Posao koji veseli i u mirovini: ‘I na Baniji se može dobro živjeti, samo treba raditi’

Bračni par Vesna i Mladen Antunović u zajedničkih su se 24 godine dobrano naradili, ali upravo zato što se ne brane nikakvog posla, nikad nisu ni oskudijevali. OPG su otvorili prije 22 godine – tada su vodili ugostiteljski posao te su uzgajali stado ovaca.

“Morali smo se riješiti ovaca jer su ih stalno napadali vukovi i čagljevi, to je bilo neizdrživo, a strepnja trajno stanje. Potom smo sve teže plaćali najamninu ugostiteljskog objekta pa smo morali zatvoriti. Razmišljali smo što ćemo i kako dalje, i odluka je pala na povrtnjak, nasade aronije, a onda smo se, prije deset godina, odlučili i na pčele. I nismo pogriješili, danas dobro živimo od toga. Sve što proizvedemo prodamo na kućnom pragu, a mogli bi prodati i puno više”, iskreno je ispričao gospodin Mladen Antunović.

On je, priča nam, u mirovini, no svim snagama podupire svoju 16 godina mlađu suprugu Vesnu, vlasnicu OPG-a. Par nije rodom iz Donjih Kukuruzara, ondje su obiteljsko gnijezdo svili slučajno. On je rođen u Sanskom Mostu, a srednju drvodjeljsku školu završio je u Zagrebu, gdje su mu roditelji plaćali podstanarstvo. Nikad nije radio u struci – prvi je posao dobio u nekadašnjoj zagrebačkoj firmi Tempera, koja se bavila soboslikarskim i fasaderskim radovima. Potom je počeo rat, a gospodin Mladen bio je ponosni branitelj. Svoju Vesnu, tada prognanicu iz Banja Luke, upoznao je u to teško poratno vrijeme, upravo u Donjim Kukuruzarima. Kad su za sebe na selu ugledali perspektivu, odlučili su da će se ondje skrasiti.  

“Nije bilo lako u poslijeratnom razdoblju, ali mi smo se odlučili sami potruditi da nam bude bolje. Krenuli smo u ugostiteljstvo, pa kad smo taj posao napustili, nabavili smo plastenike, počeli uzgajati paprike, rajčice, krastavce, lubenice, dinje, bundeve. Posadili smo aroniju, a potom nabavili i pčele. Posao je brzo krenuo, danas smo zadovoljni”, govore supružnici Antunović. Vlasnica OPG-a je dodala da nikad ne odmaraju, a svibanj je mjesec kad ima najviše posla i u plastenicima, i s preradom aronije, i s vrcanjem meda, prodajom. Radi se, kažu, od ranog jutra do mrklog mraka.

Odlična godina za bagremov med

Danas imaju i pomagače – 22-godišnjg sina Nikolu i sedmogodišnju kći Katarinu. Nikola od proljeća do kraja ljeta s ocem noću premješta kontejnere s pčelama na atraktivne lokacije. “Trenutačno nam je kontejner na Zrinu, a iznad njega viju se grozdovi bagrema. Ovo je obećavajuća godina, bit će bagremova meda napretek i to nas iznimno veseli”, govori gospodin Mladen.

Na prodajno mjesto ispred kuće došla je i kći ovog vrijednog para, malena Katarina, koja se rado i fotografirala za naš portal. Za sada ju, kažu roditelji, više zanima kompjutor od povrtnjaka i vrcanja, ali ipak voli promatrati i sve što se radi u kući i oko nje. I dok je Katarina školarka koja svaki dan autobusom putuje u šest kilometara udaljenu Hrvatsku Kostajnicu, jer im je mjesna škola stradala u potresu, Nikola je zaposlen kao šumarski tehničar u Dvoru pa mu je posao u OPG-u tek hobi.

Pčele sele po 300 kilometara

“Ovo nije lak posao, evo kasno je navečer supruga još vrca med”, govori nam gospodin Mladen. Kad dođe vrijeme selidbe košnica, priča dalje, valja im na dalek put, a pčele se mogu prevoziti samo noću. “Ima tako noći kad vozimo sve do Šarengrada, preko 300 kilometara udaljenog. Zanimljiva nam je to destinacija kad je sezona suncokreta”, naglasio je gospodin Mladen.

Najbolji kestenov med u Europi

Inače, posebno su ponosni, s punim pravom, na sve svoje vrste meda, a ponajviše na kesten. “Naš je kestenov med baš kakav treba biti – jako taman i poprilično gorak, ma savršen. Da bi prošao na analizi kao kestenov, med mora sadržavati najmanje 78 posto kestena. Naš med ima čak 94 posto kestena i mogu reći da je cijeli ovaj kraj u Europi prepoznat po vrhunskom medu kakvom je teško parirati. Nijemci i Slovenci, koji tu prolaze na putu za Bosnu, naši su stalni kupci, kod njih nema kestena pa upravo luduju za njim. Hrvati su ipak nešto skloniji bagremovom medu. Njega osobito preporučam za djecu, jer on sadrži najmanje peluda pa ne potiče alergije”, objasnio je naš sugovornik. Kako kažu u OPG-u Antunović, ako se se radi posao i na Baniji cvjeta, a na našim se selima, ponovili su u više navrata, živi bolje nego u Njemačkoj!

Za većinu proizvoda obitelj ima stalne kupce. “Evo, baš nam je danas jedan gospodin iz Zagreba unaprijed naručio 300 kilograma rajčica. Ima veliku obitelj pa rade velike količine umaka i slično. I aroniju tako dobro prodajemo – od oko 2000 nasada, prodamo sav 100-postotni sok i sav sirup. Kupci dolaze k nama, i to je nama znak da dobro radimo, da smo kvalitetni”, objasnili su.

Zimi uzgajaju krizanteme

S jeseni se posao polako smiruje – najprije se u rujnu pčele puste da miruju, rasproda se povrće. U plastenicima tada još ima samo zimske salate, poriluka i kelja. No, za obitelj to ne znači zasluženi odmor, već kreću s uzgojem i sadnjom krizantema – posade oko 1200 sadnica! Posla, napominju, imaju i oko četiri svinje koje im nakon kolinja pomognu da se prehrane i da ne strepe pred bilo kakvom oskudicom.

Neprestano ulaganje u proizvodnju

Iako, kažu, pristojno zarađuju, oni dosljedno ulažu natrag u proizvodnju. “Nema prosperiteta ako ne  ulažete, a mi smo stvorili svojevrsni brend, ponosni smo na njega i želimo ne samo zadržati kvalitetu, već je i stalno poboljšavati”, govore nam supružnici.

Slobodne minute – samo za kavu

Unatoč ranom dizanju i puno posla, gospodin Mladen njeguje jedan ritual – kad napravi sve jutarnje poslove na svom imanju, sjedne u auto i odveze se do središta Hrvatske Kostajnice na kavu, nekog sretne, popriča, i vrati se svom poslu. “To je najveća blagodat – kad je čovjek sam svoj gazda onda puno radi, ali zauzvrat ima slobodu raspolaganja svojim vremenom”, rekao je.

Obitelj je zdrava, a gospodin Mladen, unatoč činjenici da je zakoračio u sedmo desetljeće života, pun je snage. “Svako jutro obavezno pojedem žličicu meda od kestena i popijem likersku čašicu čiste aronije. Mislim da je to eliksir koji pomaže održati zdravlje, zasad nemam nikakvih problema”, govori nam.

Valja reći i da su gospođa Vesna i gospodin Mladen jedni od rijetkih poljoprivrednika i pčelara koji se ne žale na nebrigu države za male OPG-ove. “Hvalimo državu, posebno hvalimo našu ministricu. Osobito mi koji smo pčelari imamo posebne povlastice. Na sve što uložimo, država nam vrati 50 posto. Nakon potresa, kad nam je nastradalo 150 društava pčela, država nam je refundirala i više nego što smo se nadali, skoro sav smo gubitak pokrili i mogli smo mirno nastaviti raditi dalje. Danas imamo 230 košnica. A za kupnju kontejnera u kojima mi pčelari selimo svoje pčelice – a kupili smo dva – na naših 35.000 uloženih kuna, država nam je vratila čak 28.000 tisuća. Doista mislimo da ministrica poljoprivrede Marija Vučković radi dobar posao. Ne žalimo se – mukotrpno je, ali mi smo primjer da se može nešto i zaraditi. Zato nitko nema izgovora za kukanje, čak ni u ovom kraju”, poručili su Vesna i Mladen Antunović za kraj našeg ugodnog razgovora, i trčećim se korakom vratili svome poslu.