‘Ubojstvo na Mrežnici’ prvijenac je umirovljene profesorice engleskog Anđelke Kliment

Jednog kasnog ljeta forenzičarka Irma Steeg posjećuje vikendicu prijatelja na Mrežnici i obilazi obližnje toplice Leševo. No idilični izlet prekida ubojstvo uglednog ugostitelja čije je tijelo pronađeno u bazenu toplica. U istrazi pomaže zagrebački inspektor Borna Herman, kojem je Irma bila mentorica za vrijeme specijalizacije u Londonu. Na Hermanovu molbu, Irma pristaje na suradnju s policijom i započinje potraga za ubojicom…

Ovako započinje roman “Ubojstvo na Mrežnici”, književni prvijenac Anđelke Kliment (73), umirovljene profesorice engleskog iz Zagreba, a kojeg je izdala zagrebačka Beletra. Iako čitav život podučava druge kako govoriti i pisati, sama nikada nije ozbiljnije pisala, pa je njezin prvi roman tim veće iznenađenje. Posjetili smo gospođu Kliment i pokušali, preko reda, doznati tko je ubojica.

Slučajna inspiracija

“Krimić je nastao slučajno kad smo moja prijateljica i sada agentica Anika Rešetar Drvar, njezin muž i ja boravili nekoliko dana na Mrežnici u vikendici naših prijatelja. Bilo je jako lijepo vrijeme, sve je bilo zeleno, čak je i rijeka bila topla pa smo se puno kupali. No slučajno je u to vrijeme bilo puno policije na obali. Prvo smo mislili da su tu zbog krivolovaca, no kasnije smo doznali da je zbog migranata koji onuda, gdje je rijeka jako uska, pokušavaju prijeći iz Bosne u Hrvatsku”, opisuje gospođa Kliment gdje je dobila inspiraciju za roman.

“Osim toga, posjetili smo te jedne stare toplice iz 19. stoljeća – doduše ne na Mrežnici nego na Dobri – toplice Lešće. Ja sam za potrebe romana izmislila druge toplice, toplice Leševo, ali ove prve su mi bile inspiracija i smjestila sam ih na Mrežnicu. Te su toplice izgledale tako mistično da je bilo lako zamisliti leš u tim bazenima. Sve je to bilo krajem ljeta, a na TV-u su reprizirali i ‘Umorstva u Midsomeru’. Prvo te mistične toplice, pa ta serija, pa policija, i ja sam na kraju našeg boravka tamo odlučila i rekla: ‘Napisat ću ‘Ubojstvo na Mrežnici’ ako mi ti, Anika, budeš menadžer'”, kaže.

Kad je došla doma, počela je pisati, no stvaralački je proces zastao tijekom pandemije i potresa. Tekstu se vratila prošle godine u rujnu, i knjiga je doživjela svoje predstavljanje 13. svibnja 2022. u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.

“Prisilila sam se svaki dan sat-dva sjediti i pisati i pred kraj godine je sve bilo gotovo. Meni je ovo bilo prvi put u životu da pišem knjigu i pisala sam bez ikakve priče. Kako sam sjela, tako se priča odmotavala. Prvo sam smislila dva glavna lika: Irma Steeg, koja je dobila ime po mojoj baki. Ona je u penziji, došla je iz Londona i forenzičarka je, a završila je i psihologiju i sociologiju. Stanuje na Srebrnjaku. Zatim mi je bio potreban i jedan muški lik, a to je Borna Herman, policijski inspektor”, kaže.

Na koricama knjige piše da je to cosy crime, što znači “udoban”, odnosno “lagan krimić”, nešto poput “Umorstava u Midsomeru”, romana Agathe Christie, Sherlocka Holmesa…

“To nije noar, nije poput skandinavskih krimića s psihološkim odstupanjima i perverzijama, nego je to jedan ‘udoban krimić’ gdje su važni i kostimi, i okruženje, vrtovi, zgodni ljudi, simpatičan inspektor. Dakle, važan je ugođaj. Neće nikome pokvariti ljeto jer ne ide u horor. Iako su mi neki predlagali da radnju malo odvedem u ljubić, no nema niti toga. Iako ima nekih natruha ljubavne priče. Na promociji mi je jedna žena došla i rekla da njezin muž ima samo jednu zamjerku na knjigu, a ta je što nema seksa. Znači sve je cosy, nema ni eksplicitnog ubojstva, ni seksualnog čina. Kako kaže moj bratić, krimići u kojima ubojstvo nije važno.”

Priču, dakle, nije imala unaprijed, ali su ti likovi nekako oživjeli i vodili svoju spisateljicu, umjesto da ona vodi njih.

“Vukla sam inspiraciju i iz onoga što se događa oko mene, a pretpostavljam da to rade svi pisci. Ima čak i nekih detalja povezanih s politikom, recimo u jednom trenutku u garaži pronalaze brojač novca. Kad sam čula na vijestima da je ono jednom pronađen brojač novca, morala sam ga upotrijebiti u romanu.

Prvi roman

Gospođi Anđelki ovo je baš prvi roman. Prije ništa nije pisala, čak ni kraće forme. “Nisam skriboman i mrzim pisati mailove. Ali cijeli život radim kao profesorica engleskog i povijesti umjetnosti i na engleskom stalno poučavam druge pisati: i za mature i za kojekakve projekte i sve ostalo. Istina, to nije takav način pisanja, ali pisanje je pisanje. Stalno sam u riječima i već dugo podučavam ljude govoriti i pisati. Pa valjda je onda taj jako dugačak period inkubacije rezultirao nečim. Taj silan input, morao je dovesti do nekog outputa.”

“Možda sam nekad kao djevojka nešto pisala, neki mali dnevnik ili tako nešto, ali nisam ja baš od pisanja. Doduše, napisala sam jedan mali fantasy fiction kad sam od sina naslijedila onaj stari veliki kompjuter pa sam da naučim pisati i služiti se kompjuterom, krenula pisati taj mali tekst. Ali to je sve što sam ikada napisala”, kaže.

Knjigu su dosad pročitali gospođin sin, sestrična i bratić u Australiji i oni kažu da im se knjiga sviđa. “Pročitala je i kći od sestrične koja i sama isto nešto piše. Napisala je jednu knjižicu za djecu. Prve reakcije mojih poznatih i prijatelja su bile dosta pozitivne. Meni je bilo važno da priča nije dosadna i da teče. Negdje na polovici mi je bilo važno da se ne zna tko je ubojica i to sam uspjela sakriti. Do kraja knjige ćete se iznenaditi”, kaže Anđelka.

Kad ne piše, i sama dota čita. Nađe se tu svakakvih naslova. “Ja doista svašta čitam. Zadnje je bilo ‘Gonič zmajeva’, afganistansko-američkog autora Khaleda Hosseinija. Čitala sam ‘Plemeniti gospodin u Moskvi’, Amora Towlesa. Fasciniralo me koliko je to nalik klasičnoj ruskoj literaturi. No moja najdraža knjiga koju stalno čitam je ‘Majstor i Margarita’ od Bulgakova. Njoj se uvijek vraćam. Sad sam uzela jednog Pavla Pavličića, ‘Tajno ime’, jer me svi pitaju o njegovim krimićima pa da malo osvježim znanje. Inače, od klasične književnosti volim Kafku, ruske klasike, Čehova…”

“Jako mi se dopala knjiga ‘Doba mjedi’ od Slobodana Šnajdera koji je, slučajno, sa mnom išao u školu. Ta knjiga je doista sjajna. To je osobna priča o njegovim roditeljima ali se vidi da je morao dosta proučavati i povijest i potruditi se da napiše takav odličan tekst”, kaže.

Što se njezinog procesa pisanja tiče, kaže da je počela iz šale, uopće ne znajući što će biti. “Kad je počela korona, i kad su još došli potresi – a moja kuća je stara i morali smo nakon potresa na par tjedana iseliti – u to mi se vrijeme nije pisalo. Ali kad se sve smirilo, znala bih baš sjesti i raditi. Iako, ne možete uvijek biti spremni za pisanje. Mnogo toga vam padne na pamet i kad niste za kompjuterom, nego u šetnji, pod tušem. U takvim trenucima ne zapišem što mi je palo na pamet, ali bih možda trebala. Evo recimo, imala sam baš neki fantastičan kraj za ovu knjigu i potpuno sam ga zaboravila. Mislila sam da ću se toga sigurno sjetiti, ali eto – pobjeglo mi je.”

“Možda bih trebala zapisivati tako neke ideje, ali to baca u neku psihozu. Ne da mi se to raditi. Ali počne mi se događati jedan kreativni proces kad se smirim i kad počnem razmišljati. Također, to obično bude u nekom kretanju, a ne u mirovanju. Recimo u nekoj šetnji, u vožnji. U nekoj automatskoj radnji kad mozak može slobodno misliti”, kaže Anđelka.

I ona se, kao i svi pisci, susrela s kreativnim blokadama, ali one, srećom, nisu dugo trajale. “Svaki dan sam imala blokadu! Svaki put kad bih sjela pisati, nisam znala što ću. Trebalo bi mi uvijek neko vrijeme da ponovno uđem u tekst. Iščitavala bih ono što je bilo napisano prije, i onda me to poguralo dalje. Pisala sam baš svakodnevno i u tekst uključivala ono što se doista oko mene događalo. O tom procesu ne mogu puno više reći jer ovo je moja jedina knjiga”, kaže.

O knjizi i njezinom izlasku pobrinula se Anđelkina prijateljica Anika. “Moja prijateljica i ja smo se dogovorila da će ona, ako ja doista napišem knjigu, biti moj menadžer. Poslije se prozvala literarnom agenticom. Ona je našla urednicu. Kad je knjiga bila vani, shvatila sam da mi ta eksponiranost ne leži. Ja nisam tip koji to voli, ja to samo odrađujem. Ja to odradim, ali taj mi publicitet nije drag. Odrađujem sada te intervjue i zbog Anike, jer ako je ona odradila svoj dio posla, onda ću i ja svoj. Knjiga se može kupiti kod mene ili kod Anike. Ja kao autor smijem knjigu prodavati bez računa i taj novac ide nama. A može se kupiti i u knjižarama”, kaže Anđelka.

Poduke i pisanje za popunjavanje kućnog budžeta

Gospođa Anđelka je dugo radila u školi, a sada, iako je u mirovini, i dalje podučava engleski. “Imam odrasle učenike kojima engleski treba za posao, a nisu ga baš dobro naučili u školi. Moji učenici su bili oduševljeni knjigom. Bili su i na promociji. Uglavnom, od njih sam dobila pohvala kao nikad u životu. Radila sam desetak godina u 2. Gimnaziji, a onda sam s prijateljicom otvorila školu stranih jezika. Nakon odlaska u mirovinu, nastavila sam podučavati kod kuće”, kaže i dodaje kako bi bez tog dodatnog novca teško spajala kraj s krajem.

“Moja mirovine je ispod 3.000 kn i ja od nje ne bih mogla živjeti da ne radim dodatno i da mi sin ne pomaže. Zimi su i samo režije toliko. Ja mirovinu kako dobijem, tako je i vratim. No knjige sam nešto prodala, ali samo onima koje poznajem. Zasad ne znam što se događa u knjižarama. No na promociji je urednica rekla da je jedna knjižara tražila da im se pošalje još primjeraka tako da se ipak nešto prodalo. To je odlična vijest. Voljela bih vidjeti svoju knjigu tu u izlogu knjižare kad idem na plac”, kaže Anđelka.

Što se tiče gospođe forenzičarke Irme Steeg, nju ćemo možda u budućnosti još sresti. “Odmah mi je palo napamet da bi to mogao biti roman u nastavcima. Već sam počela pisati drugi roman ‘Ubojstvo na Krvavom mostu’. Mrežnica je sva zelena, a ovo će biti sve crveno. To će biti i određena posveta Zagorki i čitav će se roman događati u Zagrebu kojeg bolje poznajem nego Mrežnicu. No za razliku od prethodnog romana kad su me, da tako kažem, likovi vodili, sad unaprijed imam gotovu priču.”

“Bit će mi lakše nego prvi put. To neće biti povijesni roman, ali bit će jedna mala posveta Zagorki. Ona je također napisala krimić ‘Kneginja iz Petrinjske ulice’ – što je zanimljivo, nekih desetak godina prije Agathe Christie. To ljudi ne znaju. Bit će tu referenci na ‘Tajnu Krvavog mosta’ – odakle i je i došla inspiracija za naslov”, kaže.

Svima onima koji bi se također možda željeli okušati u pisanju, poručuje neka samo krenu.

“Svatko ima neki svoj kreativni proces. A ako netko nije te struke – ja za sebe smatram da, donekle, jesam te struke – neka ode na neki tečaj kreativnog pisanja. Ima ljudi koji to divno poučavaju. To je korisno i kao trening jer na tim tečajevima svaki put pišeš i na taj način vježbaš. Pisanje je divan proces i tko želi, svakako neka se primi olovke ili tipkovnice”, kaže Anđelka Kliment.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.