Starenje i mediji: Kako se perpetuiraju predrasude i stereotipi o starenju

“Zaustavite starenje” – glavni je slogan kojim jedna kozmetička kompanija želi privući što je moguće više kupaca da kupe njezin proizvod. Jer starenje nije poželjno i treba ga zaustaviti – kao da je to moguće. Reklama se može vidjeti skoro svaki dan na svim nacionalnim televizijama. No kako takva poruka utječe na starije osobe kojih u našem društvu ima najviše?

Gospođa Marija Toplak (72) iz Zagreba je umirovljena učiteljica i po njenom mišljenju reklama je gotovo uvredljiva. “Kako se može zaustaviti starenje? Pa jedini način da ne ostariš je da umreš mlad. A tko to želi? Dosad još nije izmišljen način kako da se ima dug život a da se ne ostari. Meni to smeta. Pogotovo zato što je jako rašireno i svakodnevno”, kaže Marija.

“Da su barem poručili da koristimo njihov proizvod ako želimo izgledati lijepo i njegovano, ali poručivati da njihove kreme zaustavljaju starenje je istovremeno i netočno i bezobrazno. Niti me neka krema može ponovno pretvoriti u tridesetogodišnjakinju, niti bih to željela”, kaže.

Ljubica Granić (68), također iz Zagreba, sličnog je mišljenja. “Nekako mi se čini da mi takve reklame poručuju da je čitav moj život i svo moje iskustvo koje sam dosad prikupila nepoželjno. Najbolje bi bilo imati 25 godina, a kad te mlade godine prođu bolje da te nema jer te ionako nitko ne želi vidjeti. Trebam se, valjda, sramiti toga kako izgledam. Ne sviđa mi se to nimalo”, kaže Ljubica.

Vjekoslav Novak (81) iz Zagreba u medijskom je prostoru primijetio nešto drugo, a također ima veze s negativnom percepcijom o starenju. “Primijetio sam da se kod izvještavanja i prometnim nesrećama uvijek naglašava ako je neki od sudionika nesreće imao puno godina. Čovjek dobije dojam da samo stariji izazivaju nesreće i da su pošast na cesti, a sve statistike pokazuju da to nije tako. Daleko više nesreća izazivaju mlađi – samo što se rijetko naglašava koliko godina imaju. Stariji voze puno opreznije, sporije i imaju više iskustva u vožnji i sudjeluju u značajno manje prometnih nesreća. A ipak, kad se objavi da je neki stariji vozač napravio kakav prekršaj, svi se okome na njega kao da starci ubijaju ljude na cesti svaki božji dan”, revoltiran je Vjekoslav.

Doista, stariji u medijima imaju nezavidan položaj i tretira ih se kao manje vrijedne, što je problem kojega treba biti svjestan i na kojemu treba raditi, pogotovo zato što starijih osoba u društvu ima sve više i više.

Anti-age kultura

Ne bi bilo pretjerivanje kada bismo rekli da živimo u pravoj anti-age kulturi koja cijeni samo mladost, a starost nije niti poželjna, niti lijepa i svakako je treba eliminirati. Mediji silno pomažu takvoj percepciji i negativnoj slici društva o starijim osobama.

Problem ima i svoj naziv – “dobizam”, koji je zapravo direktan prijevod engleskog izraza ageizam. Pojam označava netrpeljivost ili nesnošljivost prema starijim osobama, a iako se radi o još jednom negativnom “izmu”, njega hrvatsko zakonodavstvo uopće ne prepoznaje pa tako nema ni razvijenih mehanizama za njegovo eliminiranje kao što je u slučaju rasizma ili seksizma – iako bi se dobizam čak i mogao smatrati oblikom seksizma s obzirom na to da su starije osobe u najvećem postotku žene zbog toga što su biološki predisponirane da žive duže od muškaraca.

Poznati slovenski psiholog Vid Pečjak koji se posebno bavio psihologijom starenja, u svojem je radu “Psihologija treće životne dobi” iz 2001. godine ponudio ovakvu definiciju dobizma: “Diskriminacija na osnovi kalendarske starosti. Određivanje sposobnosti i propisivanje društvenih uloga isključivo na temelju životne dobi. Gledište koje ne prihvaća individualni pristup starijim osobama nakon određenog broja godina.”

U svojem razmatranju starenja, psiholog Pečjak je kazao da se razlikuju dvije vrste starenja: primarno i sekundarno, pri čemu bi primarno ili zdravo starenje bilo ono kad su ljudi aktivni, bave se sportom, imaju hobije ili još uvijek aktivno rade. Sekundarno ili bolesno starenje je kad su ljudi bolesni i nemoćni te im je potrebna pomoć drugih u obavljanju dnevnih aktivnosti poput obavljanja osobne higijene, prehrane, odijevanja ili obavljanja fizioloških potreba.

Iako velik broj starijih osoba živi posve neovisno, dobrog su zdravlja i aktivni su članovi društva, uvriježena je predrasuda da se radi o osobama koje stalno trebaju nečiju pomoć. Zbog takvih se predrasuda o starijim osobama formiraju stereotipna mišljenja pa mnogi ljudi misle da su sve starije osobe nemoćne i nesamostalne.

Predrasudama i stereotipima bavio se hrvatski psiholog Ivan Šiber koji je pojmove ovako definirao: “Predrasude su izrazito apriorni stavovi, doneseni prije rasuđivanja, koji se temelje na snažnom emocionalnom odnosu, najčešće negativni i teško promjenjivi, a stereotipi su generalizirana shvaćanja o osobinama pripadnika pojedinih društvenih grupa.”

Pozitivni stereotipi o starenju

Iako su češći negativni stereotipi vezani uz starenje, ima i onih pozitivnih – iako nešto manje. Američki gerontolog Erdman B. Palmore među negativne stereotipe o starenju ubrojao je boležljivost, starost, ružnoću, umno nazadovanje, gubljenje pamćenja, beskorisnost, izoliranost, siromaštvo i depresiju, dok su pozitivni ljubaznost, mudrost, pouzdanost, bogatstvo, politički utjecaj, sloboda, vječna mladost i sreća.

Međutim, pozitivni stereotipi o starijim osobama često su u sjeni onih negativnih i društvo generalno češće o starenju ima negativan stav nego pozitivan – iako je starenje, zapravo, jedini način da si osiguramo dug život. Važno je naglasiti da takav negativan stav o starijim osobama i starenju silno utječe na sliku starijih osoba o sebi samima zbog čega su često nezadovoljni i depresivni te žele promijeniti tu biološku datost – što starenje svakako jest – i prikazivati se mlađima. Zato često pribjegavaju neistinitim prikazivanjem svojih godina (mnogi će rado reći da imaju koju godinu manje, iako je poznata izjava modne dizajnerice Coco Chanel koja je kazala kako na pitanje koliko joj je godina uvijek kaže da ima više kako bi joj sugovornik udijelio kompliment da izgleda mlađe), bojanjem kose, oblačenjem izrazito mladenačke odjeće i odlaskom estetskom kirurgu kako bi “izbrisali godine”.

Takav odnos društva prema starenju, a onda i odnos starijih osoba prema sebi samima, utječe i na odnos koji prema osobama treće životne dobi imaju mladi ljudi i djeca. No upravo druženje različitih generacija, zajedničko poduzimanje aktivnosti i međusobni razgovor značajno doprinose boljem razumijevanju mlađih i starijih generacija. Na tome se ipak u posljednje vrijeme malo više radi te se međugeneracijskom integracijom bave brojne udruge civilnog društva i zaklade, među kojima se ističe Zaklada Zajednički put iz Zagreba koja organizira brojne radionice i susrete na kojima sudjeluju sve generacije te stoje iza istraživanja Narativi o dostojanstvu u starijoj životnoj dobi iz 2016. godine.

Mediji oblikuju javno mnijenje

No na oblikovanje javnog mnijenja u današnje vrijeme ipak najveći utjecaj imaju mediji – ponajviše i dalje televizija, ali sve više i internet. Međutim, hotimice ili ne, upravo na njima leži odgovornost za često negativnu percepciju starijih osoba u društvu propagiranjem ideje da starenje nije poželjno i treba ga zaustaviti, te da starije osobe nisu korisni članovi društva. Zamjetno je to na televiziji, u reklamama, filmovima, stripovima, knjigama, ali i crtićima. Jedan od primjera je epizoda animirane serije Peppa Pig u kojoj dvojica djedova vode svoje unuke na izlet brodom, no tijekom izleta se dvojica djedova stalno svađaju i prepiru čime perpetuiraju stav o starijim osobama kao neugodnima i netrpeljivima.

Problem prikazivanja starijih osoba u crtićima nije nov i zapazila ga je i komparatistica Nada Kujundžić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ona je analizirala prikazivanje starijih ženskih likova u 43 Disneyeva filma i zaključuje da ondje postoji pet glavnih tipova ženskih uloga koje mladim recipijentima pomažu u usvajanju predrasuda o osobama određene dobi. Tako imamo vještice, dobre vile, mudre starice, brižne bake i komične starice. Vještica je uvijek stara i ružna, dobra vila može biti i mlada i stara, ali ako je stara onda je neprivlačna i aseksualna, brižna baka je draga i dobra, ali je bespomoćna, komična starica je karikatura i tako dalje. Osim toga, stariji su likovi najčešće sporedni i oni tek pomažu glavnim likovima i odvijanju radnje.

Na taj način već od najranije dobi djeca bivaju izložena stereotipima o starijim osobama i o njima gaje predrasude koje će biti teško razbiti.

Ni filmski sadržaj za nešto starije mlade ljude ne napušta stereotipe o starijim osobama. Tako su Robinson, Callister i Magoffin u svom radu iz 2009. godine analizirali filmove za mlade u periodu od 1980. do 2006. te su ustanovili da je u tim filmovima više od trećine starijih likova prikazano negativno, a karakteristike kojima su opisani najčešće su: loši vozači, staromodni i stalno prigovaraju.

S obzirom da su godinama izloženi medijima koji negativno prikazuju starije osobe, ne treba čuditi da i adolescenti stereotipiziraju starije ljude.

Starije osobe u informativnim emisijama

Što se ostalog medijskog sadržaja tiče, slično je i u informativnim emisijama što je potvrdilo i istraživanje iz 2009. autorica s Fakulteta političkih znanosti Tene Perišin i Valentine Kufrin, koje su analizirale na koji su način starije osobe prikazane u središnjim informativnim emisijama vodećih hrvatskih televizijskih kuća (HRT, RTL i Nova TV).

Autorice su analizirale priloge objavljene u razdoblju od tri tjedna te pokušale detaljnije istražiti zastupljenost ageizma i stereotipne slike o starijim osobama. Rezultati istraživanja pokazuju kako je ageizam zastupljen u glavnim informativnim emisijama medijskih kuća, a što se očituje kroz slabu zastupljenost starijih osoba u informativnim emisijama i prilozima.

Pregledale su ukupno 938 priloga, a starije osobe se prikazuju u njih 58, što je samo 6,2 posto svih priloga – jako mali postotak s obzirom na postotak starijih osoba u društvu.

Starije se osobe najčešće pojavljuju prilikom komentiranja određene situacije, s naglaskom na njihovo nezadovoljstvo skupim uslugama, odlukama političara i sl. Također, često se pojavljuju u ulozi žrtve ili kao siromašne osobe kojima je teško. Među analiziranim prilozima, vrlo je malo bilo onih koji su starije osobe prikazivali kao aktivne članove društva, što također podupire stereotip o starima kao boležljivim, siromašnim i nezadovoljnim osobama kojima stalno treba pomoć.

Kako bi se to promijenilo, potrebno je osigurati više medijskog prostora za prikazivanje pozitivnih strana starijih osoba i starenja kao takvog što se u posljednje vrijeme ipak počelo mijenjati pojavom internetskih posrtala specijaliziranih za starije osobe koji se temom starenja bave na širi način i naglašavaju da je starenje doista privilegija tek odabranih.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.