Bračni par iz Švicarske: Volimo Krk i tu se vidimo u mirovini

“Posjetili smo brojne svjetske morske destinacije, Grčku, Tursku, Italiju, Egipat, Tajland, bili smo i na Filipinima, ali nama su vaša Istra i Kvarner bili i ostali najdraži. Prva ljetovanja provodili smo u istarskom Ližnjanu – što manje mjesto, to bolje za nas. Doista ne volimo turističke gužve po gradićima niti na plaži. Ližnjan nam je pružao sve što smo tražili od godišnjeg odmora i tu smo se vraćali šest ljeta”, započela je priču o ljubavi prema Hrvatskoj gospođa Renate Ledwon, rodom Poljakinja sa švicarskom adresom.

Potom je gospodin Hubert, koji je pak rodom iz Njemačke, ispričao kako je jednog kasnog proljeća sa svojom ekipom ronioca boravio na Krku, otoku koji mu se svidio na prvi pogled. “Mogu se pohvaliti da sam bio prvi gost tada novootvorenog hotela Dražica, smještenog na ulazu u grad Krk, a koji je i danas popularan. Naši su ronilački izleti bili nezaboravni pa sam godinu kasnije ovdje došao s Renate. Obišli smo cijeli otok, i složili se da ćemo u Puntu pokušati naći stan za cjelogodišnji najam, kako bi mogli dolaziti i češće od tih nekoliko tjedana ljeti”, rekao je Hubert.

Stan su ubrzo pronašli i smislili plan za što duže uživanje na Krku tijekom godine. Nisu, kažu, bili sigurni da će uspjeti posložiti poslove na način da su barem nekoliko mjeseci u svojoj ljetnoj rezidenciji, no danas nasmijani kažu da se malo hrabrosti i svojevrsnog eksperimenta isplatilo.

“Zamislili smo to tako da će se Renate, inače voditeljica u jednom restoranu, sa šefom dogovoriti da će raditi sedam mjeseci u godini, a dok će pet mjeseci biti na Krku, a mijenjat će je kolegica koja je dobro upućena i u njezin dio posla. Ja pak imam privatnu praksu kao anesteziolog intenzivne njege i ljeti mogu primjerice pojačati posao na dva tjedna, i onda dva tjedna uzeti slobodno – tako u tri ljetna mjeseca uspijem prikupiti po šest tjedana odmora. Nije mi nikakav problem nekoliko puta tijekom ljeta voziti po devet, deset sati od našeg švicarskog Aaraua do Krka”, ispričao je gospodin Ledwon.

Najljepša na svijetu je – Stara Baška

Kazali su potom da su Punat ubrzo zamijenili obližnjim, manjim mjestom. “Boraveći u Puntu, istraživali smo otok, a za jednog čarobnog zalaska sunca došli smo u restoran Marijana u Staroj Baški, s čije se terase pružao neodoljiv pogled na mjesto, more, okolne otoke. To me minijaturno mjestašce toliko osvojilo da sam rekla da bih jednog dana ovdje voljela živjeti – i već iduće ljeto u selu smo iznajmili apartman na cijelu godinu. Od tada je prošlo šest godina i ne bismo se mijenjali za nijedno drugo mjesto na svijetu.”

Tu se, slažu se oboje, vide i u mirovini, iako bi zimu ipak voljeli provoditi u urbanijem mjestu, primjerice u Rijeci. Ondje bi, kažu, mogli posjećivati kina, kazališta, izložbe, dok je Stara Baška zimi ipak pusta. “S proljećem bismo se vraćali u Staru Bašku, tada su ondje već i naši veliki prijatelji. To su prije svega naši domaćini koji nam iznajmljuju apartman, Anželka i Tonček, s njima često roštiljamo, popijemo domaću rakiju, svakodnevno se družimo. Imamo i odlične susjede s kojima smo se sprijateljili, bračni par Dijanu i Bornu kod kojih često zastanemo kad idemo s plaže, ili se nalazimo na večerama. I oni preko godine žive u Rijeci, a cijelo ljeto su tu u Staroj Baški”, otkrila nam je Renate.

I sami smo se uvjerili da Renate i Huberta, kao i njihovu jorkširsku terijerku Sofie, znaju gotovo svi mještani sela, ali i vikendaši – vrlo su susretljivi i sa svakim spremni popričati. Zna ih prodavačica u ribarnici Punat, koju nazovu dan ranije i naručuju joj svježu ribu, imaju svoja dva tri kafića, vole ići u pizzeriju Leo i nekoliko otočkih restorana.

“Kod vas se nikome nigdje ne žuri”

“A švicarski i hrvatski mentalitet, koliko se razlikuju?” pitamo ih, a oni se od srca nasmiju. “Pokušali smo se uklopiti u sredinu u koju dolazimo, nastojimo ne prigovarati previše. Pa opet, nije lako naviknuti se ležernost otočana. Ovdje su svi nekako opušteni i za nas možda malo preopušteni, nikome se nigdje ne žuri. Vjerujte nam kad vam kažemo da nam gotovo nitko nikad nije došao na vrijeme, bilo da smo dogovarali spuštanje našeg brodića u marini, ili običan susret na kavi. Ma, prihvatili smo to nekako, iako nas uvijek iznova začudi”, govore nam uz smijeh.

Život u Švicarskoj

Renate i Hubert žive u mjestu Aarau, 47 kilometara udaljenom od Zuricha. Žive u iznajmljenoj kući, čije su na fotografije oduševile jer izgleda kao kuća hobita iz Gospodara prstenova.

U razgovoru o nekretninama naglašavaju da se čude koliko Hrvata posjeduje nekretninu, dok su kod njih i ljudi sa vrlo solidnim primanjima – u najmu. Tako je, kažu, ipak isplativije i bezbrižnije. Vlasnici nekretnina plaćaju silne poreze, a ako se nekretnina kupuje, onda je to za prosječnog Švicarca ipak najčešće stan u zgradi. Kuća je, kažu, pravi luksuz, a u mirovini uteg koji teško podnose.

Najveći dio plaće ljudima ode im na stanovanje, a potom na zdravstveno osiguranje. Zdravstveno je po osobi oko 1.000 franaka, odnosno oko 7.800 kuna, s tim da se mogu birati i skuplji paketi. Cijene stanova se pak kreću od 1.200 franaka, preko 10.000 kuna naviše.

Zaraditi se, kaže, može jako dobro, no određen visoki standard valja održavati bez rupe u primanjima. “Švicarska je među zemljama gdje se najviše radi u Europi – imamo propisana  42,5 sata tjedno. Mi privatnici, naravno, radimo i više, čak po 16 sati dnevno, a za mene su tu i noćne smjene”, kaže Hubert. I dok ljeti, kaže nam, radi manje, zimi radi gotovo bez pauze i slobodan dan ima eventualno u tjednu. “Kad ima hitnih pacijenata, nitko ne pita je li vikend, Uskrs ili Božić, operacije se moraju odraditi”, napominje i dodaje da posao poput Renatinog, da radi sedam mjeseci godišnje, nije lako naći, ali se ona uspjela dogovoriti s poslodavcem.

U mirovini i Švicarci paze na svaki euro

Muškarci u starosnu mirovinu mogu ići sa 65 godina, a žene sa 64. U Švicarskoj postoje tri mirovinska stupa, ali samo je prvi obavezan. Drugi stup uplaćuju pola poslodavac, pola zaposlenik iz plaće, dok ga privatnici plaćati mogu, ali ne moraju. Treći je stup proizvoljan i u njega se uplaćuje 20 posto od dobiti.

No, većina ljudi ipak uplaćuje i drugi i treći stup, jer je u mirovini inače teško živjeti. Zašto? Jer minimalna obvezna mirovina, a nju dodjeljuje grad, iznosi 1.195 franaka (oko 9.000 kuna), za samce je to nešto više, oko 2.390 franaka. No, stan u neboderu valja platiti oko 1.200 franaka, a najam stana se za 100-tinjak kvadrata penje na 3.000 franaka (preko 22.000 kuna). Pribrojimo li tome zdravstveno osiguranje, minimalna zajamčena mirovina – ako ste radili puni radni vijek – jedva je dostatna za te troškove. I znači vrlo skučen život.

“Ljudi znaju da od minimalne mirovine neće moći živjeti i većina savjesno uplaćuje drugi, odnosno treći stup. I tada su to samo pristojne mirovine, koje ipak ne omogućuju veliki luksuz, kako to ljudi ovdje misle. K tome, i nas je nagrizla inflacija. Kava je kod nas 37 kuna, mali miješani kruh je 45 kuna, bijelo najpovoljnije pecivo je oko 8 kuna. Ulje košta oko 30 kuna, kilogram svinjetine 100, a teletine, i to ne najbolji komadi, najmanje 230 kuna za kilogram. Čisti filet teletine primjerice košta čak 420 kuna. Voće je jako skupo, kilogram jabuka je 35 kuna!” povjerili su nam Renate i Hubert.

Razumljivo je stoga da u mirovini žele daleko ugodnije živjeti u Hrvatskoj, sve se više stranaca iz bogatijih zemalja od naše odlučuje na to. “Pričekajmo euro pa ćemo vidjeti koliko će se stvari promijeniti. No u svakom slučaju mislim da će nam u mirovini ovdje uz more biti ljepše i lagodnije nego u Švicarskoj. Optimistično gledamo u budućnost”, rekli su za kraj naši ugodni sugovornici Renate i Hubert. I dok je Renate dobro naučila hrvatski jezik, Hubert je većinom govorio engleski, no za kraj nas je ipak pozdravio i nasmijao sa “Hvala, a prije doviđenja jedna putna za vas, molim.”