Moraju li djeca pratiti Svjetsko nogometno prvenstvo uživo ili bi im na prvom mjestu trebala biti privilegija koju mnogi ne uživaju – besplatno obrazovanje? Tema je to koja je podijelila hrvatsku javnost, a nakon što se otvorila mogućnost da se nastupi hrvatske reprezentacije u Kataru prate i u učionicama.
“Učenici mogu u školama gledati utakmicu, ako se ravnatelji, učitelji i nastavnici tako dogovore, odnosno ako postoji konsenzus u školi”, pojasnio je svoj stav o praćenju Svjetskog nogometnog prvenstva ministar obrazovanja Radovan Fuchs. Za Jutarnji list je dodao da raspuštanje učenika iz škola nije opcija te da propuštene sate nastave u svakom slučaju treba nadoknaditi.
Dio roditelja već se glasno izjasnio – ako njihova djeca ne mogu pratiti nogomet u učionicama, oni će im napisati ispričnice kako bi taj dan mogla izostati iz škole i pratiti prijenos komercijalnog spektakla koji za alibi ima nekad plemenitu sportsku vještinu.
Neki idu čak i korak dalje uspoređujući svoju djecu sa saborskim zastupnicima koji će dobiti slobodne sate za praćenje nogometa, pri čemu im uopće ne smeta činjenica da su jučer te zastupnike grdili zbog lijenosti, korumpiranosti, nerada i nesposobnosti.
Treći u svemu vide sjajnu priliku da njihovo dijete uživa u radosnom i slobodnom djetinjstvu, jer školu valjda smatraju – nametnutom tlakom. No što je s djecom koju nogomet ne veseli? Četvrti pak misle kako je to sjajna prilika za vježbanje domoljublja, jer su akademska postignuća i zalaganja valjda – nedomoljubni.
Uostalom, zašto nogomet, ta igra dobro plaćenih robova? Zašto ne veslanje, hrvanje ili neki manje komercijaliziran sport sa manje estradiziranim protagonistima koji nemaju, ah tako domoljubno, prijavljena prebivališta u poreznim oazama? Bodrimo li tako naše reprezentativce na informatičkim, robotičkim ili matematičkim “olimpijadama”? Ako djeca zaista ne mogu imati sretno djetinjstvo bez prijenosa nogometnih utakmica, bude li ih roditelji po noći kada se one događaju u drugim vremenskim zonama?
Nastavnici koji su protiv ovakvog ponižavanja školstva i njihova zvanja negoduju. Hoće li možda morati i posluživati pivo i grickalice učenicima? Voditi djecu u kladionice? Pa se, sasvim opravdano, pitaju zašto bi oni povrh svega morali još dodatno nadoknađivati propuštenu nastavu, umjesto, primjerice, roditelja. Barem onih koje nastavnike smatraju tek državno plaćenim dadiljama.
