Tjeranje starijih radnika u mirovinu je diskriminacija, neke države su je zabranile

Pred novim ministrom rada i mirovinskog sustava Marinom Piletićem je izmjena Zakona o radu (ZOR) koju je pripremio njegov prethodnik Josip Aladrović. Izmjene će se, dakako, bistriti u pregovorima sa socijalnim partnerima, nakon čega bi trebale biti puštene u javnu raspravu.

Ipak, mediji su neslužbeno objavili da poslodavci nisu zadovoljni s početnim prijedlogom. Štoviše, kažu, šokirani su, jer Vlada želi u Zakonu o radu izbrisati odredbu o prestanku radnog odnosa do 65. godine života, osim u slučajevima kada se poslodavac i radnik dogovore drugačije. Ukratko, ugovori o radu po novom ZOR-u će se zaključivati ili na određeno vrijeme ili doživotno. Odnosno o redovnom završetku radnog odnosa odlučivat će samo radnik.

Poslodavci prigovaraju da takav Zakon o radu ne bi bio usklađen s Zakonom o mirovinskom osiguranju koji predviđa umirovljenje sa 65 godina (starosna mirovina) pa navode da je postojeći Zakon o radu u tom smislu dobar i za njih, ali i za radnike. Uz to, napominju, za očekivati je da će se i sindikati pobuniti, budući da su svojevremeno prikupili potpise za referendum protiv podizanja dobi za umirovljenje na 67 godina.

To što su poslodavci mogućnost brisanja dobi umirovljenja iz Zakona o radu dočekali “na nož” ne čudi jer su mlađi radnici jeftiniji, pogotovo ako dolaze iz migrantskih skupina, i rjeđe odlaze na bolovanja. Mladim radnicima se pripisuje veća produktivnost, lakša prilagodljivost na nove tehnologije, a u nekim zanimanjima smatraju ih manje podložnima ozljedama na radu. Mladi radnici ovise o zaposlenju, često su pritisnuti kreditima i skrbi o djeci, a samim time skloniji su kompromisima. Stariji radnici, pogotovo ako se radi o visokoobrazovanim profesionalcima, znaju svoju vrijednost i znaju da u svakom trenutku mogu dati otkaz i otići u zasluženu mirovinu.

Mentalitetni problem

Sama najava potencijalnog ugovora o radu koji ne propisuje umirovljenje potaknula je i brojne mentalitetske mehanizme i nelagodu; radnicima kojima su drugi (čitaj: država i poslodavac) planirali dob za umirovljenje teško razumiju da bi neki budući umirovljenici trebali i željeli uzeti stvar u svoje ruke. U raspravi na društvenim mrežama pokazana je zavidna razina internaliziranog ageizma, ali i prezir prema visokoobrazovanim profesionalcima čiji se posao proglašava lakim, beznačajnim ili nepotrebnim, a oni sami “parazitima koji mogu do smrti sjediti na poslu”. Mahom su se tražile negativnosti i mogućnosti zloporabe zabrane diskriminacijske odredbe o umirovljenju, a zanemarivale su se prednosti koje radnik može ostvariti. Pri čemu se ignoriralo da bi rad nakon 65. godine života bio izbor, a ne obaveza.

Primjerice, iskristalizirala su se zastarjela razmišljanja koja baštinimo iz vremena socijalizma da stariji radnici moraju osloboditi radna mjesta za mlade i to u vremenu kada se brže nego ikada, zahvaljujući tehnologijama, mijenjaju stara i definiraju nova radna mjesta. No u 2022. godini se od mladih obrazovanih stručnjaka očekuje da stvaraju radna mjesta za sebe i druge, a ne da nasljeđuju radna mjesta od svojih roditelja u ustanovama, institucijama ili državnim tvrtkama.

Osim toga zanemaruje se i činjenica da sadašnji zakonodavni okvir omogućuje nastavak rada i nakon umirovljenja, doduše, na pola radnog vremena. Krajem prošle godine tako je 14.699 korisnika starosne i prijevremene starosne mirovine radilo do polovice punog radnog vremena. To je za 75 više nego mjesec ranije, a na godišnjoj razini taj broj viši je za 1.292 odnosno 9,6 posto.

Umirovljeni profesionalci su i sada neophodni u nekim strukama

Protivnici najavljenog Zakona o radu slijepi su na fakt da su se umirovljeni profesionalci već dokazali kao nužno potrebni hrvatskom društvu. Primjerice, ne spašavaju li upravo umirovljeni liječnici sustav obiteljske medicine od potpunog kolapsa?

Uz to, propisana dob za umirovljenje često javne sustave rješava vrijednih stručnjaka koje se tjera u privatni komercijalni sektor. Sjetimo se samo poznatog neurokirurga Josipa Paladina čije je “protjerivanje” sa zagrebačkog Rebra uzbunilo javnost, posebno pacijente među kojima je uživao ogromno povjerenje. Paladino je, potvrdila je njegova supruga, službeno bio zaposlen na četiri sata, a zapravo je radio i po deset sati dnevno za plaću od oko 4.500 kuna. Godišnje je, napisala je njegova supruga, operirao u prosjeku 400 pacijenata. No, Rebro ga se riješilo, a danas 72 godine star Paladino svoje pacijente, koji si to mogu priuštiti, prima u nekoliko privatnih ustanova.

Noviji slučaj jest onaj glumca Dragana Despota koji je, unatoč nekoliko aktualnih uloga na repertoaru Hrvatskog narodnog kazališta, prisiljen na umirovljenje. Paradoksalno, riječ je o profesiji koja zahtjeva radnike svih dobi; kako mlade, tako i one u pravoj starosti pri čemu je glumac sa 65 godina često puta u svom profesionalnom zenitu.

Što nas čeka u budućnosti?

U godinama pred nama za očekivati je da će se pitanje dobi za obavezno umirovljenje ozbiljno razmatrati, budući da su demografski trendovi negativni, no još važniji podatak od toga jest onaj o neadekvatnosti mirovina. Iako se u Hrvatskoj, kao i u ostalim državama mediteranskog kruga, rad u trećoj životnoj dobi čini nužnim zlom, možda čak i sramotom, činjenica jest da velik dio radnika umirovljenjem prelazi u kategoriju – siromaha.

S druge strane, prisilno umirovljenje negativno utječe na mentalno i fizičko zdravlje radnika, dovodi do opterećenja mirovinskih fondova te do gubitka i propadanja iskoristive radne snage. Američka profesorica zdravstvene ekonomije Anne R. Somers u svojem je radu Social, Economic, and Health Aspects of Mandatory Retirement napisala da bi mirovinske politike trebalo temeljiti na tri principa:

1. pojedinac ima više koristi od fizičke i mentalne aktivnosti, nego od neaktivnosti
2. društvo ima više koristi od produktivnog zapošljavanja starijih radnika, nego od njihovog umirovljenja
3. dobro upravljanje zahtjeva adekvatnu fleksibilnost u raspoređivanju radnika, ravnotežu između mladih i zrelih radnika te vrijednosti koje ove dvije grupe donose

Politika propisane dobi za umirovljenje sve se više smatra zastarjelom, pogotovo u svjetlu činjenice dužeg životnog vijeka, promoviranja aktivnog starenja pa i malih mirovina. To je posebno samorazumljivo u društvima u kojima se očekuje da će radnici provesti zrele godine u zdravlju, posebice u društvima koje rad smatraju temeljnom ljudskom vrijednošću.

Kako je u drugim državama?

Europske države koje zakonom, poput Hrvatske, propisuju dob za umirovljenje, tu dobnu granicu vezuju uz mogućnost ostvarenja takozvane starosne mirovine iz mirovinskog osiguranja, odnosno onoga što bi se moglo smatrati optimalnom mirovinom. Obično se ta dob kreće od 65 do 67 godina života, s tendencijom da se postepeno brišu razlike u dobi umirovljenja muškaraca i žena. Tako su dob za umirovljenje regulirale Francuska, Italija, Njemačka, Švedska, ali i Hrvatska.

Primjerice, Švedi su 1913. godine, kada je implementiran njihov mirovinski sustav, u prosjeku živjeli 57 godina, dok je se ta dob u 2020. godini podignula na 83 godine. Istovremeno je zabilježen pad fertiliteta pa se očekuje da će ljudi dobi 65 i više godina 2030. godine činiti čak 40 posto švedske populacije. Stoga švedski ekonomisti upozoravaju da se od 1970. godine dob za umirovljenje podignula za samo jednu godinu i sada iznosi 68.

Među državama koje najrigidnije “tjeraju” svoje radnike u mirovinu ističe se Južna Koreja u kojoj raste broj umirovljenih u pedesetim i šezdesetim godinama života. OECD tako navodi kako ta zemlja u zadnje vrijeme čini bitne korake prema poboljšavanju statusa starijih radnika pa se od 2017. godine prag starosti za obavezna umirovljenja ne smije biti niži od 60 godina. Prema izvješćima iste organizacije, umirovljenici Južne Koreje najčešće mirovinu počinju primati sa 60 godina, no nisu rijetki umirovljenici kojih su se poslodavci mogli riješiti u dobi od mladih 49 godina. To je pak proizvelo golemo siromaštvo među umirovljenicima koji nisu dovoljno dugo radili da bi se osigurali za stare dane.

Tjeranje u mirovinu je diskriminacija, a neke se države bore protiv nje

No zemlje koje brane poslodavcima da se riješe starih radnika su, zapravo, malobrojne. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj je tako 2017. godine izvijestila da su samo Velika Britanija, Danska i Poljska među europskim državama zabranile propisanu dob za umirovljenje. Među OECD-ovim članicama to su učinile Kanada, Australija, Novi Zeland i Sjedinjene Države.

No to ne znači da pojedine profesije nisu regulirane pripisanom dobi za umirovljenje. Tako američki piloti putničkih zrakoplova moraju u mirovinu sa 65, kontrolori s 56 (iznimno sa 61), a vatrogasci sa 57 godina života. Uz to brojne savezne države različito reguliraju dob za umirovljenje sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika na određenim razinama sudbene vlasti.

Koje države imaju najstarije radnike?

Prema podacima Svjetskog ekonomskog foruma, Island je 2018. godine izbio na vrh ljestvice po radnoj aktivnosti u trećoj životnoj dobi. Čak 84 posto osoba u dobnoj skupini od 55 do 64 godine bilo je zaposleno. Pri tome treba znati da je u tom trenutku prosjek OECD-a bio 60 posto. Slijedio je Novi Zeland sa 78 posto, a potom Izrael sa 66,8 posto. Na drugoj strani spektra su Luksemburg, Grčka i Turska. U Luksemburgu je radilo samo 40 posto osoba u dobnoj skupini od 55 do 64 godine, u Grčkoj 37 posto, a u Turskoj 34 posto.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.