Naši domovi umirovljenika ne dopuštaju kućne ljubimce, iako su blagotvorni za štićenike

“Ova lijepa maca je Milica. Živjela je sretnih osam godina sa svojom bakom koja sada odlazi u starački dom. Nažalost, baka mora u dom, a dom ne prima Milicu. Milica je sada beskućnica i ostaje na našoj skrbi sve dok joj ne pronađemo novi topli dom gdje će biti zaštićena i živjeti sretno do kraja života. Milica je sto posto kućna mačka i udomljava se samo pod uvjetima da i dalje bude sto posto kućna mačka.”

To je samo jedna od brojnih objava udruga za zaštitu životinja koje se često suočavaju s ovim problemom. Hrvatski domovi za starije i nemoćne tvrde da nemaju uvjete u kojima bi mogli zbrinuti štićenike zajedno s kućnim ljubimcima, a čini se da im to ni nije u tako skorom planu. Usprkos činjenici da brojna istraživanja i iskustva iz prakse pokazuju da ljubimci u domovima za starije blagotvorno utječu na njihovo psihičko stanje, ali i na fizičko zdravlje. Tim tragom na adrese pet hrvatskih domova za umirovljenike poslali smo nekoliko pitanja.

Pitanja bez odgovora

“Mogu li štićenici u vašoj ustanovi držati kućne ljubimce. Ako da, koji su to najčešći ljubimci? Ako ne, jeste li se susretali s takvim zahtjevima i koji su glavni razlozi da im se ne udovolji?” Pitanja su to koja smo odaslali sredinom lipnja i do sada smo primili tek jedan odgovor.

“Povremeno se susrećemo s upitima o držanju kućnih ljubimaca u sobama, ali prema Pravilniku o kućnom redu Doma nije dozvoljeno u sobama ili drugim prostorijama Doma držati kućne ljubimce. Kada objašnjavamo razloge zbog kojih nije moguće držati kućne ljubimce u sobama, budući korisnici ih prihvaćaju s obzirom da su razlozi razumni i opravdani”, kratak je odgovor iz Doma za starije osobe Maksimir iz kojeg ipak nismo saznali koji su to razumni i opravdani razlozi.

Pitanja poslana u Dom umirovljenika Osijek, Dom za starije i nemoćne nemoćne Oaza u Ključić brdu, Dom za starije osobe Sveta Ana u Zagrebu te Dom za starije osobe Kantrida u Rijeci – ostala su bez odgovora.

Ljubimci u domovima bi učinili da se štićenici osjećaju – doma

Domovi za starije imaju dvojaku ulogu; doma i institucije, a zbog krutih pravila štićenici se u njima ne osjećaju baš doma. Pokazalo je to istraživanje dr. sc. Ane Perinić Lewis, znanstvenice sa zagrebačkog Instituta za antropologiju. Riječ je o istraživanju unutar projekta Hrvatske zaklade za znanost “Zdravstvene, kulturne i biološke odrednice dugovječnosti: antropološka studija preživljenja u dubokoj starosti” (HECUBA) koji se provodi od 2018. do 2022. godine.

Na ono što se doživljava i osjeća domom utječe, među ostalim, očuvanje vlastitih navika i vrijednosti, osjećaj autonomije i kontrole, sposobnost suočavanja i nošenja s problemima, interakcija i odnos s osobljem doma za starije te ostalim korisnicima, odnos s obitelji i prijateljima, držanje kućnih ljubimaca, ali i aktivnosti i hobiji kojima se korisnici bave i u kojima sudjeluju, kazala je za naš portal Perinić Lewis.

Osim što kad s vlasnicima odlaze u dom i tako stvaraju osjećaj kontinuiteta, ljubimci vlasnicima smanjuju osjećaj usamljenosti i potiču ih na više interakcije s ostalim štićenicima. Odlazak u dom nije ugodno iskustvo ni u najboljem scenariju, a prilagodba može biti spora i dugotrajna. Pogotovo za osobe koji su cijeli život živjele samostalno, bez da se netko brine o njima. Osim toga, ne treba zanemariti ni osjećaje odgovornosti prema životinjama pa stariji često zbog nje odgađaju odlazak u dom, a i kada odu osjećaju grizodušje jer su “iznevjerile kućnog ljubimca”.

Moguće je s ljubimcem otići u dom, ali ne u Hrvatskoj

Tu tranziciju iz doma u ustanovu puno je lakše preživjeti uz pomoć mace, psa ili ptičice. Zbog toga i mnogi umirovljenički domovi, doduše ne u Hrvatskoj, dopuštaju kućne ljubimce, imaju barem organizirane posjete terapijskih životinja, a sve se više govori o robotskim životinjama za one starije osobe koje se ne mogu brinuti o pravim ljubimcima.

Na primjer, u Sjedinjenim Državama je sasma udomaćen pojam “životinje za emocionalnu potporu”. Doduše, riječ je o životinjama koje svojim prisustvom pružaju osjećaj potpore i smirenja osobama s psihijatrijskim problemima. Životinja za emocionalnu potporu može biti svaki kućni ljubimac (pas, mačka, ptica, gmaz…) i nije kategorizirane kao radna životinja ili životinja vodič prema američkim zakonima. Zato životinje za emocionalnu potporu ne moraju prolaziti treninge i ne moraju imati certifikate poput pasa vodiča, no zajedno s vlasnicima mogu biti izuzete od propisa o smještaju i transportu.

Zbog toga neki umirovljenici mogu biti zbrinuti u domovima sa svojim životinjama za emocionalnu potporu, a mogu ih, recimo, unositi i u kabine zrakoplova, čak i kada je prijevoz životinja u kabinama zabranjen. Uz odgovarajuću potporu zdravstvenog autoriteta, dakako.

Prema prikupljenim iskustvima, američki Centar za sprječavanje zlostavljanja u domovima za starije, navodi da u domovima za starije i nemoćne:

• Kućni ljubimci vlasnicima mogu donijeti radost i smanjiti stres.
• Kućni ljubimci mogu potaknuti veću aktivnost i kretanje vlasnika, pogotovo kada se radi o psu kojega nekoliko puta dnevno treba šetati. To pak smanjuje rizik od visokog tlaka i kardiovaskularnih bolesti.
• Ljubimci mogu potaknuti vlasnike na socijalizaciju, baš poput vlasnika pasa koji se svakodnevno nalaze na livadama ili parkovima za igru, komuniciraju i upoznaju se.
• Kućni ljubimci i životinje za emocionalnu potporu mogu pomoći žrtvama emocionalnog i fizičkog nasilja u smislu bržeg oporavka i zacjeljivanja trauma.

No postoji i druga strana medalje koja kaže:

• Ljubimci poput mačaka i pasa mogu biti rizik za zdravlje osobama koje imaju problema s ravnotežom. Hiperaktivni ljubimci, posebno psi, mogu biti preveliki zadatak za starije osobe.
• Ljubimci koštaju u smislu hrane i veterinara, a starije osobe često nemaju dovoljno sredstava za potpunu njegu životinje.
• Smrt kućnog ljubimca može biti povod velikoj tuzi i pogoršanju stanja štićenika.
• Neke egzotičnije životinje, poput gmazova, mogu biti rezervoari uzročnika bolesti poput salmonele. Nedostatak higijene može dovesti do širenja bolesti unutar ustanove.

Primjeri iz prakse

2018. godine svijet je obišla priča o takozvanom projektu HenPower (eng. moć kokoši) u Australiji. Naime, u naselju za umirovljenike izgrađene su nastambe za kokoši. “Pilići i kokoši su dio programa za pomoć kod usamljenosti i izolacije. Na ideju se došlo 2012. godine kad je jedna stanarka doma koja je patila od demencije, osoblju doma stalno govorila kako joj nedostaju ‘njezine djevojke’. Osoblje doma nije znalo o kome govori – o sestrama ili kćerima? No na kraju su shvatili da je mislila na kokoši”, ispričao je medijima Douglas Hunter, voditelj kreativnih radionica za starije Equal Arts.

Početna grupa od 23 umirovljenika stvarno je svim srcem prihvatila projekt pa su uskoro nabavili i inkubator. U inkubatoru su izlijegali piliće iz oplođenih jaja raznih pasmina kokoši, a koje su nabavljali na aukcijama. “Svi smo nestrpljivo čekali da se izlegnu prvi pilići, a kad se to dogodilo svi smo se veselili i grlili. To je bilo stvarno emotivno”, kazao je Jos Forester-Melville jedan od voditelja projekta. No, kokoši su se pokazale i dobrim vezivom s vanjskom zajednicom pa su sa svojim “timariteljima” gostovale u brojnim drugim domovima umirovljenika, ali i školama.

Studija Sveučilišta Northumbria pokazala je da se kod muških sudionika projekta HenPower poboljšalo opće stanje te smanjila depresija i osjećaj usamljenosti. Valja znati da su muškarci u domovima društveno izoliraniji i teže sklapaju prijateljstva. U jednom domu koji brine uglavnom o dementnim osobama, nakon uključuvanja u HenPower projekt značajno se smanjio broj nasilnih incidenata, čak za 50 posto, a upotreba antipsihotika toliko je smanjena da se oni više uopće ne izdaju rutinski.

S druge strane, američki dom za umirovljenike Rowntree gardens posegnuo je za robotskim macama i psima koji laju, mijauču, predu i mašu repom, ovisno koliko i kavu pažnju im vlasnici poklanjaju. Radi se o ustanovi koja brine o starijim osobama s demencijama i Alzheimerovom bolešću koja tvrdi da je na ovaj način smanjena depresija i potisnuta tjeskoba među njenim štićenicima. Riječ je o osobama koje se i inače ne bi mogle brinuti o životinjama pa su mehanički ljubimci, za razliku od posjeta terapijskih životinja, rješenje dostupno 24 sata dnevno.

Čini se da su sjećanja na kućne ljubimce dugovječna, jer ovi pacijenti još se uvijek sjećaju svojih maca i pasa pa ih mehanički ljubimci vraćaju u vrijeme kada su bili sretni i sigurni. Sretniji su, kažu stručnjaci, puno aktivniji i s više osjećaja svrhe. A sjećanje na kućnog ljubimca može biti spona obitelji i pacijenta koji je veći dio svog života i odnose unutar njega – zaboravio.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.