Mozaik
Sanja Poje: ‘Sretna sam u Americi, ali jako brinem za roditelje u Hrvatskoj. Do kad će moći sami?’
Desetljećima već svjedočimo masovnom iseljavanju mladih iz Lijepe Naše, umornih od nezaposlenosti, loših uvjeta rada, malih plaća, neriješenog stambenog pitanja. Iako je u prvi mah lako pomisliti da domovinu napuštaju lakomisleno i s ružičastim naočalama, nije tome baš tako. Svjedoči tome i naša sugovornica Sanja Poje (41), koja je kao tek diplomirana učiteljica prije 16 godina odselila u Ameriku. Kroz iskren nam je razgovor ukazala na najbolniju točku svakog mladog iseljenika, a to je – razdvojenost od bližnjih. Mnogo je toga rekla u samo jednoj rečenici: ‘U Texasu sam se privatno i poslovno ostvarila, ali mi teško pada spoznaja da moja djeca odrastaju bez baka i djedova, kao i da ja svojim roditeljima neću biti pri ruci kad ostare.’
Odvažna mlada dama prije 16 je godina sva ushićena, mašući s kartom za Ameriku u ruci, trčala predati kofer u zagrebačkoj zračnoj luci… Za njom su teškim korakom hodali njezini roditelji koji su se trudili zadržati suze, želeći joj olakšati rastanak i pokazati da su sretni zbog nje. A onda je neminovno uslijedio i onaj najteži, posljednji njihov zagrljaj tog dana koji je zauvijek promijenio njihove živote i kao takav ostao bolno urezan u njihova srca – zauvijek.
Ta me slika u mislima pratila i dok sam razgovarala s mojom ugodnom sugovornicom Sanjom Poje (41), rodom iz malog goranskog mjesta Tršće. Iskreno je govorila o tome što ju je navelo da napusti domovinu i ode preko oceana, kako se snašla u Houstonu, kako danas izgleda njezin život ondje i je li ikad požalila svoju odluku. Dotakle smo više puta i njoj najbolnije teme, a to je razdvojenost od roditelja, brata i šogorice, nećaka, rodbine i starih prijatelja.
“Mama Marica ima 64 godine, a tata Jože 70. Kako stare, raste i moja zabrinutost za njih. Ispunila sam ovdje svoj američki san, suprug Michael i ja imamo dvoje prekrasne djece, posao, živimo u lijepoj novoj kući u Sugar Landu nadomak Houstona, sretni smo. Pa ipak, svako malo pomislim da bi sve bilo još ljepše da mi je obitelj bliže, osobito roditelji”, rekla je. Zna da je i njima teško što ne viđaju unuke, ali im, kaže, brige i samotne dane nastoji olakšati svakodnevnim javljanjem putem video poziva.
Sretni školski dani u Hrvatskoj
Sanja je u pitoresknom Gorskom kotaru odrasla uz veliku obitelj – roditelje te brata Dragana, dvije bake, djeda, ujnu i ujaka, dvije tete, stričeve, četiri sestrične i jednog bratića. Srednju je školu završila u Čabru, gdje je u slobodno vrijeme radila i na lokalnom radiju u čemu je, ističe, jako uživala. S 18 je godina otišla od kuće – u Pulu, gdje je pet godina kasnije diplomirala na tamošnjoj Visokoj učiteljskoj školi s pojačanim programom engleskog jezika.
Posla u struci nije bilo
“Ubrzo nakon diplome postalo mi je jasno da ću u Puli teško pronaći posao u svojoj struci, a trebalo je plaćati podstanarstvo. Tada sam se kratko vratila k roditeljima koji imaju veliku kuću, no već nakon nekoliko tjedana shvatila sam da to ne vodi nikamo. Vratila sam se u Pulu i silom prilika privremeno se zaposlila u kafiću – sve dok mi se ubrzo nije ukazala prilika za odlazak u inozemstvo. Naime, još od osnovne škole imala sam želju otići u Englesku ili Ameriku na usavršavanje jezika i nisam prestajala tražiti način da to ostvarim.”
“Tko traži taj i nađe, pa smo tako jednom prilikom kolegica iz Križevaca i ja dogovorile susret u Zagrebu. Tijekom šetnje gradom prolazile smo pokraj agencije koja je u izlogu nudila program Au pair America. Tražili su, dakle, dadilje. Ušla sam i odmah se prijavila”, prisjetila se Sanja.
Kako kaže, cijeli je proces trajao neka dva do tri mjeseca. “Agencija me spojila s nekoliko obitelji i ja sam odabrala obitelj u Houstonu, u državi Texas. Živjela sam kod te obitelji, išla u školu i brinula o dvije djevojčice Kylie i Bridget, tada u dobi od sedam i tri godine. Putujući s njima upoznala sam ovu zemlju, ali i mnoge druge zemlje SAD-a”, rekla je Sanja Poje o svojim prvim američkim koracima.
Roditelji su u to vrijeme još uvijek vjerovali da će se vratiti. “Mama i tata su me podržali oko odlaska u Ameriku, znali su da mi je to velika želja i vjerovali da će to biti iskustvo koje će me ispuniti i obogatiti moj život. Nisu htjeli ni pomisliti da odlazim zauvijek”, dodala je.
Prvi koraci bili su šokantni
Čim je stigla u SAD, ispričala je Sanja, nije se sve odvijalo bajkovito kao što je zamišljala. “Na početku je bilo teže nego što sam očekivala. Kulturni šok, promet, jezik, hrana… sve je bilo toliko drugačije. Nisam imala bliskih ljudi oko sebe, pozivi u Hrvatsku bili su skupi i zato rijetki. No s vremenom sam u školi u kojoj sam usavršavala jezik stekla prijatelje i malo po malo sve mi se više svidio život ovdje. Zavoljela sam grad, pa i brzi ritam života. Tako sam nakon godinu dana odlučila boravak produžiti za još jednu godinu, a jedini način na koji sam mogla ostati bio je upisati školu. Odlučila sam se za National personal training institute u Houstonu, gdje sam studirala za fitness trenericu te paralelno nutricionizam. Za život i studij zarađivala sam radeći u baru, mogla sam se time bez problema uzdržavati. Na kraju je sve išlo toliko dobrim tijekom da sam odlučila ostati u Americi”, rekla je Sanja.
Kako dodaje, nakon završenog doškolovanja nekoliko je godina radila u teretani, a onda je otišla još korak dalje – prije šest godina stekla je i zvanje Agentice za nekretnine. “Tada sam zakoračila i u svijet privatnog biznisa. I upravo te poslovno prijelomne 2016. godine, upoznala sam i partnera Michaela, s kojim danas imam dvoje djece, četverogodišnjeg Aydena i dvogodišnjeg Alana”, ispričala je.
Nedostaju joj roditelji
Otkako je rodila prvog sina, govori nadalje Sanja, sve su joj više počeli nedostajati roditelji. Njezin partner Michael radi kao profesionalni vatrogasac te je na terenu 80 do 100 sati tjedno, pa je sinove odgajala većinom sama. “Tek kad sam rodila i kad su se zaredale neprospavane noći s bebama i dani bez toplih obroka, počela sam žaliti što mi roditelji ne žive bliže. Znam da je i njima bilo teško jer nisu mogli odmah upoznati prvog unuka, primiti ga u ruke, pomoći meni. Tako važni prvi rođendani, Božić, Uskrs, sve slavimo bez baka i djedova – ni suprugova obitelj nije blizu. Uvijek se tada sjetim svog djetinjstva i moje velike obitelji na okupu za vrijeme blagdana. Moja djeca to nikada neće imati, jedinog bratića kojeg imaju još nisu upoznali”, rekla je s uzdahom.
Djecu joj pričuvaju – prijateljice
Sanja kao agentica za nekretnine puno posla odrađuje online, a kad ima važnije sastanke djecu joj, kaže, pričuvaju prijateljice. “Ima dana kad mi bude doista naporno i tada uvijek razmišljam koliko bi samo bilo lakše da su moji bliže. No, tako je kako je, nosim se s tim. Sretna sam ovdje, imam sve što sam oduvijek željela. Mislim da je moj život puno bolji nego što bi bio da sam ostala u Hrvatskoj”, nadovezala se i naglasila da sinovima ne bi branila da jednog dana za život odaberu našu lijepu Hrvatsku.
Baka Marica: “Nedostaju mi unuci”
Kako se nose s činjenicom da im je kći otišla u daleki Texas pa ne viđaju unuke, pitali smo u sklopu ove teme i Sanjine roditelje Maricu i Jožeta. “Sanja nas u prosjeku posjeti svake dvije godine. Unuka Aydena vidjeli smo triput, jednom smo mi putovali u Texas, a dvaput su oni došli u Hrvatsku. Alana smo vidjeli samo jednom, u Hrvatskoj, kad je imao 10 mjeseci. Srećom imamo mobitele s kamerom pa se čujemo i vidimo svaki dan, to je najvažniji trenutak svakog našeg dana”, rekli su supružnici Poje. Potom je gospođa Marica dodala da je i njihov sin Dragan odselio u inozemstvo – bolju je priliku za sebe vidio u Sloveniji. Iako njegovu obitelj viđaju češće, i to je, kaže, rjeđe nego što bi voljeli.
“Što god radim, gdje god se nađem, kći, zet i unuci iz Amerike su u mojim mislima. Često uzdahnem i vjerujte mi, s godinama mi nije ništa lakše. Uvijek ostaje ona žudnja da ih zagrlite”, rekla je gospođa Marica.
Zabrinutost za roditelje
Sanja je naš razgovor započela, a na kraju i zaključila iskazujući zabrinutost za roditelje. Upravo ove njezine riječi sažimaju važan aspekt problematike egzodusa mladih iz Hrvatske, aspekt razdvojenih obitelji zbog kojeg je i nastao ovaj tekst: “Strah me što će biti s mojim roditeljima kako budu stariji, tim više što žive u Gorskom kraju gdje se snijeg dugo zadržava i gdje imaju tek jednu trgovinu. Tko će im pomoći pripremiti zimnicu, drva za ogrjev, dokad će to moći sami? Imaju i sina, ali i on živi vani i ima svoj život. U misli mi dođe da ih dovedem u Ameriku, blizu nama, ali znam koliko bi njima tu život bio težak – ne govore engleski jezik, ne bi htjeli voziti u ovim gradskim gužvama, a i hrana je toliko drugačija.”
“Mlad se čovjek brzo navikne, ali ne i stariji ljudi koji vole prirodu i miran seoski život. Ima ovdje puno ljudi iz cijele bivše Jugoslavije i sve više i više ih se u mirovini vraća kući. Zasad, ja ne mogu ni pomisliti da bih se vratila, ponajprije zbog djece i Michaela, ali tko zna kako ću razmišljati za 20 ili 30 godina. Možda se jednog dana i poželim maknuti iz ovog velikog grada pa brzi tempo života zamijenim našim planinama, kućicom na osami i cvrkutom ptica”, zaključuje Sanja.
Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.