Jarunski susreti: Sport, druženje, ali i duševna hrana za usamljene umirovljenike

U toplo subotnje prijepodne na livadi i košarkaškom igralištu kod Malog jezera na zagrebačkom Jarunu bilo je vrlo živo. Sportski timovi, koji su se međusobno raspoznavali po istom setu majica, pripremali su se za sportski okršaj. Voditeljica natjecanja preko razglasa je pozvala timove da se okupe oko borilišta. Prva disciplina je bila viseća kuglana pri čemu se devet čunjeva mora srušiti kuglom koja visi s drveta zavezana užetom.

“Malo više prema meni pustite kuglu, kao da gađate mene”, navodila je voditeljica, ujedno i sutkinja, natjecatelje kako bi im osigurala što bolji rezultat.

Za to vrijeme, druge su ekipe sudjelovale u bacanju kolutova oko štapova ili pikadu koji se igrao na način da se loptom mora pogoditi u posebno označene okvire postavljene na golu. Iz pozadine je svirala glazba, koju je tek ponekad prekidao glas voditeljice koja je usmjeravala natjecatelje kamo trebaju ići i obavještavala ih kad počinje njihovo natjecanje. Na klupi u hladu krošnje, bile su uredno poslagane raznobojne majice s natpisima timova, ali i ponešto grickalica i sokova. Sve u svemu, sjajno sportsko druženje umirovljenika iz Zagreba i bliže okolice nazvano “Jarunski susreti” koje organizira Društvo sportske rekreacije Sport za sve Centar.

Dvadeset godina “Jarunskih susreta”

“Ove godine se sastajemo 20. put. Da nije bilo korone, to bi bio već 21. susret. Uvijek se sastajemo na Jarunu, odakle i ime Jarunski susreti i svake godine pozivamo naše umirovljenike iz Zagreba i okolice da dođu, rekreiraju se s nama, provesele i druže. Takmičimo se u sedam disciplina koje baš i nisu posve bezazlene. Imamo štafetu u kojoj se traži okretnost, brzina i spretnost, onda imamo rukomet i nogomet, viseće kuglane, pikado i bacanje kolutova”, objašnjava nam tajnica Društva Karolina Muža. Za populaciju koja sudjeluje na Jarunskim susretima, a dolaze i ljudi preko 80 godina, to su doista značajne aktivnosti.

“Doista dolazi jako puno ljudi, neki i u sasvim ozbiljnim godinama. Sudionici ovdje mogu pokazati koliko su još uvijek poletni, sposobni potrčati, precizno nešto pogoditi, ali i nasmijati se i družiti. Jer od svega je, zapravo, najvažnije druženje. Ono ide uz bok s tjelesnom aktivnošću jer je ta socijalna isključenost posebno zamjetna u trećoj dobi tako da ti susreti i program vježbanja koje ljudi prolaze”, kaže.

Poticaj je to i da se ljudi međusobno upoznaju i pronađu one koji su im po karakteru i interesima bliži. “Možda neki ne vjeruju da je to u ovoj dobi još moguće, no svakako jest. Mi svi niti smo sportaši, niti smo svi kulturnjaci, niti smo sada više jako zdravi, ali uvijek se među tom grupom ljudi mogu naći srodne osobe s kojima se druženje može nastaviti i izvan ovog našeg sportskog kruga”, govori nam gospođa Muža dok se priprema suditi sljedeću disciplinu – bacanje kolutova.

Mnogo sudionika, ali i navijača

Ove se godine na Jarunske susrete prijavilo ukupno 16 ekipa, s time da u svakoj ekipi ima devet natjecatelja. No njima se redovito pridruže brojni navijači.

“Uz natjecatelje uvijek dođe i neka pratnja. Tako da je danas došlo oko 150 do 200 ljudi što je, zapravo dosta jer ne smijemo zaboraviti da COVID nije nestao. Mi još uvijek vodimo računa da se prilikom ovih naših natjecanja ne grupiramo i ne okupljamo previše i preblizu. COVID je tu pa treba biti oprezan. Lakše je jer se sve održava na otvorenom, ali kad zasvira glazba i kad počne navijanje, teško je paziti na mjere i držati razmak”, kaže gospođa Muža.

Kad je počelo natjecanje u bacanju kolutova, krenulo je i zdušno navijanje i bodrenje ekipa. Ekipa navijača je ove godine gotovo jednako toliko brojna kao i natjecatelja. “Ima puno navijača. Ponekad uz neke ekipe dođe toliko navijača koliko je i članova ekipe. Znalo se dogoditi da dođe 20 natjecatelja u nekoj skupini i isto toliko njihovih navijača. Ma ljudi se vole družiti pa zato dođu. Ove godine slavimo i 70 godina postojanja našeg društva. Obljetnica je, zapravo, bila lani ali je nismo mogli obilježiti zbog COVID-a. Mislim da je i zbog toga ove godine puno ljudi”, kaže Muža.

Međutim, bez obzira na veliku popularnost “Jarunskih susreta” i dobrobit koju osiguravaju svim sudionicima i posjetiteljima, neka konkretnija podrška od Grada Zagreba, nekog ministarstva, institucije ili kakve firme, izostala je. “Čini mi se da ova naša, starija dob nikome nije interesantna. Kad i tražimo neko sponzorstvo ili pripomoć za bilo što, ljudima nije interesantno jer se radi o trećoj dobi. Čini mi se da to u svijetu nije baš tako”, požalila nam se gospođa Muža.

Udruga Sport za sve Centar suočila se s još jednom poteškoćom, a ta je što su im u zagrebačkom potresu prije dvije godine jako stradale službene prostorije te oni sada nemaju mjesto gdje bi se mogli okupljati.

“Još uvijek se vodimo na Palmotićevu 22 iako su nam prostorije jako nastradale u potresu. Mi smo sada beskućnici. Baš i iz toga razloga, nismo nikako željeli odustati od ove manifestacije da se ljudi barem ovdje na jezeru Jarun malo podruže i provesele za 70 godina naše udruge i 20 godina naših Jarunskih susreta. A svi ti ljudi koji su došli, dokazuju i da im je doista stalo do takvog druženja”, kaže gospođa Muža.

Većina sudionika su žene. A gdje su muškarci?

Što se tiče sportskog dijela čitave priče, svaki od natjecatelja ima nešto u čemu je bolji i što najviše voli. Većina ekipa se ne priprema posebno za ovo natjecanje, ali postoje neke ekipe koje uredno treniraju. Kad se nešto organizira, ekipe se pozivaju e-mailovima i WhatsAppom, a sudionici se i inače susreću i međusobno druže na raznim događanjima i manifestacijama.

“Da, družimo se i inače, posuđujemo jedni drugima sportske rekvizite s obzirom da smo sportska udruga. Podržavamo se na sve načine. Više, nažalost, ne koristimo našu web stranicu jer treba platiti domenu, ali imamo Facebook stranicu na kojoj su sve potrebne informacije: što se događa, što planiramo i kamo putujemo. Naime, mi organiziramo i putovanja sa sportskom nakanom, ali i zbog turizma. Volimo malo izaći iz Zagreba, pogotovo sad nakon što smo dugo bili zatvoreni zbog pandemije. Na takva putovanja idu, naravno, naši članovi, ali ponudimo i drugima ako uspijemo organizirati nešto zanimljivo i povoljno”, kaže nam gospođa Muža.

Primjećujemo da su većina sudionika žene. Ima, doduše, nekoliko muškaraca koji su došli zbog nogometa, ali žene prevladavaju.

“Ja ću to objasniti ovako malo sa ženske strane. Svi znamo da u mlađoj i srednjoj dobi, muškarci budu aktivniji i rekreativno se bave sportom. No u ovoj našoj, trećoj dobi je obrnuta situacija. Mi na ovim našim susretima imamo preko 90 posto žena. Mislim da je tomu tako zato što žene svoj život i svoje zdravlje ipak malo više drže pod kontrolom. Jednostavno su svjesne da je to potrebno za savladavanje svih problema koje će imati kasnije kao starija populacija. Zato žene nastavljaju vježbati, a ujedno se i družiti. Mnoge one koje možda u srednjoj dobi nisu ništa od toga radile, napokon pronađu vremena za sebe u trećoj dobi i onda se posvete sebi i svom zdravlju. Kad pitate umirovljenike, zapravo umirovljenice, zašto se bave nekom rekreacijom, možda će vam neki od njih i reći da to rade jer im je dosadno, ali 90 posto njih će reći da to rade zbog zdravlja. Mi imamo jake programe na bazenima i živi smo dokaz što se sve može učiniti za one koji pate od nekih bolesti, operirani su i slabije pokretljivi. Pokazalo se da to vježbanje jako puno pomaže. Ja sam u udruzi već 21 godinu i svi koji vježbaju i nečim se bave, zbog toga ostaju puno duže aktivni, pomažu svojim obiteljima i mogu raditi što god žele”, kaže gospođa Muža i odmah juri pozvati i organizirati ekipe koje će sudjelovati u pikadu.

Teško do financija

U hladu jednog drveta gdje je stol za prijave i posudbu rekvizita, zatekli smo i predsjednicu udruge gospođu Ljerku Despotović. I ona nam se odmah požalila kako dvije godine nije bilo Jarunskih susreta zbog koronavirusa te su sada ovo druženje svi jedna dočekali.

“‘Jarunski susreti’ su jako popularni među Zagrepčanima. Tu imate raznih udruga, domova za starije… Nažalost, nismo prepoznati u smislu da bismo mogli osigurati neko financiranje za naše napore. Ovo sve smo mi sami organizirali – i rekvizite i majice i sve. Naša tajnica Karolina doista jako potegne, no ove godine nismo dobili podršku baš ni od koga”, kaže gospođa Despotović.

“Ljudi dolaze, javljaju nam se i stalno pitaju kad će biti ‘Susreti’. Naša druženja uvijek budu na lijep dan, jer ako nije dobra prognoza, onda prebacimo na drugi datum. Čovjeku je drago vidjeti toliko ljudi. Pa pogledajte kako se svi druže, kako su svi nasmijani, ljudi su danas došli uživati na Jarunu, na otvorenom, u prirodi”, kaže Despotović.

Naime, druženje, pogotovo u starijoj dobi, jednako je važno kao i kretanje i aktivnost. “To druženje je nezamjenjivo. Evo ja, recimo, idem na plivanje, odnosno na gimnastiku u bazenu. No mi nakon svakog plivanja odemo na kavu i družimo se i izvan bazena. Uvijek se nalazimo, idemo na izlete, družimo se. Ta duševna hrana je ono što meni treba jer sam sama – a nisam jedina u takvoj situaciji. Takvih nas ima mnogo. Žao nam je što muških ima puno manje. Pa vidite i sad – ovdje su uglavnom žene. Tako je svugdje – i u bazenu, i na gimnastici, i tu na ‘Jarunskim susretima’, na svim našim aktivnostima”, kaže gospođa Despotović.

“Bilo bi bolje da je i muških više. Jer ovo je doista i fizička, ali i duševna i mentalna hrana. To nam produžuje život, među ljudima smo i stvarno nam je dobro. Pogotovo nama koji smo inače sami. Imamo mi djecu i unuke, ali oni imaju svoje živote, zauzeti su i ne mogu stalno biti s nama. Ovaj naš “Sport za sve” bi trebalo održati, a teško je bez ikakve potpore. Grad nema novaca, društvo nema novaca, sve to jenjava. A stalno su svima puna usta onoga što bi penzioneri trebali raditi, no kad doista treba pomoći, onda nikoga nema. Tako da nisam sigurna hoće li Jarunskih susreta biti i iduće godine”, kaže na kraju pomalo sjetno gospođa Despotović.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.