Ekonomist objasnio kako štedjeti: Naručite svinju na selu, popravljate cipele, kiselite kupus u podrumu

Vijest da sve poskupljuje više nije nova, opalit će nas po džepu kako god. Ali kako si pomoći i može li si pomoći jedna prosječna obitelj s prosječnom plaćom te doskočiti visokim cijenama? Ta je pitanja RTL postavio profesoru Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Ljubi Jurčiću.

“Objektivno, male su mogućnosti za uštedu, ali one postoje, barem po pitanju hrane. Sjetimo se naših starijih što su radili.” Kaže, recepti starijih generacija, mogli bi uz malo truda pomoći ljudima i danas.

“Mi, koji smo živjeli u težim vremenima visoke inflacije, pomaknuli smo se sa službenog tržišta, krenuli smo u dio gdje su bile manje marže. Snabdijevalo se preko sindikata koji je imao 10 ili 20 posto niže cijene jer su robu naručivali na veliko i bez provizije. Drugi korak je bio taj da su se otvarale linije po kojima su se ljudi opskrbljivali direktno od proizvođača hrane na selu. To su tipično bile svinjske polovice, potom teletina koje su bile čak 50 do duplo jeftinije nego u trgovinama”, savjetuje profesor kako zaobići trgovačke marže.

“Treba pripremiti zimnicu, uložiti. U moje vrijeme u urbanim sredinama čitave su zgrade mirisale ili smrdjele (kako tko voli) po zimnici. Vino kupiti direktno kod proizvođača, 100 ili 200 litara, u podrumu kuće ukiseliti kupus. Neka jedan to napravi, bit će dovoljno za više njih”, kaže. Recepti roditelja tu bi mogli puno pomoći, pa se osvrće na ‘stare’ dane da je to bio održiviji razvoj. Osobno je radi tradicije i sam zadržao neke navike starijih, uzgaja u rodnom kraju četiri svinje, kaže da posuši meso, podijeli tetkama, pozove prijatelje na velika druženja, nešto malo ostavi za sebe, pa se to isplati.

“Cipele je jeftinije popraviti za 50 kuna nego kupiti nove za 500 ili 1.000 kuna. I ne treba čekati zimu, treba ih sad pođoniti”, govori Jurčić. Kao planinar iznosi osobno iskustvo da ugažene gojzerice popravlja čim siđe s planine, ne čeka da se ponovno uspne, pa je tako mudrije odmah popraviti zimske cipele, a ne kad “svi navale”. Slaže se da je umrežavanje s majstorima i korak prema održivijem, ne da se odmah kupuje novo, nego da se popravi staro i produlji životni vijek robe.