Vodene kozice su dobro poznati primjer. Uzročnik tih mjehurića na koži koji svrbe je jedan od devet poznatih virusa herpesa kojim se mogu zaraziti ljudi: varicella zoster virus (VZV). On je raširen po cijelom svijetu, a vodene kozice su prije svega poznate kao dječja bolest. Djeca ju većinom prebole bez većih posljedica, eventualno im ostaju mali ožiljci na koži od grebanja. No virus – ostaje, piše Deutsche Welle.
Varicella zoster virus ulazi u nakupine živčanih stanica, takozvane ganglije. On se može ponovno aktivirati nakon više godina ili čak desetljeća i uzrokovati zaraznu bolest herpes zoster.
Osim VZV-a, u obitelj virusa herpesa pripadaju i virusi herpes simpleks tipa 1 i 2. Oni su dobro poznati širom svijeta, jer uzrokuju pojavu bolnih mjehurića na usnici i genitalni herpes. I citomegalovirus (CMV) je široko rasprostranjen te može uzrokovati teške komplikacije i oštećenja organa, prije svega kod ljudi sa suprimiranim imunitetom. Epstein-Barr virus (EBV) i herpes virus povezan s Kaposijevim sarkomom mogu pak uzrokovati nastanak tumora.
“Najvažnije kod virusa herpesa je da oni nakon primarne zaraze čitav život latentno ostaju u tijelu”, objašnjava Lars Dölken, virolog sa Sveučilišta u Würzburgu. On zajedno sa svojim kolegama želi otkriti koji se mehanizam skriva iza ponovnog buđenja virusa, pa zato proučava humane herpes viruse tipa 6A (HHV-6A). On i njegov tim objavili su rezultate svoje studije u stručnom časopisu Nature. Oni su otkrili do sada nepoznati stanični mehanizam pomoću kojeg se virus ponovo budi.
Virus čeka na povoljnu priliku
Tko se prvi put zarazi virusom herpesa često to ni ne primijeti. Probleme većinom stvara ponovna reaktivacija virusa. On za to često koristi fazu u kojoj se imunitet neke osobe ionako bori protiv drugih uzročnika bolesti. To može biti prehlada, ali i jaki tjelesni i psihički napori. Posebno su pogođeni ljudi s HIV-om ili transplantiranim organima.
HHV-6A ulazi u genom ljudske stanice i tamo ostaje u latentnoj fazi sve dok mu se ne ukaže dobra prilika za ponovni napad i razmnožavanje. Tada jedan određeni mikro RNK reaktivira virus.
“Skoro svi virusi herpesa stvaraju vlastite mikro RNK koji su za viruse posebno važni. No ne postoji primjer virusa herpesa gdje je mikro RNK tako fundamentalan”, kaže virolog Dölken. “Ako isključimo te virusne mikro RNK, onda je virus – pomalo pojednostavljeno rečeno – mrtav.”
Virusni mikro RNK kao pomagač
Mikro RNK, za razliku od primjerice mRNK, nije zadužen za prenošenje plana za proizvodnju proteina. Ona se ubraja u nekoridajuće RNK. Umjesto toga virusni mikro RNK zadire u metabolizam određenih ljudskih mikro RNK i koči njihov razvoj.
Posljedica je smetnja u proizvodnji tzv. interferona tipa I. To su prirodni proteini koji proizvode stanice imunosnog sustava kao odgovor na, primjerice, pojavu virusa. “No to sigurno nije jedini mehanizam koji je ometen”, kaže Dölken. I dodaje da su svojim istraživanjima tek na početku.
Virusni mikro RNK omogućava virusima herpesa izbjegavanje imunološkog sustava, točnije rečeno B- i T-stanica koje eliminiraju zaražene ljudske stanice. Te stanice prepoznaju strane proteine, primjerice jedan virus.
“No virusi herpesa uspijevaju uz pomoć RNK preprogramirati stanice domaćina i upotrijebiti ih u svoju korist, bez da naš imunosni sustav dobije šansu prepoznati te stanice kao zaražene”, objašnjava njemački virolog.
Od COVID-a 19 do herpesa i long COVID-a?
Otkriće jednog odlučujućeg virusnog mikro RNK znanstvenicima nije samo omogućilo sprječavanje reaktiviranja virusa herpesa.
Te spoznaje i daljnja istraživanja bi također mogli pomoći i u reaktiviranju latentnih stanica u tijelu koje bi imunosni sustav onda mogao prepoznati i učiniti neškodljivima. “Prije transplantacije organa bilo bi dobro moći isključiti stanice zaražene virusima herpesa”, kaže Dölken.
On i njegovi kolege mogli bi svojim istraživanjima doprinijeti i rješavanju jednog drugog problema: takozvanog long COVID-a ili post-COVID sindroma. Budući da virusi herpesa često napadaju ionako oslabljeni imunosni sustav znanstvenici sumnjaju da oni sudjeluju i u različitim slikama bolesti kod pacijenata s long COVID-om. No još uvijek ima više pitanja nego odgovora. Ali barem je sada poznato nekoliko glavnih “osumnjičenika”, među kojima je i HHV-6.
