Vikendom na Medvednicu – umirovljenici upoznaju Zagrebačku goru

Znate li koja je razlika između brijega i planine i u koju kategoriju spada zagrebačka Medvednica? Brijegovi su, kaže definicija, uzvisine do 1000 metara, a kako je Sljeme na 1035 metara, Medvednica se kroz ušicu igle prvukla među planine. No iako nije baš prevelika, Medvednica je planina koju treba poštovati i po kojoj se treba znati kretati. Zagrebački umirovljenici to mogu naučiti u sklopu projekta Vikendom na Medvednicu koji se provodi čitavo ljeto i koji je za sve polaznike besplatan.

Razgovarali smo s Nedjeljkom Vareškićem, predsjednikom Udruge aktivan život, koja organizira izlete na Zagrebačku goru.

“Naša udruga je dio zagrebačkog Saveza sportske rekreacije i program Vikendom na Medvednicu se ove, a i prošle godine, održava pod njihovim pokroviteljstvom i u sklopu šireg projekta Aktivno ljeto u Zagrebu. Taj se projekt provodio i tijekom pandemije jer se tada jedino i moglo nešto raditi vani. Ove godine, projekt nosi naziv Rekreativno ljeto u sklopu kojega ima puno programa namijenjenih starijoj populaciji”, kaže gospodin Vareškić.

Vikendom na Medvednicu je projekt koji građane kroz tri ljetna mjeseca, svaki vikend, vodi na jednu stazu na Medvednici i to u pratnji kineziologa. Osnovna je ideja Zagrepčanima približiti Medvednicu jer, zapravo, tek manji broj građana doista poznaje to brdo koje im je “pod nosom”.

“Zapravo, tek manji broj građana ide na izlete, a zanimljivo je da je to planina koja se naslanja na glavni grad, na koju možete doći javnim prijevozom i čije planinarske staze sve uglavnom kreću od zadnje stanice javnog prijevoza. Najčešće se koriste dvije ili tri staze, a na Medvednici imate više od 70 označenih planinarskih staza i još bezbroj neoznačenih. U ovih nekoliko godina što vodimo ljude na Medvednicu puno nam se puta dogodilo da se ljudi iznenade i kažu da nisu imali pojma da postoji ova ili ona staza. Evo, ni ja sâm donedavno nisam imao pojma kako i na Planini donjoj ima prekrasnih staza i prekrasnih planinarskih domova. Jedna od ideja ovog projekta je da građanima prestavimo Medvednicu i da vide da to nije samo Leustekova staza ili Bikčevićeva staza, već da staza ima još jako puno”, kaže Vareškić.

Svaki vikend druga staza

Svaki se vikend ide nekom drugom stazom, a odabir staze provodi se vrlo pažljivo vodeći računa o tome da stazu svi izletnici mogu savladati.

“Uvijek smo svjesni tko nam dolazi na izlet, koliko su ti ljudi sposobni. Lako je meni švrljati po šumi par sati, ali ako vodite grupu od 100 ili 200 ljudi, onda staze moraju biti uređene, označene i prilagođene grupi. Neke naše grupe su brojale i do 200 ljudi no moram reći da je to bilo dosta teško za izvesti. Ipak se radi o malim, uskim, planinarskim stazama. No trenutno nam se na vikendima priključuje 30 ili 40 ljudi koji idu s dva vodiča pa je to sve skupa nekako izvedivo’, kaže.

Ovaj projekt ne zahtijeva nikakvo ranije planinarsko iskustvo, a ono što možda i ne znate, brzo ćete naučiti.

“Ako netko još nikad nije išao planinariti, na prvom izletu sve vidi, shvati i nauči. Na primjer, izletnici nauče da ne mogu ići na planinu u štiklama, u debelim jaknama… U redu, nismo baš imali štikle na izletu, ali jednom je jedna sudionica došla u čizmama na petu. Zanimljivo, ta se gospođa, unatoč upozorenjima i savjetima, nakon toga još jednom pojavila na izletu u tim čizmama. No obično ljudi od ranije znaju kako treba biti obučen, što treba ponijeti i kako se ponašati”, kaže Vareškić.

Izleti na Medvednicu uglavnom traju po 2-3 sata u jednom smjeru uz nekoliko pauzi. “Nakon uspona, slijedi odmor u nekom objektu, restoranu ili planinarskom domu, i onda natrag. Ljudi si ili nose hranu sa sobom ili nešto naruče u restoranu. Povratak je ponekad istim putem, a ponekad ih vodimo nekom drugom stazom, ali koja ih uvijek dovede do iste polazne točke. To najčešće bude autobusna stanica – jer potičemo ljude da što više koriste javni gradski prijevoz – no neki dođu i vlastitim automobilom zbog čega je važno da se vratimo na istu polaznu točku”, kaže.

Kad ljudi zovu i raspituju se o izletima, najčešće pitaju i je li uspon težak. Na takvo pitanje Vareškić i njegov tim najčešće odgovaraju da jest – iako se možda ne radi o jako zahtjevnim stazama. Za to imaju jako dobar razlog.

“Kad vas netko nazove s takvim pitanjem, to je dosta sugestivno pitanje. Oni koji to pitanju najčešće i žele čuti da je teško pa da si tako potvrde ono što su otprije mislili: da to nije za njih. Zapravo, na pitanje koliko je neka staza teška nemoguće je odgovoriti. Jedini odgovor bi mogao biti: kako za koga. Morate znati da mi idemo s 200 metara nadmorske visine, pa sve do 1000 metara nadmorske visine. To nije ni Maksimir, ni Jarun. Ako je vama lagano hodati po Maksimiru, ne znači da će vam biti lagano i po Medvednici. A je li teško? Pa meni nije. Ali tu dolazimo i do toga da svatko treba procijeniti što je za njega, a što nije”, kaže Vareškić.

Bilo je i slučajeva da su ljudi došli na izlet, no nakon petnaestak minuta procijenili su da to nije za njih, okrenuli su se i vratili kući.

“To nije nikakav problem, jer sve su staze označene. No nema puno takvih primjera. No ipak valja reći da se ne možete popeti na vrh Sljemena, a da bude baš posve lagano. Mi možemo usporiti ili odmarati – ali malo se treba potruditi. Kad se uspinjemo, svakih 20-30 minute stanemo i predahnemo. Imamo par predaha i jedan odmor. Predah je oko 5 minuta, tek toliko da se malo stane i popije vode, a odmor je nekih 15 minuta”, opisuje Vareškić.

Osim samog planinarenja, vodiči polaznicima objašnjavaju i neke zanimljivosti o samim lokalitetima, tako da postoji i edukativni dio čitave priče.

“Izlet se uvijek prije polaska ‘raspiše’, odnosno točno se zna kojom rutom će se ići, pa tijekom pauze vodič predloži da se posjeti još jedan lokalitet koji je u blizini. Tad se često obiđe nešto što nije na ruti, možda niti na karti, a zanimljivo je – poput nekog vidikovca ili spilje. Nama je cilj naučiti ljude što je planinarenje i što je Medvednica i pokazati im ono što mi znamo”, kaže.

Odličan odaziv

Odaziv starijih na izlete na Medvednicu jako je dobar, iako se mogu priključiti sve dobne skupine. Vareškić kaže da se primijeti da ljudima nedostaje baš takvih sadržaja. Pozvani su svi, a jedini koji ne bi trebali ići su oni kojima je tako naložio liječnik.

“Prije svega, moraju se eliminirati sva zdravstvena stanja koja priječe odlazak na takav izlet i bavljenje rekreacijom. A to zna jedino liječnik – nikakav kineziolog i nikakav trener. To je, dakle, prvi korak. Sljedeća instanca ste vi sami i vi morate znati da je pred vama uspon na nekakvo brdo. Vi sami morate znati možete li ili ne možete. No ako se netko želi okušati, može doći i probati. Također, može probati šetati i po Maksimiru jer onaj gornji dio nije posve ravan pa može vidjeti kako mu leže uzbrdice i može li hodati sat i pol u komadu. Tu je i park šuma Dotrščina koja ima dosta kružnih staza i malo je zahtjevnija od Maksimira. Ako vam šetnja od sat i pol po Dotrščini bude lagana, onda se bez problema možete odvažiti ići i na Sljeme”, kaže Vareškić.

Ima ljudi koji su se zahvaljujući ovom projektu zaljubili u planinu i redovito dolaze. Takvih je, otprilike, trećina. Ali ima i onih drugih… “Neki se ne prepoznaju u tome – kažu da ih ne zanima lišće, blato, kukci, pa nema zahoda, naporno im je… Sto problema! No svi smo različiti. Ipak je više onih koji kažu da je to aktivnost za njih i zaljube se u Medvednicu”, kaže Vareškić.

Što se ljetnih vrućina tiče, ekipa uvijek prilagodi stazu, a tijekom planinarenja jako je važno paziti na hidrataciju. Dosad su izleti počinjeli u 9 sati, no upravo zbog vrućina možda se sve pomakne na 8 sati.

Sve informacije o izletima dostupne su na web stranici Vikendom.hr gdje se najavljuje ruta izleta i svi detalji: koji autobus vozi do polazne točke, kakva je staza i još puno informacija koje bi mogle biti važne.

Planinu treba poštovati

Vareškić upozorava da, iako Medvednica nije opasna planina, ona ipak jest planina i ne smije ju se podcijeniti – pogotovo po zimi.

“HGSS često mora spašavati ljude koji nisu planinu shvatili dovoljno ozbiljno. Staza ima puno i možete se izgubiti, pogotovo ako ste krenuli u sumrak ili niste ponijeli mobitel ili nemate signala. To je jedno od osnovnih planinarskih savjeta da u planinu ne idete sami i da uvijek nekoga obavijestite kamo idete te kad biste se okvirno trebali vratiti. Na to se treba paziti kako bi sve bilo sigurno i ugodno. Preporučujemo osnovnu planinarsku opremu, a to znači prave cipele i ruksak s dovoljnom količinom vode i hrane i nekakvim osnovnim setom za prvu pomoć. Ponavljam, Medvednica je pitoma ako je takva staza i ako je takav dan, ali za duže planinarenje valja se bolje pripremiti”, kaže Vareškić.

Osim izleta na Medvednicu, Udruga aktivan život organizira i rekreacijsko trčanje i nordijsko hodanje, pa tko savlada Medvednicu, može se nastaviti rekreirati i po ravnome.

“Više od deset godina se bavimo promoviranjem rekreativnog bavljenja sportom i to svih oblika sporta, ali na rekreativnom nivou. Naglašavam da se radi o rekreativnom trčanju, a ne natjecateljskom. Naš je cilj da uvedemo ljude u taj sport i da se time rekreativno bave barem tri puta tjedno, minimalno po sat vremena. To su ujedno i preporuke Svjetske zdravstvene organizacije koja navodi da je tjedno potrebno biti tjelesno aktivan oko 180 minuta”, kaže Vareškić.

Rekreacija bez podrške

No iako rekreaciju preporučuju svi, sportska rekreacija u gradu Zagrebu, nažalost, nije prepoznata od sustava što se reflektira, naravno, na financijama.

“Nema posebnih otvorenih natječaja, dok za ostale oblike bavljenja sportom ima. Ja, recimo, imam kineziologe na plaći koji rade sa stotinama ljudi, a nemamo pravo ni sufinanciranja. Svi natjecateljski sportski klubovi imaju na to pravo, naravno ovisno o rezultatima. Mi se rezultatima ne bavimo, ali radimo nešto drugo vrlo važno tako da sportska rekreacija jest prepoznata i navedena u Zakonu o sportu. Ali to je samo na papiru. Važno je reći da svi drugi sportski savezi u gradu Zagrebu okupljaju oko 6 ili 7 tisuća članova (atletičara, nogometaša, košarkaša…), dok mi rekreativci kroz svoje programe okupljamo i do 50 i 60 tisuća građana – što je daleko više. To i nije nelogično jer se profesionalnim sportom bave mladi, dok mi okupljamo sve dobne skupine. U društvo je, logično, puno više rekreativaca nego profesionalnih sportaša, a odnos Sportskog saveza je obrnuto proporcionalan. Sad se tu nešto pokušava, možda će nešto promijeniti i nova gradska vlast, no zasada mi se sami financiramo – što je jako teško, a istovremeno radimo jako korisnu stvar za zajednicu”, kaže na kraju Nedjeljko Vareškić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.