Ivica Krajač: ‘Tijelo posustaje, ali ideje i dalje frcaju kao lude. Ne volim Huljića!’

Malo je ljudi s tako bogatim životopisom kao što je onaj Ivice Krajača. On je skladatelj, pjevač, tekstopisac, kazališni redatelj, filmski i televizijski scenarist, libretist i prevoditelj s engleskog, njemačkog i ruskog jezika te, po vlastitom priznanju, pravi skriboman koji nikamo ne ide bez papira i olovke.

Stariji ga se sjećaju kao utemeljitelja kvarteta 4M koji je bio silno popularan na prostoru čitave bivše države, a dečki, Ivica Krajač – Mali, Branko Marušić – Medo, Željko Ružić – Muki, Miro Ungar i, kasnije, Saša Sablić – Medicus, svirali su i po čitavoj Europi te u zemlje tadašnjeg komunističkog bloka donosili dašak zapada.

No čak i oni koji 4M ne pamte, sigurno znaju barem neku Krajačevu pjesmu jer on je autor pravih klasika hrvatske glazbe od legendarne “Nima Splita do Splita” pa do duhovite “Mi smo dečki kaj pijemo stoječki”, a libretist je i prve rock-opere u ovim krajevima “Gubec-beg”.

Po Krajačevom bi se životu doista dala napraviti kazališta predstava ili mjuzikl, no Krajač ne razmišlja pisati o sebi. Umjesto toga, napisao je tekstove za kazališne predstave o brojnim poznatim ljudima poput Merilyn Monroe, cara Dioklecijana, Dražena Petrovića, Wiliama Shakespearea, Karla Metikoša, Giuseppea Verdija…

“Imam 30 gotovih tekstova o raznim poznatim osobama, ali nemam kome to dati”, kaže nam odmah na početku razgovora koji vodimo u Domu za starije i nemoćne u zagrebačkoj Bukovačkoj ulici gdje živi otkako mu se u posjednje vrijeme pogoršalo zdravlje.

“Znate, imam i 10 gotovih glazbeno-scenskih djela. Kompletna libreta, s didaskalijama. Ja sam diplomirao režiju na zagrebačkoj Akademiji i to znam jako dobro raditi”, kaže Krajač koji je, zanimljivo, Akademiju dramskih umjetnosti upisao kad su mu bile 44 godine.

“Posebno mi je drag taj mjuzikl o Draženu Petroviću, našem ponajboljem sportašu. Taj se tekst zove ‘Okovani Amadeus’ – po grčkoj mitologiji i Prometeju koji je bogovima ukrao vatru i donio je ljudima. Dražen je, tako, donio loptu. Stalno mi obećavaju da će mi to postaviti, ali ništa se ne događa. Sve je zaustavio covid, nitko nema love. To će sve ostati iza mene. Veliki je to poklon hrvatskoj glazbi, možda nekad kasnije te predstave ipak budu postavljene”, kaže Krajač.

‘Svi su moji već gore’

Pitamo ga kako mu je sad tu u domu, a on veli da je dobro, ali da ne vidi neku perspektivu. “Zakaj sam ja sad tu? Ne vidim da mi je nešto puno bolje, da mi se popravlja zdravlje. Kao da sad tu čekam da umrem. A i svi moji su već gore: Arsen, Karlo, Nikica… No tu mi puno pomažu sestre i njegovateljice. Jako me boli kuk pa sam u kolicima”, tuži se Krajač.

No to su samo fizičke poteškoće. Mozak, posve je jasno, Krajaču još uvijek radi kao da ima puno manje od ovih svojih 85 godina. “Zaboravljam. Muči me taj Alzheimer. To sam si sam postavio dijagnozu”, kaže Krajač, no čini se da se šali jer govori zabavno, bistro, jasno, duhovito. Kaže da mu ljudi, kad ga čuju preko telefona, ne vjeruju da je bolestan. “Mozak radi, ali kaj kad ne mogu hodati?”, kaže.

No i dalje može pisati. Tako je, kaže, naumio napisati pjesmu za Ukrajinu kako bi pomogao toj ratom razorenoj zemlji. “Kao što su sad igrali nogometnu utakmicu za Ukrajinu, mi bi mogli snimiti pjesmu za Ukrajinu pa da lova od prodaje ide za humanitarne svrhe. Nadam se da ćemo to uspjeti napravit”, kaže Krajač.

Ovih dana stiglo mu je i jedno sasvim posebno priznanje: ovogodišnji je dobitnik priznanja za poseban doprinos Zagrebačkom festivalu. Ovom je nagradom i simbolično obilježeno šezdeset godina otkad je sa svojim kvartetom 4M i pjesmom “Platno, boje, kist i tvist” kao debitant osvojio svoj prvi Zagrebački festival. Deset godina nakon debija, 1972., Krajač je, uz Karla Metikoša, autor još jednog trijumfa na Zagrebačkom festivalu i pjesme “Dok razmišljam o nama” koju je sjajno otpjevala Josipa Lisac.

Sveukupno, Krajač se na Zagrebačkom festivalu predstavio 26 puta, bilo kao samostalni izvođač, s kvartetom 4M ili autor pjesama za Josipu Lisac, Zdenku Vučković, Gabi Novak, Terezu Kesoviju, Ljupku Dimitrovsku, Đorđa Marjanovića, Ivicu Šerfezija, VIS Delfine, Ivu Robića, Jimmyja Stanića i niz drugih. S nostalgijom prisjeća tih vremena.

“4M su bili silno popularni. Te šezdesete godine, to je bilo ludilo. Zlatno doba naše estrade. Bili smo jako popularni. Prozvali su nas show-kvartet jer smo mi svojim ponašanjem na bini, ne toliko pjevanjem, privlačili pozornost. Mi smo se i maskirali, plesali, radili skečeve. To smo sve sami smišljali. Ja sam sve smišljao. Bili smo prvi pjevači koji su se pomaknuli na bini. Prije nas su svi samo stajali. A mi smo počeli nekaj raditi na pozornici. Kad bi bilo kaj napravili, to je bilo opće ludilo”, kaže i dodaje da su koreografije sami osmišljali.

“Sami smo slagali te koreografije, ali imali smo i suradnike koreografe, muške i ženske. I uvijek je oko nas bilo plesača. A ja sam i pisao pjesme tak da budu aktualne i plesne. Prvi tvist koji se plesao u Jugoslaviji, ja sam ga napisao: ‘Platno, boje, kist i tvist’. Prva bossa nova je bila moja pjesma. Svi ti slučajevi da se neki strani ritam kod nas svira, to je bila naša glazba. Izmislio sam ples Bebel po francuskom glumcu Belmondu koji je imao pokrete poput boksa, jer on je bio boksač. Taj je spot snimljen ispred Studentskog centra u Zagrebu. To je bio veliki hit. To je mogao postati svjetski ples da smo imali podršku. Ali znate kako je bilo u Jugi, oni su mislili da mi promoviranjem tih zapadnjačkih stvari rušimo komunizam”, kaže Krajač.

Skriboman koji stalno ima olovku u rukama

Sličnih je problema bilo i kad su postavljali prvu hrvatsku rock operu “Gubec-beg”. Bilo je u njoj, za ono doba, previše dvojbenih elemenata, no autori Krajač, Metikoš i Prohaska objasnili su tadašnjoj vlasti da je “Matije Gubec poput nekakvog revolucionara sličnog Titu”. Dapače, odobrenje je na koncu stiglo i od samog Tita koji je, inače, bio veliki obožavatelj 4M pa su uvijek svirali za njega u Esplanadi kad bi ovaj došao u Zagreb. S M-ovcima je bilo jako puno anegdota poput ove, kaže nam Krajač.

“Ja sam inače skriboman. Jako puno pišem i džepovi su mi uvijek puni papira. Inače, stanujem sam u stanu na Novoj Vesi, a u svim sobama su zidovi puni polica s knjigama i mojim tekstovima. Više od 7.000 tekstova sam napisao. Gdje god sam išao, uvijek bih nešto napisao. No jednu stvar nisam pisao, a to je dnevnik. I to si ne mogu oprostiti. Da sam pisao dnevnik, tu bi bilo anegdota za sto života. Bilo je toliko angedota, da bi mogli napraviti 10 mjuzikala i to bi bilo jako atraktivno u kazalištu. A sad se više ničega ne sjećam”, dodaje.

“Kad je bio potres u Zagrebu, ništa se nije dogodilo mojoj kući, nego su samo ti svi papiri i knjige pali na pod i razletjeli se. Tako da sam ja hodao po knjigama i papirima. Već me onda bolio kuk i nisam se mogao sagnuti da to pokupim. Onda su mi došli prijatelji da mi pomognu oko toga. A te sve silne knjige – nisu mi ih htjeli uzeti ni u antikvarijatu”, žali se naš sugovornik.

Sadašnji problemi s leđima i kukom možda su povezani s ozljedom koji je zadobio kao mladi gimnastičar. “To možda može imati veze jer ja imam oštećenu kičmu. Slomio sam kičmu, jedan mi je pršljen slomljen. Kao klinac od 15 godina sam pao i sedam mjeseci sam bio u gipsu. Ali to je nekak prošlo. Doktori su se poslije čudili i govorili mi: ‘Pa gospodine Krajač, kak vi uopće hodate?’ No sad je to, izgleda, došlo na svoje. Pršljen veli: ‘Dosta je sad, Krajač, više! Jebi se! Sad bumo mi bolili!'”

Sve je lakše uz prijatelje

No sve te poteškoće lakše su uz prijatelje kojih Krajač ima puno. “Svi mi dolaze. Imam jako puno prijatelja. Nisu me zaboravili. Toga, hvala Bogu, imam. I prije su svi htjeli doći, ali ih nisu puštali jer je bio COVID. Nisu nikoga puštali bez propusnica. Rekao sam im da se ni ne trude nego da ćemo se čuti telefonom. Ja vam inače s tehnikom uopće ne znam baratati. Ni s televizorom, ni s kompjuterom, ni s mobitelom. Meni je to sve užasno. Tehnika i matematika su mi uvijek bile smrt. Iako pisanje tektova ima s tim veze – tu ima te metrike i ja sam uvijek sve pisao. Ali matematika mi nikad nije išla”, kaže Krajač.

No ono što mu je dobro išlo, ide mu dobro i dan-danas. “Niš mi više ne ide – osim pisanja tekstova. Imam ideje za libreta za još deset kompletnih kazališnih predstava. Ali od bolova se ne mogu sjesti za stol i to napisati. A znate kako to bude kad počnete nekaj s flomasterom pisati… Onda napišem ujutro, pa navečer ne znam kaj sam napisao. Ne mogu dešifrirati svoj rukopis. To je užasno. Ali ideje još uvijek samo frcaju”, kaže Krajač.

Njegov silni glazbeni i kreativni talent prenio je i na kćer Ivu koja je također pjevačica. S obzirom da je Iva slijepa jer joj je još kao maloj bebi oštećen vid, upravo joj je glazba bila prozor u svijet.

“Iva divno pjeva. Za nju sam napisao pjesmu ‘Uspavanka za Ivu’ koju je otpjevala Tereza (Kesovija, op.ur.). Iva se uvijek ljutila na mene što sam tu pjesmu tako nazvao pa da se odmah zna da je pjesma za nju. Ali ja sam to baš tako htio. Tu će mi pjesmu Iva pjevati na sprovodu.”

Druga najvažnija žena u Krajačevom životu je njegova supruga Helga. Njih dvoje se, kaže, silno vole ali više ne žive zajedno.

“Još uvijek smo u braku, ali više ne živimo skupa. Temperamenti su nam različiti. Samo se svađamo. Volimo se jako, ali se svađamo kao pas i mačka. Tako da ne ide skupa. Ali otkad nismo skupa, volimo se još i više. Sretan sam da sam još uvijek s njom u braku jer kći Iva, koja je slijepa, treba potporu. Treba i mene i mamu. Mamu, naravno, više – jer majka je uvijek majka. Ženu sam upoznao na čagi u Glazbenom zavodu. To je uvijek bilo subotom i nedjeljom, a dolazili su uglavnom studenti. Svirao je jako poznati orkestar, svi su tamo dolazili. Tamo je bila i škola plesa, održavale su se i maturalne zabave. Tamo smo se upoznali. Sad više nismo skupa, ali ni ja ni Helga se nismo htjeli rastajati. A to je zato jer Ivi trebaju i tata i mama. I ne mogu ja ništa Ivi reći protiv mame jer bi me ubila. Isto tako ni mama joj ne može reći ništa protiv mene”, opisuje Krajač svoju bračnu dinamiku. On i Helga, osim Ive, imaju još i sina koji živi u Njemačkoj, no ne bavi se glazbom već je stomatolog.

“Bar bu imal love, a ne kao ja”, šali se Krajač i otkriva kako sada, zapravo, najviše živi od autorskih prava i ZAMP-a.

“Uglavnom živim samo od toga. Imam i mirovinu. Ona je oko 3.400 kn. Nije neka lova da sam bogataš, ali živim. Dobijem oko 50-60.000 godišnje od ZAMP-a. A jedan Tonči Huljić dobije par milijuna. Ali neću o tome. Ne volim ga baš. Ima boljih kompozitora od njega, ali se nisu uspjeli prodati”, kaže Krajač.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.