Vježbači s Knežije: Što smo pokretniji, to obitelji imaju manje brige oko nas

Svakog ponedjeljka, srijede i petka u osam sati ujutro vježbači se okupe u parku Hrvatskog proljeća na zagrebačkoj Knežiji i kreće razgibavanje. Riječ je o programu korektivne gimnastike u sklopu “Rekreativnog ljeta”, dijela projekta “Sport za sve” kojeg organizira Zagrebački savez sportske rekreacije i koji se provodi već više od 20 godina. I dok je u počecima možda bilo i neobično vidjeti ljude kako vježbaju po parkovima, taj je prizor sada već posve uobičajen i nitko se više ne iznenađuje kad veselo društvo u sportskoj opremi zauzme gradske zelene površine.

Zadovoljni vježbači

“Idem već mjesec dana i jako sam zadovoljna. Primijetila sam da bolje hodam. Nisam se nikada prije ovako nečim bavila. Vidjela sam obavijest, a kako tu blizu živim, došla sam i pokušala. I svidjelo mi se”, kaže gospođa Anđelija.

“Ovdje idem od početka veljače, ali i prije sam išla na vježbanje. Osjećam se bolje. To mi jako puno znači jer imam problema s kičmom i nogom i ovo mi je baš super. Bila bi strašno velika šteta ako bi nam to ukinuli. Jako smo zadovoljni i s voditeljicama – one su za pet plus. Ili čak za deset plus”, kaže gospođa Zlata.

Gospođa Tonka kaže kako ju je ovo vježbanje doslovno spasilo jer joj je puno pomoglo oko pokretljivosti i olakšalo joj poteškoće povezane s osteoporozom.

“Ova vježbanja mi stvarno jako puno znače – pa ja imam već preko 80 godina! Gdje bih ja bila da ne vježbam? Ja sam se jednostavno preporodila, relaksirala i zahvaljujem organizatorima i poručujem im da misle na nas u visokim godinama. Znate, ljudi se zatvore u svoja četiri zida, tu i tamo prođu tu preko parka i samo okrenu glavu na drugu stranu umjesto da se zainteresiraju i pitaju mogu li se uključiti. Pogotovo muški. Pa vidite i sami da imamo samo jednog muškog”, kaže Tonka.

Taj jedan muški je gospodin Božo koji se slaže da bi bilo bolje da ima više muškaraca, ali “sve je to njihova slobodna volja”.

“Koji put dođu još dva muška, ali ne mogu ih ja dofurati. To je slobodna volja. Ovo vježbanje mi jako puno znači. Razgibam se, malo se podružim i zapravo je to vrlo korisno i za familiju jer što sam ja više pokretan, oni imaju manje brige oko mene. U mladosti sam se bavio sportom, ali sad mi je ovo jedine tjelovježba. Inače sam stanovao tu blizu u kvartu, a sad sam malo dalje, ali prolazim tu često. Jednom sam tako prošao dok su oni vježbali, pa sam malo stao i pogledao, a oni su me pozvali da probam. Sad idem već više od godine dana”, kaže gospodin Božo.

Gospođa Branka vježba već više od deset godina. “Koristim sve mogućnosti: bazen po ljetu i tijekom zime, vježbam u parku i u dvorani. Jako se dobro osjećam i u formi sam. Našla sam i prijateljice. Znači to nije samo vježbanje, nego i druženje”, kaže gospođa Branka.

S njome se slaže i gospođa Ivanka koja kaže kako kombinira više programa i da bi bila prava šteta ako bi se ti programi ukinuli.

“Moram pohvaliti ‘Sport za sve’ jer i preko godine idemo tu u Albaharijevu na vježbanje. Svaki kvart ima svoje mjesto za vježbanje. Prije sam išla na Jarun, a sada kombiniram pa idem malo na Jarun, a malo ovdje. A čujem da se može ići i na Mladost na fitness u bazenu. To još nisam iskušala, ali svakako mislim probati sad do kraja srpnja. Osjećam se puno bolje. Sad sam u penziji pa napokon imam vremena za sebe”, kaže Ivanka.

“Nismo baš nacija od rekreacije”

Zadovoljni i razgibani vježbači upravo su ono što se projektom željelo postići. Pa ipak, kako nam kaže jedna od voditeljica projekta Valentina Novosel Kukolja, iako vježbača ima sve više i više, daleko smo mi još od toga da se možemo nazvati nacijom koja se redovito rekreira.

“Moram reći da i nismo baš nešto nacija od rekreacije. U osnovnoj i srednjoj školi još ide nekako, no to je više sport kroz klubove. Kasnije se ljudi jako malo rekreiraju. Poslije fakulteta i naročito kad mlade obitelji dobiju djecu, rekreacija skoro posve nestaje. I to je tako sve negdje do 35. ili 40. godine života kad ljudi počnu shvaćati da bi ipak nešto trebali raditi sami sa sobom, a djeca su im malo porasla pa imaju više vremena. Osim njih, tu su i osobe starije životne dobi koje dođu u mirovinu i imaju vremena i shvaćaju važnost redovite tjelesne aktivnosti kako bi si produljili životni vijek, osjećali se bolje i što duže bili pokretni. Što se više krećemo, vitalniji smo i ta nam je starost puno bolja”, kaže Novosel Kukolja.

“Na kraju ispada da je rekreacija zapravo pretežno za osobe starije životne dobi jer oni imaju vremena i redovito dolaze, puno redovitije od svih ostalih dobnih skupina. Ponekad umirovljenici dođu i u grupe namijenjene srednjoj dobi. Mi im onda kažemo da će tempo i intenzitet vježbi za njih možda biti i malo prejak, ali oni nam kažu da će si oni tu malo sa strane vježbati i dozirati vježbe, no da im je jako važno da su tu i da sudjeluju u rekreaciji. Ponekad se dogodi i da ti stariji vježbe odrade mnogo bolje od mlađih. Ljudi u srednjoj dobi koji rade neki sjedilački posao dođu na trening i iznenade se što ljudi mnogo stariji od njih rade. Žale se kako drugi dan nisu mogli hodati, dok stariji nakon vježbanja nemaju nikakvih problema. No te starije osobe su i po 10 godina u našem programu i 10 godina s njima predano radimo i točno se vidi razlika između njih i onih koji ne vježbaju”, kaže.

Besplatni programi

Zagrebački savez sportske rekreacije ima cjelogodišnje programe koji traju već dugi niz godina i besplatni su za sve građane. Među programima ističu se oni za starije osobe.

“Tu je korektivna gimnastika koja se provodi na ukupno 35 lokacija, uglavnom u sklopu Mjesnih odbora u Zagrebu. Tijekom korone smo također imali jako puno grupa pa smo se proširili na čak 45 lokacija. No kako su dvorane po Mjesnim odborima relativno male, prebacili smo se na otvorene lokacije kako bismo mogli poštovati epidemiološke mjere koje su tada bile na snazi”, govori nam gospođa Novosel Kukolja i dodaje kako je u početku ljudima bilo malo nelagodno vježbati na otvorenom.

“Naši ljudi baš ne vole da ih netko gleda. Znam da su me polaznice pitale kako će one sad tu vježbati, tko će ih sve vidjeti? Tako da je na početku bilo malo otpora. No, malo po malo, ljudi su se navikli pa evo sada, recimo na Knežiji u parku, svaki ponedjeljak, srijedu i petak ujutro tridesetak ljudi dolazi i vježba”, kaže.

Ljetni programi su doista raznoliki – od korektivne gimnastike, nordijskog hodanja, joge za starije i slično. Ljudi trebaju samo odabrati što žele i pokazati malo dobre volje. Vaja naglasiti i da su svi su programi tijekom ljeta besplatni.

“Što se cjelogodišnjih programa tiče, postoji članarina Saveza s kojom je onda svim članovima dostupna čitava lepeza programa. Godišnja članarina je 400 kuna koju je moguće platiti u dva navrata. Ta članarina omogućuje korištenje svega – svih terena i svih bazena – te sudjelovanje u svim organiziranim programima vježbanja. Naši polaznici si često kombiniraju programe pa, recimo, subotom ili nedjeljom odu na nordijsko hodanje, onda pogledaju koji im termin odgovara za vježbanje u nekom od mjesnih odbora, tako da kombiniraju onako kako im paše”, kaže Novosel Kukolja.

Ljudi ne žele natrag u dvorane

Kad su se tijekom pandemije programi prebacili na otvoreni prostor, ljudima se to na kraju dopalo i sada se ne žele vratiti u dvorane.

“Kažu da im je vani super. Okupljali smo se vani i čitavu zimu. Sjećam se da je jedne godine bilo baš jako hladno, no naši su se polaznici dobro obukli i vježbali vani posve normalno”, kaže Novosel Kukolja.

Rekreativci s kojima smo razgovarali kažu da prvenstveno dolaze jer su uz tjelesnu aktivnost pokretniji, vitalniji i bolje im je raspoloženje. No drugi gotovo jednako važan razlog zbog kojeg dolaze je društveni aspekt.

“Ima ljudi koji uopće ne izlaze, nego samo idu na to vježbanje i to im puno znači. Poslije tog vježbanja, većina ih ide na kavicu i još se malo druže i razgovaraju. Morate znati da mnogi stariji doista nikamo ne idu, eventualno na plac, dućan i gotovo. Zbog toga su im ova druženja na rekreaciji jako važna. Tu se stvaraju nova poznanstva i prijateljstva koja se posebno utvrđuju na našim izletima. Tijekom korone je taj društveni aspekt jako bio zapostavljen i mnogi su patili jer se nisu mogli družiti, zbog čega je sve ovo još i bitnije”, kaže Novosel Kukolja.

Nikad nije kasno!

No što je s onima koji doista nikada u životu nisu vježbali pa sada misle da im je možda kasno početi? Za takve Valentina Novosel Kukolja ima samo jednu poruku: “Nikad nije kasno!”

“Mi sami sebi radimo jako puno štete. Ne treba odmah krenuti s nekakvim strašnim tempom, ali treba početi bar lagano hodati. Nakon toga se može polako početi i vježbati. Kod vježbanja je najgori taj voljni moment i motivacija. I kad se počne vježbati, možda uslijede bolovi u mišićima. I kako se onda natjerati na vježbanje i drugi puta? Ponekad je potrebno i više od mjesec dana da dobijete nekakvu naviku vježbanja. No nakon nekog vremena, osjetit ćete kako napredujete. Naravno, to se ne događa odmah. Nakon prvog ili prvih par vježbanja možete osjetiti samo bolove, a napredak nikakav. To može demotivirati i čovjek može pomisliti da sve skupa nema nikakvog smisla. ‘Pa što ću vježbati kad se osjećam samo sve gore i gore?’, kaže Novosel Kukolja.

No nakon mjesec – mjesec i pol dana, doista se počnu primjećivati promjene. Za početak je dovoljno vježbati dva puta tjedno, ako je moguće i tri puta, no tome valja biti redovit i izdržati tako bar mjesec dana prije nego dođu prvi rezultati.

“Nakon toga se uđe u formu, primijeti se poboljšanje, pokretniji ste. Mlađima je bitnije da možda dobro izgledaju, izgube kilograme i zategnu se, no kod starijih je zapravo najvažnija ta pokretljivost. A osim toga, tu je onda i to druženje kroz koje se ljudi međusobno potiču na vježbanje. Dogovaraju se kad će se sljedeći put vidjeti, razmjenjuju neke savjete i tako se motiviraju. Samo je bitan taj prvi voljni moment da se krene. Jer za vježbanje doista nikada nije kasno i to će svakome dobro doći”, kaže Novosel Kukolja.

“Ima jedna zgodna anegdota s našeg vježbanja na Kajzerici. Došao je novi voditelj, mlad i snažan, tek je završio kineziološki fakultet. I tamo mu priđe jedna starija polaznica od već 80-ak godina i kaže mu: ‘Hajdemo se okladiti da ja mogu nešto što vi ne možete.’ On je ostao u čudu. Pa što bi to starija gospođa mogla, a da on ne može. Naravno odmah je prihvatio okladu misleći da nema nečega, a tiče se vježbanja, što bi ona mogla izvesti, a on ne bi. No kad je ona u sekundi izvela špagu i pitala ga može li to napraviti, trener je ostao u čudu. Morao prihvatiti poraz i platiti kavu jer on špagu nije mogao napraviti. Iako je on u formi i sve to, muškarci većinom nisu elastični”, kaže uz smijeh Valentina Novosel Kukolja.