Posao turističkog vodiča je lijep, ali i zahtjevan, no Dubravka niti u 69. godini ne planira prestati putovati

Zamislite dan koji počinje kavom na živopisnoj Piazza delle Erbe u Veroni, pa onda razgled povijesnih znamenitosti grada, za ručak lokalne delicije, a poslije podne odlazak u muzej ili na koncert. Ili ipak više volite Francusku, njezinu raskošnu povijest te boje i mirise Azurne obale i Provanse. Ili biste vikend najradije proveli švrljajući Bečom i odgonetavanjem je li Sacher torta bolja u hotelu Sacher ili u slastičarnici Demel. Kad pitate ljude kako najviše vole provoditi vrijeme i na što najradije potroše novac, većina će vam reći da su to putovanja i da bi, kad bi im se pružila prilika, najradije stalno putovali.

Za turističke vodiče je ono o čemu mnogi sanjaju, svakodnevica. Često se kaže da turistički vodiči uživaju i istovremeno zarađuju – iako je to malo pojednostavljeno s obzirom da je posao turističkog vodiča vrlo odgovoran, a zna biti i zahtjevan pa i naporan. No ipak taj je posao divan, a kako se čini, i idealan za umirovljenike koji su oduvijek željeli putovati, ali nisu imali prilike.

Porazgovarali smo s gospođom Dubravkom Abramović koja se turizmom bavi već više od 40 godina, a i sada, u svojoj 69. godini, nema namjeru stati.

“Već sam dugo u turizmu, no osim posla turističkog vodiča, radila sam i u agenciji i na komercijalnim poslovima, tako da je to sve u svemu više od 40 godina u turizmu. Napravila sam čitav krug – od šalterskog posla, preko komercijaliste, da bih u nekim godinama položila ispit i odlučila biti samo turistički vodič. Djeca su tad već bila odrasla i završila fakultete i mogla sam si odabrati malo drugačiji tempo. Kad su djeca bila mala, vodila sam grupe tek tu i tamo. No kad su oni malo poodrasli i kad sam vidjela da sve to ide u dobrom smjeru, onda sam i ja mogla se malo drugačije postaviti prema tom poslu”, kaže gospođa Dubravka.

Lijep, ali i zahtjevan posao

Posao turističkog vodiča je jako lijep, ali i jako zahtjevan jer dok drugi uživaju, vi morati imati sve pod kontrolim i paziti da sve prođe u redu.

“Najljepše strane ovog posla su to što putujete i to što upoznajete nove ljude. Za ovaj posao je bitno da volite komunicirati i putovati. No naravno da i tu ima svakakvih iskustava, ali u 95 posto slučajeva to su jako lijepa iskustva. A ono što je negativno je to da programi nekad ne odgovaraju stvarnom putovanju, jer netko tko je pisao program nije sve to doista vidio i proživio do kraja pa neke stvari navedene u programu nije moguće izvesti. No izvedemo mi to sve na kraju i sve bude ok jer sve mora biti u redu. U mojem konkretnom slučaju, mislim da su putovanja ta koja me drže i zbog kojih sam fit”, kaže Dubravka.

Na pitanje koja joj je omiljena destinacija, teško je odgovoriti jer svaka ti se zemlja i svaki grad na svoj način uvuče pod kožu.

“Teško mi je reći koja destinacija mi je najdraža, ali London i Pariz su gradovi koje ne možete ne voljeti. U Londonu se uvijek jako dobro osjećam, prije svega jer sam ja studirala engleski i živjela sam u Londonu kad sam imala 21 godinu. Ta pupčana vrpca između mene i Londona je uvijek ostala. No ne bih izostavila niti zemlje poput Jordana i Turske. Sve je to prekrasno. A da i ne spominjem Portugal, Španjolsku, Andaluziju… Sve je to ostalo u srcu i predstavlja značajan dio mog života”, kaže Dubravka.

U svojoj je dugoj karijeri posjetila i neka manje uobičajena mjesta. “Evo, Jordan je jedna od takvih destinacija. No dok nije počeo rat u Siriji, ja sam vrlo često išla na ture Libanon – Sirija – Jordan. To je jedno putovanje koje zahtijeva malo više znanja i predznanja nego neka destinacija u Europi, zato što smo mi u Europi svi povezani i sve to, manje-više, ostaje u obitelji. No ovo je bilo malo neobičnije. S druge strane, i Island je prekrasna destinacija, i sve skandinavske zemlje koje su vrlo neobične. Pa iako nam se čine prilično bliske, ipak su te zemlje nama nepoznate i drugačije”, kaže Dubravka i dodaje kako je svaki posjet nekom gradu uvijek drugačiji – bez obzira što smo ga možda već posjetili.

“Možete ići i tisuću puta na istu destinaciju, no svaki put imate druge ljude i ti ljudi vide stvari na drugačiji način. Osim toga situacija u kojoj se nađete ili ne nađete je opet drugačija i uvijek se nešto novo dogodi. A vratiti se u neke predjele koje ste doživjeli kad ste bili mlađi pa vam se vraćaju neke drage uspomene, uvijek je lijepo”, kaže Dubravka.

Prisilna pauza od dvije godine

Protekle dvije godine bile su posebno teške za sve zaposlene u turizmu jer se zbog pandemije nije moglo putovati. No sada kad su se zemlje ponovno otvorile, ljudi su jedva dočekali spakirati kofere i krenuti na put.

“Dvije godine sam bila doma silom prilika zbog pandemije. No prošle godine, kad se sve opet malo počelo otvarati, prva destinacija mi je bila Marakeš. To je bilo toliko uzbuđenje da vam ja to ne mogu opisati! To sretno iščekivanje i sam put bili su predivni. No jasno da sada, nakon toliko godina, već mogu i birati ture. Svjesna sam da možda više neću putovati kao 2019. godine, jer to je sigurno bio vrhunac putovanja, ali u svakom se slučaju nadam da ću i dalje putovati”, kaže Dubravka.

Turizam se u posljednjih nekoliko desetljeća prilično promijenio i postoje velike razlike u putovanjima nekad i sada, kaže nam gospođa Abramović.

“Kao prvo, prije se puno putovalo autobusima, putovalo se noćnim vožnjama, no sada toga više nema. To je apsolutno odbačeno i ne znam organizira li ijedna agencija više noćna putovanja. Sada se uglavnom spava u hotelu i onda se ujutro ide dalje. Promijenili su se i hoteli, pogotovo u Francuskoj. U Francuskoj su negdje prije devedesetih hoteli bili prestrašni. Ali hotelski lanci su donijeli dosta promjene i sad postoji određeni standard pa znate gdje idete i što možete očekivati od nekog hotela. Bitno je kad putujete da znate što vas tamo očekuje”, kaže Dubravka.

I dok se prije češće putovalo autobusima, čak i na jako udaljene destinacije, danas su ipak sve češći avioni.

“Najdraže mi je ići avionom, to je ipak nekako ležernije. Moram reći da su uvijek jako dobro organizirani čarter letovi. Kad neka agencija organizira čarter let, sigurno iza sebe ima veliko iskustvo, poznaje destinaciju i zna što se može, a što se ne može. To je, naravno, i za putnike najbolje jer idu uvijek rano iz Zagreba i vraćaju se kasno navečer, ne moraju presjedati, nema gubljenja prtljage i slično”, kaže Dubravka.

Prilika za umirovljenike

I dok većina poslodavaca preferira mlađe zaposlenike, u poslu turističkog vodiča iskustvo je itekako poželjno. No svaka turistička agencija ima svoje zahtjeve i svoj razvojni put.

“Ima raznih agencija i raznih zahtjeva. Svaka agencija ima svom moto i pa upravo zbog toga imate i agencije koje ne uzimaju vodiče starije od 45 godina. To je zato što neke agencije više pažnje polažu onom animatorskom dijelu posla. U redu, možda sam ja zbog svojih godina malo pristrana, ali doživjela sam dosta puta da agencija ne želi starijeg vodiča. Tako su organizirali svoj posao i svoju agenciju, takve ture imaju i to je to. Slobodno tržište. No moram reći da ja nemam negativnih iskustava u tom smislu. Kad se susretnete s ljudima, možda se oni na prvu i pitaju kako će sad ova gospođa sijede kose nas voditi i može li ona to, no na kraju ispadne da ja tih 15 do 20 tisuća koraka, koliko obično napravite tijekom nekog razgleda grada, lakše prehodam od njih. I na koncu ljudi osjete da je tu rutina, da sve to teče, da tu nema nekakve nervoze i lutanja. Uglavnom imam pozitivna iskustva”, kaže Dubravka.

Gospođa Dubravka ima registriranu sporednu djelatnost i to je prilično zgodna opcija za umirovljenike koji bi željeli raditi u turizmu.

“Umirovljenici koji imaju vodički ispit – bilo da je to za Zagreb ili za neku županiju, jer uvijek morate imati položen vodički ispit – imaju pravo u svom uredu za gospodarstvo u određenoj općini tražiti otvaranje sporedne djelatnosti. To znači da plaćaju paušalni porez i da imaju granicu do koje mogu zaraditi. Ne možete kao u slučaju kad imate otvoren obrt, zaraditi koliko hoćete. No mislim da je taj iznos koji možemo zaraditi čisto pristojan za jednog umirovljenika. No umirovljenik se ne bi niti mogao takmičiti s puno mlađim kolegama koji puno više vode i zaista padaju s nogu da bi dovoljno zaradili i zadovoljili sva davanja koja imaju. Jer mi kao umirovljenici nemamo posebna davanja za socijalno, zdravstveno i mirovinsko. Mi imamo samo taj paušalni porez i na taj nam je način omogućeno da izdajemo računa. Jer danas vas više niti jedna agencija neće uzeti ako nemate mogućnost izdavanja računa. Prije je to bilo malo kao divlji zapad, no danas više nema isplata na ruke. Prošla su ta vremena”, kaže Dubravka.

Ljudi često kažu da će kad jednom dođu u mirovinu, više putovati. No onima koji osim putovanja žele nešto i zaraditi, gospođa Dubravka poručuje da su želje uvijek ostvarive ako predano radite na njima.

“Prije svega, dobro je da imate neku profesiju i da ste, recimo, profesor geografije ili povijesti, uglavnom da ste završili nešto od društvenih nauka. Mislim da to puno pomaže. A onda idete na tečaj za vodiča. Ja uvijek preporučujem da se ide na tečaj za vodiča jer tamo imate onaj opći dio pa onda stručni dio. Oni vas tamo ipak nauče na koji način birati literaturu, kako započinjati to svoje vođenje. Tako da – zašto se ne okušati? Nema nikakvih ograničenja”, kaže Dubravka i dodaje kako za turističkog pratitelja više nije potreban nikakav ispit. Pratitelj može biti svaki državljanin Republike Hrvatske koji ima završenu srednju školu. Struka taj zakon smatra degradacijom, ali istovremeno to omogućava većini da se okušaju u novom zanimanju, kaže Dubravka.

Sveznajući Google

Kad je u pitanju priprema za putovanja, danas je to, zahvaljujući modernoj tehnologiji, puno lakše.

“Ljudi u svojim pedesetim i šezdesetim godinama danas bez problema barataju sa svim elektroničkim i tehničkim stvarima od interneta, Googla, svega… Malo se pripremite, vidite kako to drugi rade i krenete. Bitno je krenuti. Danas je to puno drugačije i lakše. Prije si baš morao otići na neku destinaciju da je naučiš voditi, a i agencije su organizirale studijska putovanja prije nego bi vodiče negdje poslale. No danas mladi ljudi uglavnom nemaju tu mogućnost nego si moraju sami platiti putovanje ako žele vidjeti neku destinaciju. No i mladi i mi stariji imamo taj Google, gledamo i na Youtubeu… Publika je danas u tim nekim segmentima obrazovanija nego je bila prije 20 godina. No istovremeno, možda je i malo ograničenija jer se sve svodi na internet. Internet je majka svih majki i ne smijete pogriješiti jer se sve može provjeriti”, kaže Dubravka.

Nakon ljetnog odmora, gospođa Dubravka već priprema jedno doista zanimljivo putovanje.

“Sad je na redu jedno autobusno putovanje koje nisam vodila od 2018. godine. U rano proljeće idem u Skandinaviju. Nadam se da će to biti jako lijepo. Posjetit ćemo skandinavske zemlje – Finsku, Švedsku, Norvešku i Dansku. To će biti malo ležernije putovanje jer ne smije biti pun autobus. Sad se zbog zdravstvenih mjera više ne pune autobusi do kraja, nego će ići oko 30 ljudi. To je, zapravo, taman. Kod avionskih grupa je uobičajeno da bude oko 20 ljudi u grupi, a u autobusima je to znalo biti i po 70 ljudi ako su autobusi na kat. No ja to nikada nisam vodila niti bih jer smatram da je to zapravo mučenje i za vodiča i za putnike. Manje su grupe uvijek bolje, a upravo takvu jednu na proljeće vodim na sjever Europe”, kaže na kraju Dubravka Abramović.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.