Hoćemo li se rukovati ili ne? Nekad nezamislivo pitanje je nakon dvogodišnje pandemijske pauze,sada kada se na prvi pogled sve vratilo u normalu, za mnoge više nego legitimno. Treba li ispružiti dlan ili ćemo ostati pri doticanju šaka ili laktova što predstavlja manju opasnost za prijenos nepoželjnih virusa? Pitanje je to na koje je odgovor potražio Deutsche Welle.
No zašto se uopće rukujemo? “Mi ovisimo o tjelesnom kontaktu s drugima. Tak nakon kontakta duboko u podsvijesti vlada spoznaja da taj netko drugi zaista postoji. Dodiru se vjeruje više nego drugim čulima”, objašnjava Martin Grunwald, psiholog sa Sveučilišta u Leipzigu. On time objašnjava činjenicu da se ni tijekom najstrožih protukoronskih mjera nije odustajalo od rukovanja nego se tražio neki oblik tjelesnog dodira koji je pronađen u dodirivanju stisnutih šaka ili laktova.
No dodir šakama ili laktovima ne zamjenjuje pravi stisak ruke. “Tu se radi o potpuno drugačijem taktilnom doživljaju. Tu nema ničeg toplog ni mekanog nego se radi o oštrom dodiru kostiju”, kaže psiholog iz Leipziga. Osim toga dodir dlanova je kroz ljudsku povijest signalizirao i nešto drugo: dolazim u miru, u rukama ne nosim oružje.
tekst se nastavlja ispod oglasa
Rukovanje kao simbolični čin
Koliko je rukovanje važno pokazuje i jedan slučaj iz 2020. kada Horst Seehofer, tada predsjednik Kršćansko-socijalne unije (CSU) tadašnjoj kancelarki Angeli Merkel, nije prihvatio ruku koju mu je kancelarka pružila u želji za rukovanjem. Slično je Merkel doživjela i kod američkog predsjednika Donalda Trumpa. Oba događaja se uzimaju kao simboli netrpeljivosti između kancelarke i ova dva političara.
No sada se rukovanje opet vraća na velika vrata. Prilikom susreta se opet rukuju političari pa čak i britanska kraljica Elizabeta II. No još uvijek ima nesporazuma koji rezultiraju neželjenim šaljivim scenama. Kao kad je njemački kancelar Olaf Scholz svom britanskom kolegi Borisu Johnsonu pružio ruku a ovaj mu zbunjeno odgovorio stisnutom šakom.
U nekim južnijim europskim zemljama poput Francuske i Italije, povratak klasičnom pozdravu, gdje ovlaš poljubac u obraz zamjenjuje rukovanje, se usprkos mnogo većoj opasnosti od zaraze, opet vraća u svakodnevicu. No trenutno mnogi i samo rukovanje smatraju prerizičnim a o približavanju dišnim organima drugih da se i ne govori. “Takvo približavanje je uvijek neka vrsta rizika ali utoliko bolje se osjećamo ako sve završi dobro”, kaže Grunwald.
Dlan kao medij za prijenos informacija
Bihevioristica Imme Gerke smatra da se često ne radi o naučenom strahu od virusa posljednje dvije godine. “Oni koji sad imaju problema s rukovanjem su ih imali i prije ili jednostavno nisu svjesni važnosti ovog rituala”, kaže Gerke. Njima ova biologinja najozbiljnije predlaže da sami vježbaju rukovanje pred ogledalom.
No čak iako su stavovi prema rukovanju različiti, potpuni izostanak tjelesnih kontakata je kompliciran. “Mi se približavamo okolini kroz dodir. Svakome je poznata situacija kada svi žele u ruke primiti bebu, što je jedan od rituala primanja u društvo”, kaže psiholog Grunwald. Tako je i s rukovanjem: “Rukovanje je kanal kroz koji protječu informacije. Pri rukovanju osjećamo u kakvom je stanju osoba s kojom se susrećemo”, zaključuje Grunwald.
tekst se nastavlja ispod oglasa
