Može li dizanje dobi za umirovljenje na 70 godina spasiti mirovinski sustav?

Prije nekoliko dana u Njemačkoj se na naslovnicama našla i ova vijest: “Toliko puno mladih kao nikada prije.” Svaki deseti stanovnik te zemlje je koncem 2021. bio star između 15 i 24 godine. Odnosno otprilike 8,3 milijuna ljudi.

Na drugoj strani u Njemačkoj živi više od 18 milijuna ljudi koji su stariji od 65 godina. Njemačka se nalazi usred velikih demografskih promjena. A to prije svega znači da društvo stari. Premalo je doseljenika, premalo je i beba da bi se efekt starenja mogao donekle ublažiti. A to dugoročno znači da će ljudi posljedice tih promjena osjetiti ponajprije na svojim mirovinama.

Kako piše Deutsche Welle, i u Njemačkoj se mirovine financiraju preko sustava međugeneracijske solidarnosti. Aktualnim prihodima mirovinskog sustava od strane radno sposobnog stanovništva se financira – sadašnje umirovljenike. Ljudi koji rade i uplaćuju u socijalno osiguranje financiraju aktualne umirovljenice i umirovljenike, isto onako kako su današnji umirovljenici (dok su i sami bili radno sposobni) financirali tadašnje penzionere. U mnogim se zemljama prakticira taj model. U nekim državama, na primjer u Švedskoj, postoje još i razni (dionički) fondovi čiji je cilj ostvarivanje dodatnog profita. U Njemačkoj država već sad subvencionira mirovine preko poreznih prihoda.

Međugeneracijski ugovor

Njemački model funkcionira samo ako postoji dovoljan broj onih koji uplaćuju u sustav, dakle onih koji financiraju umirovljenike. I upravo je to slaba točka međugeneracijskog ugovora u društvu koje je sve starije. Već danas, sudeći po podacima OECD-a, u Njemačkoj na 100 osoba koje uplaćuju doprinose ima 37 umirovljenika.

Taj broj će kontinuirano rasti na, kako se očekuje, 58 u 2050. godini. Situacija u drugim zemljama je još dramatičnija. U Japanu bi taj odnos 2050. mogao iznositi 81 umirovljenik ili umirovljenica na 100 osoba koje uplaćuju doprinose. Zemlje poput Indije, u kojima je stanovništvo u prosjeku mlađe, za sada nisu tako teško pogođene, ali i tamo se već uočava sličan trend.

A što to znači? Ili će mirovine biti manje ili će se više morati uplaćivati. Ili će možda država još izdašnije morati subvencionirati mirovinsko osiguranje. Postoji još jedna opcija o kojoj se često priča – odlazak u mirovinu sa 70 godina. U Njemačkoj se starosna dob za odlazak u mirovinu upravo postupno povećava – sa 65 na 67 godina.

Johannes Rausch iz Munich Center for the Economics of Aging za DW kaže da će prije ili kasnije granica za odlazak u mirovinu biti “prilagođena” očekivanoj životnoj dobi građana – koja raste. To bi imalo određene prednosti, kaže on. Balans bi mogao opstati, na jednoj strani bi bili umirovljenici, a na drugoj bi bilo dovoljno onih koji uplaćuju u sustav. U slučaju mirovine sa 70 godina ne bi se morala znatnije povećavati visina doprinosa, a moglo bi se i isplaćivati veće mirovine, dodaje on.

OECD polazi od toga da će u 20 od 38 zemalja članica porasti starosna dob za odlazak u mirovinu – u prosjeku na 66,1 godina za muškarce i 65,5 ze žene. U zemljama u kojima je već sad starosna dob za odlazak u mirovinu “povezana” s očekivanom prosječnom životnom dobi, na primjer u Danskoj, Italiji i Estoniji, već sad se nazire da će stvarna starosna dob za odlazak u penziju biti puno veća od navedenog prosjeka. U Japanu se starosna dob za mirovinu ne mijenja, ali se mora dodati da je posebno u toj zemlji visok broj umirovljenika koji i dalje rade.

Kritike zbog visoke starosne dobi

No, još uvijek se ne nazire jedinstvo oko koncepta “mirovina sa 70”. “Kod mirovinskog sustava ne smije se gledati samo na njegovo financiranje”, upozorava Clemens Tesch-Römer iz Njemačkog centra za pitanja starosti (DZA). On za DW kaže da je važno i što se financira, odnosno kako omogućiti mirovine dovoljne za život ljudi. “Problem koji vidim kod mirovine sa 70 godina je zakidanje onih osoba koje zarađuje manje, te prije svega ljudi s kratkim biografijama radnog vijeka, na primjer zbog neke bolesti.”

Ljudi s nižim stupnjem obrazovanja umiru ranije, statistički gledano. Kasniji odlazak u mirovinu za te bi ljude značio kraće vrijeme provedeno u penziji. Prije nego što se poveća dobnu granicu za odlazak u mirovinu, kaže Tesch-Römer, trebalo bi iscrpiti druge opcije: pojačano doseljavanje kvalificirane radne snage, bolju usklađenost privatnog i poslovnog života, više investicija u bolje obrazovanje za mlade ljude.

Za Tesch-Römera “povezivanje” starosne granice za odlazak u mirovinu s očekivanom životnom dobi za sada ima više nedostataka nego prednosti. Ali napominje da bi više fleksibilnosti i dodatna rješenja mogli biti rješenje za budućnost. A to za njega podrazumijeva fleksibilnu granicu za odlazak u mirovinu: “Fleksibilnu prema gore, ali fleksibilnu i prema dolje, kako bi oni ljudi koji ne mogu raditi do 67 godina života mogli voditi dobar život u starosti.”