Mihail Gorbačov je imao odlučujući utjecaj na tijek događaja u 20. stoljeću. Kao partijski vođa Sovjetskog Saveza pisao je svjetsku povijest. Njegov veliki značaj je nesporan – posebno za Nijemce: oni dobitnika Nobelove nagrade za mir iz 1990. smatraju jednim od očeva ponovnog ujedinjenja Njemačke, i zato su ga više puta obasipali nagradama i počastima, piše Deutsche Welle.
Međutim, Mihail Sergejevič Gorbačov takvo priznanje nikada nije dobio u svojoj zemlji. Gorbačov, rođen 1931. godine na ruskom Sjevernom Kavkazu, imao je iza sebe uspješnu stranačku karijeru kada ga je najviša sovjetska elita imenovala za novog generalnog sekretara Komunističke partije – u ožujku 1985.
Dvije ruske riječi za koje je čuo cijeli svijet
Mlad i dinamičan 54-godišnjak trebao je ponovo ojačati Sovjetski Savez, drugu svjetsku supersilu koja je stagnirala – pogotovo gospodarski – u odnosu na svog velikog zapadnog klasnog neprijatelja SAD. Gorbačov je pokrenuo reforme kako bi promijenio birokratske i korumpirane sovjetske strukture.
Ruske riječi “glasnost” za otvorenost i “perestrojka” za transformaciju postale su poznate u čitavom svijetu. Da bi osigurao ove unutarnje reforme, Gorbačov se oslanjao na dosljednu politiku popuštanja napetosti i mira sa SAD-om i njegovim zapadnim saveznicima u Hladnom ratu.
Odobrenje za ponovno ujedinjenje Njemačke
Kada je 1990. izabran za predsjednika Sovjetskog Saveza, vanjski prsten sovjetskog imperija se već́ bio raspao. Te nezaboravne jeseni 1989. narodi istočnih i srednjoeuropskih narodnih republika oslobodili su se svojih socijalističkih diktatura.
Varšavski pakt, istočni vojni savez koji je kontrolirao Sovjetski Savez, bio je u ruševinama, a u najvažnijem sovjetskom plijenu iz Drugog svjetskog rata – DDR-u – narod je zahtijevao ne samo slobodu i demokraciju već i ujedinjenje sa Zapadnom Njemačkom.
Uz negodovanje mnogih konzervativaca u sovjetskoj nomenklaturi, Gorbačov je dozvolio da se sve ovo odvija mirnim putem. Time je raskinuo sa sovjetskom politikom nasilnog gušenja ustanaka u vlastitoj sferi utjecaja. Do takve politike su ga sigurno dovela njegova humanistička uvjerenja, ali je presudnu ulogu odigralo i veliko povjerenje prema njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu.
Kohl je to kasnije opisao na sljedeći način: “Ne treba podcjenjivati osobne odluke Mihaila Gorbačova u toj teškoj povijesnoj situaciji. 24 sata nakon pada (Berlinskog) zida Stasi i KGB su mu pokušali jasno staviti do znanja: sovjetske trupe u DDR-u su u opasnosti, sovjetska vojska mora intervenirati. Gorbačov se tome suprotstavio.”
Prijateljstvo između Helmuta Kohla i Mihaila Gorbačova bilo je važan faktor kod sovjetskog odobrenja za ponovno ujedinjenje Njemačke, što je kasnije rezultiralo “Sporazumom dva plus četiri” između Zapadne Njemačke, Istočne Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i SAD-a.
Raspad Sovjetskog Saveza
Koliko god je Mihail Gorbačov ovom politikom olakšao međunarodne odnose i tako stekao priznanje i povjerenje na Zapadu, toliko je izgubio političku moć u Sovjetskom Savezu.
Njegova reformska politika uništila je temelje sovjetskog sustava, ali se nisu istovremeno pojavile nove održive institucije. U vrijeme kada su Europljani, a posebno Nijemci 1990., u godini ponovnog ujedinjenja, od Mihaila Gorbačova stvarali idola mirne i demokratske revolucije – sovjetska planska privreda je sve više propadala.
Neruske sovjetske republike – prije svega baltičke republike Estonija, Letonija i Litva – okrenule su se protiv sovjetsko-ruskog centra moći u Moskvi.
Ali kriza je pogodila i samu Rusiju, gdje se budući ruski predsjednik Boris Jeljcin spremao preuzeti političko vodstvo. Građani Sovjetskog Saveza, koji nikada nisu direktno birali Gorbačova na slobodnim i poštenim izborima, iz dana u dan su postajali sve siromašniji, okrivljujući za to direktno Gorbačova.
Je li njegova politika sama dovela do propadanja Sovjetskog Saveza ili sovjetski sustav ionako više nije bio sposoban za reformu – to će ostati središnje pitanje za povjesničare.
Gorbačov je nastavio da gubi moć́ i prestiž. A s njim i sovjetska nomenklatura. U kolovozu 1991., kada Gorbačov nije ispunio zahtjeve sovjetskih tvrdolinijaša koji su tražili da se silom krene protiv odcijepljenih sovjetskih republika, oni su izveli državni udar protiv njega. Gorbačov je stavljen u kućni pritvor na Krimu. Ali pučisti nisu uspjeli preuzeti vlast, jer su se tome suprotstavili ljudi u Moskvi, predvođeni novoizabranim ruskim predsjednikom Jeljcinom.
Drugačiji svijet
Kada se Gorbačov s Krima vratio u Moskvu, svijet je bio drugačiji: sovjetske strukture su bile propale i njegov položaj sovjetskog predsjednika u stvari više nije postojao. Tako je Gorbačov – nekoliko sati prije raspada Sovjetskog Saveza 25. prosinca 1991. – u televizijskom govoru morao objaviti svoju ostavku.
Nakon toga je Gorbačov u Rusiji potonuo u političku beznačajnost. Kao kandidat na predsjedničkim izborima 1996. dobio je samo 0,5 posto glasova.
Na Zapadu je, pak, Mihail Gorbačov ostao popularan i priznat i poslije ostavke. Ima nečeg tragičnog u ovom dihotomnom pogledu na Mihaila Gorbačova, iako ostaje nada da će jednog dana u Rusiji sjećanje na Gorbačova biti pozitivnije. U svakom slučaju, u njemačkim knjigama o povijesti on će uvijek imati važno i cijenjeno mjesto.
