I u 80. godini ima rutinu za ne povjerovati: ‘Bolje zaglaviti na nasipu nego u krevetu’

Nakon što se dobro razbudi uz jutarnju kavu, 79-godišnji gospodin Ivica – koji nije želio da mu objavimo prezime – svako jutro, oko pola osam, počinje s vježbanjem u stanu. “To su pretežito vježbe za kralježnicu. Cijeli se život bavim sportom pa sam si sam osmislio kako će taj trening izgledati. Traje oko sat vremena, ne dulje, ali ni puno kraće. To me pokrene za novi dan, u svakom pogledu”, ispričao mi je dok smo, ne baš najsporijim tempom, hodali sjenovitim dijelom nasipa, uz drvored.

Nakon jutarnjih vježbi, priča mi nadalje, napravi sve što treba po stanu, a potom smišlja što će taj dan kuhati. Povremeno najprije skokne do obližnjeg većeg dućana, tek vrlo rijetko na trešnjevačku tržnicu. Na meniju su mu, kaže, najčešće variva, poput mahuna, a na dan našeg razgovora baš je pripremao ričet. “Evo, sutra primjerice neću morati kuhati, jer mi je ostalo ričeta. To je jelo kojeg ne možete skuhati malo, koliko poveća volumen. K tome, sutradan je ovo varivo još uvijek izvrsno. Ma znam ja raditi i složenija jela poput sarme ili filanih paprika, ali se to za jednu osobu ne isplati pripremati, dosta je posla oko toga. Ponekad si stvarno pojednostavnim oko kuhanja, primjerice, kupim smrznute mahune i one su začas gotove”, govori i dodaje da je primijetio da po većim dućanima ima i sve više gotove hrane, ali to se trudi izbjegavati svjestan da to i nije najbolji izbor za zdravlje.

Nakon ručka, tamo oko dva popodne, naš se 79-godišnjak polako počinje spremati za odlazak na šetnicu na savskom nasipu. Otkako su krenule gotovo ljetne vrućine, obavezno uzima sunčane naočale i šiltericu, a ljeti i zimi neizostavni su mu i nordijski štapovi. “Sa štapovima, znate, nije lakše hodati, jer oni tjeraju više mišića na rad nego kad šećete bez njih. Ali je zato ovakva tjelovježba učinkovitija”, rekao je.

Veslački klub kao drugi dom

Na nasip se doveze doveze automobilom, a parkira kod Veslačkog kluba u Cvjetnom naselju. Nekad je veslao, taj je klub takoreći bio njegov drugi dom, pa je ostao vjeran navici te stoga sve njegove popodnevne šetnje uvijek počinju tamo. “Imam rutu od Veslačkog pa dole do drugog mosta, to je dva kilometra u svakom smjeru. I tako svaki dan, što iznosi, kad uzmemo u obzir da mjesec ima 30 dana, oko 120 kilometara mjesečno”, izračunao je.

Veslati je, priča nam, počeo pred kraj osnovne škole. “Aktivno sam trenirao sedam godina, i nakon toga sam dvije godine bio trener. Potom sam morao u vojsku, u Split, te sam i tamo bio u takozvanoj sportskoj četi. Kad sam se vratio, opet sam bio aktivan u ulozi trenera, najprije na Savi, a potom i na Jarunu. Uz povremene pauze, trenirao sam sve do 1995. godine. U međuvremenu sam obnašao istaknute funkcije u klubu, bio sam između ostalog i višegodišnji predsjednik”, ispričao je gospodin Ivica.

Društvo iz kluba

Kad je vani olujno nevrijeme, a zimi stisnu hladnoće i snijeg, gospodin Ivica ni tada ne ostaje kod kuće bez svoje dnevne doze izlaska i rekreacije. Tada odlazi u prostorije veslačkog kluba gdje je i teretana pa vježba na spravama. Nekad je, kaže, dizao utege, sada je sprave i vježbe prilagodio dobi.  

Ondje uvijek sretne nekog poznatog, popriča malo, a povremeno se dogovori i sa svojim nekadašnjim kolegama veslačima pa se nađu u klubu, raspredaju o stanju hrvatskog veslanja, prisjećaju se vlastitih zgoda i nezgoda. Katkad je to uz kavu, katkad uz čašu piva, no to su dogovori koji gospodina Ivicu drže socijalno aktivnim, budući da u svom kvartu nema prijatelje s kojima bi se nalazio. Ljudi su, kaže, postali dosta zatvoreni, svatko se drži za sebe, a čovjeku ipak treba društvo, barem povremeno.

“Nekad smo nakon posla gradili vikendice”

Ovaj diplomirani inženjer strojarstva, tehnološkog smjera, cijeli je život proveo u jednoj tvrtki – u Končaru. “Posao je bio dobar i stabilan, nekad je bilo lijepo raditi od 6 do 14 sati. Poslijepodne smo stigli graditi vikendice”, rekao je kroz smijeh, ali to što danas zvuči kao šala, u doba njegove mladosti bilo je – živa istina. “Vjerujte mi da samo supruga i ja bili tako motivirani sagraditi vikendicu da smo svojim rukama gradnji pridonijeli 80 posto. Jedino struju, vodu, to smo platili stručnjake. Često smo bili u svojoj kućici u Tuheljskim Toplicama, znao sam od tamo ići na posao u Zagreb. I sada se svako malo zaletim, uvijek se ima nešto za raditi, rekreacije mi na selu ne nedostaje – kosim, uređujem okoliš, i unutra treba održavati. Jedino što sada više ne mogu ići svako malo, benzin je nevjerojatno poskupio. Nama umirovljenicima to je zbilja previsoka cijena”, rekao je.

Kao inženjer u dobrostojećoj tvrtki, zaradio je, kaže, koliko – toliko dobru mirovinu, barem što se hrvatskih prilika tiče. Kako žive ovi s dvostruko manje, ne može ni zamisliti. “Moja se mirovina smatra dobrom, mogu poplaćati sve što se mora i prehraniti se, ali vjerujte, i ja pazim koliko i na što trošim. Ljudi s puno manjim mirovinama valjda nemaju auto, nigdje ne idu, možda im pomognu djeca, ili se nekako drugačije još snalaze. Ne znam, teško je preživjeti s malom mirovinom osobito ako čovjek živi sam”, kaže naš sugovornik.

Bilo je i teških razdoblja

Kad je gospodin Ivica imao 51 godinu, iznenada mu je preminula supruga, godinu i pol dana starija od njega. “Trebalo se posložiti u svoj toj tuzi i boli. Jedan sin je još studirao, a drugi je već bio vani, u Londonu, gdje živi i danas. Znao sam da se ne smijem predati, da to moramo izdržati. Teško je to razdoblje bilo, sport mi je pomogao da ne zaglavim u depresiji”, povjerio nam je gospodin Ivica koji je, nakon niza godina samačkog života, upoznao novu družicu s kojom je život dijelio do prije nešto više od godinu dana, kada je ona morala u starački dom. “Sada sam opet sam, i želim što duže moći brinuti sam o sebi. Zato se trudim vježbanjem, šetnjama i mentalnim aktivnostima održati zdravlje. Bolje da zaglavim na nasipu, nego u krevetu”, rekao je.

Ponosni djed

Sin gospodina Ivice koji već dvadeset godina živi u Londonu, nije se ženio, a drugi sin i snaha, koji žive nedaleko od njega, podarili su mu dva unuka. “Ponosan sam na cijelu svoju obitelj. Sa sinom se čujem baš svaki dan, a s unucima, koji su u dobi 10 i 14 godina, odlično se slažem. Svi me posjećuju koliko stignu, ne pretjerano jer danas ljudi jednostavno nemaju vremena, drugačije se živi nego nekad. Ali smo si dobri, to je najvažnije. I sin koji je u Engleskoj dolazi svake godine, a i čujemo se redovito na telefon”, govori za kraj gospodin Ivica koji se, nakon kratkog odmora na klupi, zaputio prema svom automobilu. Kod kuće će, rekao je za kraj, na pametnom telefonu malo čitati portale i teme koje ga zanimaju, riješiti kakvu križaljku, navečer obavezno pogledati Dnevnik.

A zadnje minute do kojih još može držati oči otvorenima biju oko deset sati navečer – sada se valja dobro odmoriti za idući aktivan dan!