Mozaik

‘Naša kuća’ – intiman dokumentarni film o prolaznosti i izolaciji starijih osoba

‘U filmu se jako osjeti to suočavanje s prolaznošću i to što shvaćam što sve uskoro neću imati. A baš to je najvrjednije što u životu imate. Kad izgubite roditelja, osjećate kao da ste ostali bez noge. I zato kad bismo mi svi ostali bez tih starijih ljudi, ostali bismo bez puno tih nekih znanja i vještina i bez ljudi koji vam daju energiju’, kaže autorica.

Objavljeno

|

Sve je prolazno. I naši su životi prolazni. Kad dosegnemo određene godine, djeca se odsele, prijatelji i rodbina polako počinju odlaziti s ovoga svijeta, a mi ostajemo sami. Stariji ljudi često ostaju izolirani, a to se posebno osjetilo tijekom ove pandemije. Baš ta prolaznost, izoliranost i samoća u starijoj dobi ono je o čemu je željela progovoriti Danijela Stanojević, scenaristica i redateljica dokumentarnog filma “Naša kuća” koja je kroz par godina pratila život svojih roditelja na otoku Pagu.

“Uvijek sam bila osjetljiva na ugrožene skupine ljudi, odnosno one skupine nevidljive društvu. Općenito mi se uvijek činilo da je društvo nepravedno pa sam se trudila to i teorijski promijeniti. Na faksu sam bila anarhistkinja, puno sam čitala o teorijama kako bi društvo moglo funkcionirati bez postojanja hijerarhije. No onda sam shvatila da je za tako nešto potreban puno dublji filozofski razvoj i moguće jedino kad bi svi mi bili pošteni i kad moja sloboda ne bi ugrožavala drugoga.”, govori Danijela Stanojević.

“Čovječanstvo se do tog stupnja, nažalost, još nije razvilo. Ali dok sam bila na faksu osmislila sam koncept koji sam nazvala Društvo otvorenih obitelji – kad jedni s drugima živimo u zajednici, izmjenjujemo znanje i djeca uče od svih članova. Kako se ono kaže, potrebno je čitavo selo da bi odgojilo dijete. O toj temi i o tom konceptu sam na kraju radila diplomski i posvetila se tim osjetljivim skupinama ljudi”, kaže naša sugovornica opisujući što je sve prethodilo nastajanju filma.

Stariji su društvu nevidljivi

Radila je i brojne medijske kampanje u kojima je pokušavala postići da u zakon uđe pitanje autistične djece, njihovih roditelja i inkluzije te djece u društvo. Zatim se bavila problemima s kojima se susreću transrodne i gej osobe te ženskim pravima pa je s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova vodila i neke europske projekte. Nakon svega toga, njen se interes prirodno okrenuo i prema starim ljudima koji su, kako kaže, društvu potpuno nevidljivi.

Danijela Stanojević (foto: privatni album)

“U korporacijama čim navršite 43 godine, vi ste već za otpis i žele vas zamijeniti nekim mlađim. Tad se mijenjaju i ugovori koji su silno nepravedni. Vi ste nakon određene godine u tom nekom žrvnju za puno manju plaću od mlađih kolega ili vas otpuste i nađete se na burzi s jako malom mogućnošću ponovno zaposlenja. Muškarce u korporacijama otpuštaju s oko 50 godina – tako da su muškarci i tu opet u nekoj prednosti. I kad se dođe do mirovine, žene opet imaju manja primanja i često preuzimaju muževu mirovinu što je ta obiteljska mirovina”, kaže Stanojević.

Dakle, stari ljudi su u društvu potpuno nevidljivi – njih kao da nema. A tijekom pandemije koronavirusa, sve se dodatno pogoršalo. “Prvo su svi bježali od starijih osoba i dodatno ih izolirali. Moja mama mi je pričala kako su u dućanu svi bježali od nje jer su se, valjda, bojali da je ne zaraze. Ali osjećaj je drugačiji – na kao da nekoga želiš zaštititi, nego ga još više šikaniraš i izoliraš”, kaže Stanojević.

Osim toga, jako je malo kulturnih i svakih drugih sadržaja za starije ljude. Baš zbog svega toga, snimanje filma “Naša kuća” autorici se činilo nužnim.

“Kad su moji roditelji ostarili, jako intenzivno sam počela osjećati tu nepravdu. Oni su u mladosti bili jako društveni i imali jako puno prijatelja. U našoj su kući stalno bila neka druženja. No kad sam shvatila da mi roditelji stare i da im prijatelji umiru, ta je izolacija postala vrlo očita”, kaže Stanojević.

Naša kuća trailer

Šikaniranje starih ljudi, kaže, događa se i tamo gdje bi ga trebalo biti najmanje – u bolnicama.

“Kad mi je otac imao moždani udar, došla sam k liječniku i rekla mu na što sumnjam, a on je meni objašnjavao da je to starost i da mi je tata dementan. A znam da nije jer smo nedugo prije toga normalno razgovarali. Rakla sam doktoru da mi je tata dezorijentiran i da me ne vidi dobro. To su sve bili momenti iz kojih je bilo jasno da se radi o moždanom udaru. Tad sam prvi put osjetila koliko je taj sustav nemilosrdan prema starijima. A to su ljudi koji su stvorili ovaj svijet koji imamo danas i taj zdravstveni sustav koji im sada ne omogućuje svu pomoć koji trebaju”, kaže Stanojević i dodaje kako je to silno nepravedno jer svi, zapravo, idemo prema tome i jednom ćemo biti stari.

“Osim ako si imao ‘sreće’ pa si umro ranije. I zamisli da ne čuješ i ne vidiš više dobro i tako završiš u bolnici. Nakon iskustva s tatom, uvidjela sam koliko je to nepravedno i koliko su moji roditelji, zapravo, sretni što imaju mene za dijete. Jer ponekad ni djeca nisu osjetljiva za probleme svojih roditelja. Neki misle da roditelji nisu njihova odgovornost jer ‘oni su mene rodili, a ne ja njih’. Osim toga, ima i slučajeva gdje djeca žele iskoristiti svoje roditelje preko onih ugovora o dosmrtnom ili doživotnm uzdržavanju. Onda uzmu nekretninu od svojih roditelja, a njih izbace iz kuće. Ni svi domovi za starije nisu kakvi bi trebali biti, a neki stariji daju za dom čitavu penziju ili još više. Nije dovoljno da su stariji u domovima samo fizički zbrinuti, već i mentalno”, kaže Stanojević.

Želja da roditelje ovjekovječi na filmu

Zbog te nepravde i osjećaja privrženosti prema svojim roditeljima, ali i zbog drugih starijih ljudi te straha od prolaznosti i smrti, odlučila je snimiti film.

“Jako sam htjela snimiti svoje roditelja, što je u početku bilo dosta teško. Prvo su se nećkali, no na kraju pristali jer sam im ja to sve argumentirala i rekla sam im da će taj film biti dobar i za sve stare ljude, za sve njihove prijatelje. Željela sam ih snimiti i iz sebične pobuda – zato da ih imam snimljene na filmu jer ih tada imam zauvijek. Željela sam konzervirati te neke momente u toj našoj kući. Moj otac je bio 1935. godište, a umro je 18. 6. 2021. Neposredno nakon filma kojeg je uspio vidjeti u kinu. Odnosno vidio je jednu njegovu verziju jer ja taj film stalno popravljam. Naime, teško je i montirati nešto što je tako intimno”, opisuje Stanojević nastajanje filma.

A odakle naziv “Naša kuća”?

“Kad sam bila mala, tu kuću na Pagu smo dugo gradili jer su to roditelji sve radili sami. To je otok Pag i tu nema nikakvog luksuza, sve se gradilo malo po malo. U tom surovom okruženju otoka provodila sam puno vremena i to je bila moja i tatina kuća u kojoj radim što hoću: skačem s drveta, lovim ribe… potpuna sloboda. Postojala je podjela posla. Ja bih nam lovila večeru dok je tata radio na krovu. I to smo zato uvijek zvali ‘naša kuća’. Život mi se uopće nije odvijao u Zagrebu nego na Pagu”, kaže Stanojević.

Danijela Stanojević i roditelji (foto: privatni album)

Nakon dosta nagovaranja, roditelji su napokon pristali na snimanje. “Isprva su malo glumili, to je izgledalo kao sapunica. Moja mama baš i nije bila sretna jer ‘kuća nije pospremljena, a to će se sve vidjeti’. Morala sam zato paziti na kadrove, da se baš ne vidi sav taj nered. Ali ja to zovem kreativni nered, hrpa novina, uvijek se nešto radi. Kad sam snimala, mama mi je znala reći da pričekam da prvo počisti.”

“Onda ih nisam mogla ozvučiti nego sam ton snimala posebnom snimalicom. Hvatala sam i te njihove neke momente kojih sada više nema: to su trenuci u kojima oni sve sami rade, kopaju, šarafe… Mamu je, na koncu, rad na toj kući izvukao nakon tatine smrti”, kaže Stanojević.

Film je sniman tri godine jer je, kaže autorica, to jedini ispravan umjetnički postupak. “Da biste napravili umjetnost, morate si uzeti jako puno vremena. Zato je to sve skupa i tako slabo plaćeno. Dala sam si tako oduška i pratila sam svoje roditelje te tri godine”, kaže. Scenarij joj je bilo lako napisati jer je sve već imala u glavi, ali bilo joj je teško tako nešto intimno režirati i montirati te je na koncu shvatila da je bolje da se montažom filma pozabavi netko tko nije član obitelji.

“Snimanje je bilo dosta naporno ispočetka, no kad su se roditelji u nekom trenutku navikli na tu kameru, tad je zapravo krenulo pravo snimanje. Ostavila sam u filmu i te neke momente u kojima moji roditelji, kao, glume, jer su mi ti trenuci bili smiješni. To mogu prepoznati i gledatelji. Film čitavo vrijeme vodi kroz čitav spektar emocija: prvo gledate i mislite što se sad tu događa, pa se uživite, pa se počnete smijati, a onda vam postane jako tužno jer shvatite da se ja kao autorica zapravo suočavam s prolaznošću života i života mojih roditelja”, kaže Stanojević.

To je osjetila i publika koja je tijekom projekcije znala i zaplakati. “U filmu se jako osjeti to suočavanje s prolaznošću i to što shvaćam što sve uskoro neću imati. A baš to je najvrjednije što u životu imate. Kad izgubite roditelja, osjećate kao da ste ostali bez noge. I zato kad bismo mi svi ostali bez tih starijih ljudi, ostali bismo bez puno tih nekih znanja i vještina i bez ljudi koji vam daju energiju. Zanimljivo je i vidjeti kako se ti svi starci na Pagu druže s djecom, a i ti klinci uče od staraca. To je nekako i smisao i onog mog diplomskog rada o Društvu otvorenih obitelji jer je meni uvijek bilo normalno ići kod susjeda, nešto pitati, nešto posuditi”, kaže Stanojević.

Pag kao idealna kulisa

Također, i sam otok Pag i njegov okoliš vrlo su specifični i pridonose osjećaju izolacije i samoće koji autorica u filmu problematizira. “Pag doista izgleda kao površina Mjeseca. Otok je jako nemilosrdan, ta bura i sol… Zato je to bila idealna kulisa da dočara tu izoliranost. Osim toga ti Pažani su jako specifični. Zanimljivo je kako i sam taj Pag i ti ljudi funkcioniraju u tom našem sustavu koji je jako nefleksibilan. I ta administracija koja ne može shvatiti da se mora prilagoditi životu, a ne obrnuto da se život prilagođava administraciji. Ljudi koji su sve to izgradili bi u svojim poznim godinama trebali dobro i bezbrižno živjeti, a ne da još moraju raditi u fušu kako bi preživjeli.”

“Mi nemamo senzibilitet prema starim ljudima što se posebno vidjelo sad za vrijeme korone. Tijekom pandemije su stari posebno patili. Oni u domovima su bili zatvoreni i nitko nije mogao doći do njih. Ili netko dođe pa ih sve zarazi i oni pomru. No onda svi kažu ‘pa nema veze, već su bili stari’. Strašno je to sve skupa bilo”, kaže Stanojević.

Danijela Stanojević (foto: privatni album)

To kako se mi odnosimo prema starim ljudima samo je pokazatelj toga kako se i inače odnosimo jedni prema drugima i koju vrijednost mi od života vidimo, dodaje.

“Stari ljudi – baš kao i kad otok Pag želi tu kapljicu vode – žele tu kapljicu emocije, suosjećanja… To je nešto što svi zaslužujemo. Pogotovo oni koji su najgori prema drugima, svi ti sociopati – oni navodno najviše trebaju ljubav i empatiju. U film sam krenula s tom idejom nevidljivosti, jer tako si na otoku doista nevidljiv i zabačen, šiba te bura, more te proguta ako ga ne poštuješ, a sol sve uništava. No nastavilo se s izoliranošću koja je posebno došla do izražaja za vrijeme epidemije. I baš kao što je otok nemilosrdan prema svojim stanovnicima, i naše je društvo nemilosrdno prema tim ljudima. Stari ljudi su u našem društvu žrtve”, zaključuje Danijela Stanojević.

Film je prikazan u sklopu 15. festivala Vox Feminae na online platformi Kina Europa, a uskoro kreće njegov put po festivalima, nakon čega će, nada se autorica, film biti prikazan i na televiziji.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
Exit mobile version