Zlostavljanje štićenika u domovima umirovljenika tema je koja u hrvatske medije dospije tek kada stanje u pojedinoj ustanovi eskalira ili kada na njega upozori pučka pravobraniteljica. Problem postoji na globalnoj razini i valja ga osvijestiti, ali i detaljnije istražiti, poručuju stručnjaci.
Naime, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) upozorava da nema dovoljno znanstvenih istraživanja na temu zlostavljanja u domovima za stare i nemoćne, a ona malobrojna otkrila su da je veća vjerojatnost da će žene proći kroz neki oblik zlostavljanja dok su u instituciji.
Žrtve ne prijavljuju zlostavljače
Ova tema postaje sve važnija u zapadnim, sve starijim društvima, a dostupna istraživanja slažu se u jednom – tek je mali dio takvog zlostavljanja prijavljen. Neke studije kažu da je riječ o jednom od deset slučajeva, dok druge kažu da je ta stopa još i manja, čak jedan od 13 slučajeva.
Uz to, određene podzastupljene demografske skupine ranjivije su na zlostavljanje od drugih i važno je razmotriti čimbenike koji pridonose njihovom zlostavljanju. Primjerice, žene koje pate od demencije još su jače izložene zlostavljanju u ustanovama za skrb o starima i nemoćnima.
Zlostavljač je u najbližem krugu
Već smo ranije pisali da su najčešći počinitelji zlostavljanja starijih osoba muškarci koji su zlostavljanoj osobi bliski, najčešće je to supružnik ili član obitelji. Slično, najvjerojatniji počinitelj zlostavljanja u domovima za starije osobe bio je muški zaposlenik doma, pokazuju podaci za američkog Centra za sprječavanje zlostavljanja u domovima za stare i nemoćne.
Značajan čimbenik rizika za žene jednostavno je očekivani životni vijek. Žene koje su 2016. napunile 65 godina imale su očekivani prosječni životni vijek od 86,6 godina. Muškarci koji su 2016. navršili 65 godina imali su očekivani životni vijek od 84,3 godine. Iako se ovo može činiti kao mala razlika, jednostavna je činjenica da žene dulje žive i stoga je vjerojatnije da će im trebati usluge staračkog doma u kasnijim fazama života.
Žene doživljavaju iste vrste zlostavljanja u staračkim domovima s kojima se susreću muškarci, uključujući: zanemarivanje, fizičko zlostavljanje, emocionalno, verbalno ili psihičko zlostavljanje, seksualno zlostavljanje, financijsko zlostavljanje i samozanemarivanje.
Zašto žene ne prijavljuju zlostavljanja u institucijama za skrb?
Provedene kvalitativne studije pokazuju da su razlozi zašto žene rijetko prijavljuju zlostavljanje vanjske i unutarnje barijere. Uglavnom su ispunjene strahom, beznađem i osjećajem odbačenosti. Treba znati da ni muškarci nisu skloni prijavljivati zlostavljanja, ali njihovi razlozi su sasma druge prirode.
Vanjske barijere
Žene prvenstveno strahuju da će, ako prijave zlostavljača, prijava samo pogoršati odnos koji su prisiljene s njim održavati i nakon prijave. Također, često se brinu da im se neće vjerovati. Osim toga, ne znaju kakve su procedure i kome mogu prijaviti da su zlostavljane ili ne osjećaju da postoji odgovarajuća podrška koja bi im pomogla. Uz to, žene često ne vjeruju onima koji bi ih trebali zaštiti. Ne vjeruju da će isti djelovati u njihovom interesu ili da će im uopće pomoći. Žene se boje i da će ih prijavljivanje zlostavljanja udaljiti od njihove obitelji. Zlostavljane žene prijavile su zahladnjenje odnosa s rođenom djecom koja su iz prve ruke svjedočila njihovom zlostavljanju.
Unutarnje barijere
Zlostavljane žene osjećaju beznađe, često misle da su same krive za zlostavljanje, govore o osjećaju zarobljenosti, srama pa žele zlostavljanje zadržati u tajnosti. Ljute se same na sebe jer smatraju da same nisu dovoljno sposobne da bi promijenile situaciju. Također se boje da će ih obitelj napustiti. Zabrinute su da bi prijavljivanje zlostavljanja pokidalo postojeće obiteljske veze, uključujući veze sa zlostavljačem. Neke žene osjećaju potrebu da daju prednost svojoj financijskoj sigurnosti ispred svoje fizičke i mentalne sigurnosti. Paradoksalno, često se boje da bi zlostavljač mogao biti kažnjen ili ostati bez posla. Bliski odnos sa zlostavljačem tjera zlostavljanu ženu da se boji posljedica s kojima bi se zlostavljač mogao suočiti ako prijavi napad.
foto: Andrik Langfield/Unsplash
Kakvo je stanje u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj su 2020. objavljeni rezultati istraživanja “Percepcija korisnika i djelatnika domova za starije osobe o nasilju nad starijim osobama u gradu Zagrebu” (Rusac, Silvia, Vrban, Ines, Vahtar, Dorijan). Autori su željeli stvoriti uvid u stavove djelatnika i korisnika domova za starije o nasilju nad starijim osobama, odnosno ispitati razlike u senzibilnosti na nasilje nad korisnicima u domovima za starije osobe s obzirom na neka obilježja djelatnika.
Između ostalog, navode da im je cilj bio istražiti percepciju pojavljivanja nasilja počinjenog od djelatnika, iz perspektive djelatnika i korisnika domova za starije osobe na području Grada Zagreba.
U zaključku istraživanja Rusac, Vrban i Vahtar navode da je više od polovine ispitanih djelatnika upoznato je s temom nasilja nad korisnici ma u ustanovama i smatraju da tema nije zanemarena u domu u kojem rade. Od ukupno 472 djelatnika, čak 66 njih osobno poznaje korisnika doma izloženog nasilju i većina iskazuje spremnost za prijavljivanje nasilja kada bi mu svjedočili.
Percepcija o nasilju
Trideset posto korisnika domova procjenjuje društvenu skrb za korisnike koji su izloženi nasilju u domovima za starije osobe dobrom, dok je ostali procjenjuju lošom ili imaju neutralan stav o tome.
Djelatnici i korisnici domova procjenjuju da se nasilje rijetko prijavljuje. Korisnici kao razloge neprijavljivanja navode strah od posljedica, nepovjerenje da će se išta promijeniti ako kažu da su doživjeli nasilje te sram, dok djelatnici kao razlog prijavljivanja navode moralnu dimenziju prema kojoj nasilje nije prihvatljivo, pravnu dimenziju jer predstavlja kršenje prava te da bi spriječili buduća takva postupanja. Općenito, djelatnici rijetko percipiraju nasilje u domovima za starije nad korisnicima, a korisnici još značajnije rjeđe.
Manje od 10 posto korisnika percipira pojedina nasilna ponašanja od djelatnika domova za starije osobe, dok djelatnici percipiraju dvostruko i više. Djelatnici i korisnici, unatoč značajnim razlikama, najčešće percipiraju sljedeće oblike nasilja nad korisnicima domova: psihičko nasilje i zanemarivanje, slijedi fizičko i materijalno nasilje, zatim nasilje i zanemarivanje prilikom pružanja medicinske skrbi, nasilje i zanemarivanje prilikom pružanja osobne njege te nasilje i zanemarivanje prilikom hranjenja starijih osoba.
Percepcije korisnika i radnika u domovima se razlikuju
Korisnici domova i djelatnici u domovima za starije osobe jednako su učestalo percipirali jedino prisutnost sljedećih ponašanja: “Uzima korisniku nakit, novac, odjeću ili nešto drugo iz njegove sobe” te “Uskraćuje korisniku potreban lijek ili medicinski tretman”. U svim preostalim česticama postoji značajna razlika u percepciji između korisnika i djelatnika domova za starije osobe.
Djelatnici sebe procjenjuju kompetentnima za rad sa starijima, naginju pozitivom stavu o radu sa starijim osobama, no umjereno prepoznaju značaj, odnosno važnost edukacije o starijim osobama.
Bolje obrazovani češće prepoznaju nasilje
Viši stupanj obrazovanja povezan je s pozitivnijim stavom djelatnika o educiranju za rad sa starijim osobama te radu sa starijim osobama i s češćim percipiranjem psihičkog, fizičkog i materijalnog nasilja nad starijim osobama te zanemarivanja prilikom pružanja medicinske skrbi i njege.
Mlađi djelatnici značajno češće percipiraju psihičko nasilje nad starijim osobama te nasilje i zanemarivanje prilikom hranjenja starijih osoba u domu za starije osobe.
Ima li razlike između javnih i privatnih domova za starije i nemoćne?
U Hrvatskoj, za sada, ne postoje takvi podaci pa ćemo se poslužiti američkim izvješćima. Prema američkom Centru za prevenciju i kontrolu bolesti, otprilike 70 posto svih staračkih domova u Sjedinjenim Državama su profitni. Vode ih tvrtke koje posjeduju više ustanova za njegu starijih osoba. Nedavne studije povezale su profitne ustanove s više slučajeva zlostavljanja. Istraživanja su pokazala da starije osobe u profitnim domovima imaju gotovo dvostruko veći rizik od zdravstvenih problema povezanih s lošom skrbi od onih u neprofitnim domovima. Također su pokazivale više znakova zapuštenosti, a sami objekti bili su lošije kvalitete.
Koji su znakovi zlostavljanja štićenika u domovima za stare i nemoćne?
Uobičajeni znakovi fizičkog ili verbalnog zlostavljanja i zanemarivanja uključuju: ozljede nastale u krevetu, gušenje, dehidraciju, emocionalnu uznemirenost, povučenost, nekomunikativnost, padove, prijelome, ozljede glave, infekcije, lutanja, bježanja, pothranjenost, dekubituse (rane od ležanja), brzi gubitak težine ili povećanje tjelesne težine, nespremnost da se govori u prisutnosti osoblja, neobjašnjiva ili neočekivana smrt štićenika, neobjašnjive ozljede poput rana, posjekotina, modrica ili rana u različitim fazama zacjeljivanja, nehigijenske i nečiste uvjete, neuobičajene ili nagle promjene u ponašanju (strah od dodira, sisanja, ugriza, ljuljanja), potreba za izolacijom od drugih.
Drugi znakovi upozorenja na fizičko ili verbalno zlostavljanje i zanemarivanje: ozljede koje zahtijevaju hitno liječenje ili hospitalizaciju, svaki incident koji uključuje slomljene kosti, posebno prijelom kuka, svaka ozljeda ili smrt koja se dogodila tijekom ili ubrzo nakon epizode lutanja (uključujući i izvan ustanove), teški lijekovi ili sedativi, sukobi i ranjavanja, česta bolest koja se ne prijavljuje pravovremeno liječniku i obitelji.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
