Nick Pintar: ‘Hrvatski umirovljenici ne žive loše, no u Americi su mirovine daleko bolje’

Zadovoljan je prosječni hrvatski umirovljenik koji si, kad plati režije, svakodnevno može priuštiti barem jedan kvalitetan obrok. Važno mu je da unucima povremeno može kupiti barem čokoladu i da jednom mjesečno može natočiti gorivo u automobil (kojeg posjeduje iz nekog boljeg, prošlog života). Da bi pokrpao nešto dotrajalo po kući ili stanu on se i od navedenog nečeg mora odreći, sretan ako ne mora doplaćivati lijekove. Ispijanje kava od 12 kuna u kafićima za njega su već luksuz, baš kao i vitamini, a da masaže i putovanja i ne spominjemo.

Umirovljenik iz Njemačke nedavno nam je ispričao da ni kod njih situacija nije puno bolja jer uz visoke režijske troškove umirovljenici tamo skupo plaćaju podstanarstvo, poreze i osiguranja – oni, baš poput Hrvata, u kupovini stoput prevrnu svaki novčić i gledaju u kojem su supermarketu najbolje akcije.

Ovaj put dobila sam priliku razgovarati s američkim umirovljenikom Nickom Pintarom (66), koji je mirovinu zaradio kao poslovođa u građevinskoj tvrtki u New Yorku. Prosječan njujorški umirovljenik, reći ću odmah na početku, ipak živi poprilično bolje nego naš, mnogi putuju, a družiti se, osim na brojnim zabavama, plesnjacima i radionicama, mogu i u kafićima i restoranima s cijenama skrojenim posebno za ovu populaciju. Naš sugovornik se, primjerice, i u mirovini bavi jednim od najelitnijih sportova – igra golf.

Hrvatsku napustio prije četiri desetljeća

Već je sa svojih 14 godina Nick Pintar iz rodnog Čabra otišao u Zagreb, gdje je upisao srednju tehničku PT školu, smjer telekomunikacije. Ubrzo se zaposlio u odjelu telekomunikacija u Hrvatskoj pošti u Rijeci. No, kad je na jednoj zabavi upoznao Njujorčanku Miru porijeklom iz svog rodnog kraja, počeo je putovati k njoj u SAD.

“Nakon što sam u New Yorku proveo dva godišnja odmora od po mjesec dana, počeo sam ozbiljno razmišljati da se tamo preselim. Moja supruga je imala američko državljanstvo pa sam lakše dobio dokumente. Najteže mi je pao rastanak od roditelja, mojih triju sestara i dva brata, no tješio sam se mišlju da ‘preko bare’ možda ipak ne idem zauvijek te da često dolaziti kući”, govori mi Nick Pintar. Djetinjstvo, priča mi dalje, pamti po bezbrižnoj sreći i kršćanskom odgoju, a za najveće njegove vrline zaslužna je, ističe, njegova majka. “Ona je bila anđeo na zemlji, siguran sam da bi se moja braća i sestre složili s tim”, rekao je. 

Prima sindikalnu i državnu mirovinu

U New Yorku se tako našao sa svojih 25 godina. Radni vijek proveo je na poslovima u građevini, a s godinama si je priskrbio i mjesto poslovođe. ”Puno se radilo, ali moglo se i zaraditi. Ne mogu biti nezadovoljan. U mirovinu sam išao sa 62 godine i mogu vam reći da nisu svi prošli tako dobro kao ja. Naime, ovdje postoje radnički sindikati i ako ste za radnog vijeka bili njihov član, dobivate i sindikalnu i državnu mirovinu, poput mene. Sindikalne su mirovine čak i veće od državnih, no postoji tu problem. Ne nude sve tvrtke članstvo u takvom sindikatu, k tome rapidno pada broj takvih sindikata, pa tako i radnika s dvostrukom mirovinom. Sam grad New York se još nekako drži, no ne i ostatak Amerike. A samo od državne mirovine život nije nimalo lagodan”, objasnio je Nick.

Hrvati su se “preko bare” dobro snalazili

Njegovi prijatelji, mahom hrvatskog porijekla, prošli su dobro kao i on. Na kavi se nađu vrlo često, igraju golf, putuju. “Većina ih je bila u sindikatu ili su imali svoj obrt, tako da danas mogu uživati prilično lijepe plodove svoga rada. Neki od njih imaju stanove ili kuće na Floridi koja je popularno odredište za odmor. Tamo su često tijekom zime, a ljeti onda idu u Hrvatsku gdje imaju kuće koje su sami gradili, ili naslijeđene roditeljske kuće”, govori nam.

Zavidno dobre pogodnosti za umirovljenike

Povremeno odu i u restorane koji su, osobito nakon pandemije, jako dobro posjećeni. “Svi smo se zaželjeli izlazaka i druženja, koliko god si to možemo priuštiti. Budući da pratim nekoliko hrvatskih portala i redovito čitam vijesti iz zemlje, znam da se kod vas događa inflacija. No, i ovdje cijene usluga i namirnica stalno rastu, ljudima nije svejedno. Vjerujem da većina umirovljenika i ovdje u Americi mora racionalno trošiti mirovine, osobito oni koji su ovisni samo o državnoj mirovini. Ono što je dobro za sve je da se otvaraju posebni centri za umirovljenike u sklopu kojih su, između ostalih, i restorani gdje se može prilično jeftino jesti. Doručak tu košta oko 1.50 dolara (11 kuna), a ručak je 3.50 dolara (25 kuna). Tu se održavaju i zabave, plesnjaci i razne radionice. Financira ih grad New York te privatne organizacije”, doznajem od Nicka Pintara.

Igra golf, kugla, ide na boćanje, planinari

Na golfu je, kaže gospodin Nick, s prijateljima dva do tri puta tjedno. Povremeno odu i u obližnji park gdje boćaju, a jednom tjedno idu i na kuglanje. Preko vikenda ekipno ili s obiteljima idu na planinarenje sjeverno od grada ili u susjedne republike, New Jersey ili Connecticut.

“Uz sve to, tu i tamo nađem i vremena za hobi, a to je rad rukama – radim instalacije od gips ploča, ili se bavim dlijetanjem”, rekao je, uz napomenu da mu nikad nije dosadno.

I supruga će u mirovinu ove godine

U Hrvatsku, kaže, dolazi skoro svake godine. “Moja supruga još radi, a i brine se za majku koja je slabo pokretna, pa sam posljednjih nekoliko puta u Hrvatsku putovao sam. Kad gledam kvaliteta života mojih znanaca u Hrvatskoj, ne mogu reći da kao umirovljenici jako loše žive. Istina, njihove su mirovine puno manje nego američke, ali dobro se snalaze s tim što imaju. Kad smo kod mirovina, moram naglasiti da iako su tu puno veće, i naši su troškovi daleko veći. Život u gradu je jako skup, pogotovo stanarine. Tako najam jednosobnog stana – i to izvan centra – košta 1500 dolara (10.760 kuna)”, otkriva nam naš sugovornik i napominje da u Americi redovito rade oboje supružnika, a dječji su vrtići jako skupi.

A ono što je zajedničko umirovljenicima na oba kontinenta je, rekao je, to što njegujemo iste vrijednosti: “Vesele nas sreća i uspjesi naše djece, a osobito unučadi, oni su nam važniji od novca.”

Ponosni na sinove i unučad

Supružnici Pintar imaju dvoje djece i troje unučadi. “Sinovi, 37-godišnji Daniel i 34-godišnji Erik i njihove obitelji naš su ponos i najveći smisao života. Daniel i njegova supruga Stacie imaju dvoje djece – Blake Olivia ima 4 godine, a Logan Robert 19 mjeseci. Erik i njegova Emily pak imaju sina Lukasa Rayana koji će uskoro proslaviti drugi rođendan. Erik živi svega pet minuta od nas pa se često viđamo, dok Daniel živi na Long Islandu, ali i kod njega smo za pola sata ako nije gužva na cesti”, otkriva gospodin Nick.

Ove godine u Hrvatsku planira doći sa suprugom jer će za nekoliko mjeseci i ona steći uvjete za mirovinu. “Obično ostanemo najmanje tri tjedna, a najviše vremena provedemo s našom doista velikom obitelji pa putujemo na relaciji Čabar – Rijeka – Zagreb, a napravimo i kakav zanimljiv izlet ili odemo malo sami na more. Jedan vikend se trudim širu obitelj okupiti na fešti, kad nas sve vidim dobro raspoložene  nitko sretniji od mene” govori vitalni umirovljenik koji s bratom Slavkom i nekoliko nećaka voli i planinariti po hrvatskim planinama. 

“U ovih 41 godinu, koliko sam u Americi, u Hrvatskoj sam bio 25 puta. Dok su djeca još živjela s nama, i oni su dolazili, no kasnije su išli u zahtjevne škole te su preko ljeta ima prakse, pa to nije bilo moguće. Nadam se da će i oni svoju djecu, kad malo porastu, voditi u Lijepu Našu, da upoznaju svoje korijene”, rekao je Nick Pintar koji domovinu uvijek nosi u srcu.