“Supruga je još radila kad sam otišao u mirovinu, sjećam se da je bila zima i da su mi se dani činili beskrajno dugi. No polako sam počeo kovati plan kako ću korisno ispuniti svoje vrijeme i već do proljeća se dobro organizirao. Čim je zatoplilo, krenuo sam u realizaciju plana: pripremio sam 80 kvadrata zemlje uz kuću u Zaprešiću i sadnja je mogla započeti”, govori nam gospodin Branko Brletić. A kroz nekoliko mjeseci već je osjetio i onaj ushit koji čovjeka obuzme kad vidi konkretne plodove svog rada.
Ljeti ga i nema u kući
“Nevjerojatno je koliko me rad na zemlji počeo veseliti. Svega smo imali već prve godine, kao i svih narednih – zelene salate, mladog luka, peršina, mrkve, graška, blitve, raštike, rajčica, mahuna. A crvenog luka i češnjaka posadim toliko da nam bude dostatno za cijelu godinu”, rekao je i dodao da su supruga i on navikli jesti puno povrća pa im je vrt vrlo dragocjen. K tome, sve što uzgoji je 100 posto ekološko budući da prirodno gnojivo nabavlja od jednog domaćinstva u Zagorju.
Zimi, kaže, kad nije u vrtu, često zamijeni suprugu u kuhinji, no ljeti ga gotovo i nema u kući. “Na njivi uvijek ima posla. Svaki dan, od ranog proljeća do kasne jeseni, ma praktički do početka zime, ja sate i sate provodim radeći u vrtu. K tome, jednom do dvaput tjedno supruga i ja odemo u Stubičke Toplice gdje imamo vikendicu. I tamo obrađujem 20 kvadrata zemlje. Čak mi se čini da tamo sve uspijeva još i bolje”, kaže ovaj nezaustavljiv umirovljenik.
Sve obaveze koje sa sobom nosi bavljenje poljoprivredom potpuno je, kaže, preuzeo na sebe. “To je moja obaveza, ali i moje zadovoljstvo, to sam htio i u tome se pronašao. Supruga pak više brine oko cvijeća, aktivna je u mjesnoj župi i ima neke svoje druge preokupacije”, ispričao nam je.
Besprijekorna organizacija
Inače, gospodin Branko je zavidno dobro organiziran umirovljenik. “Ujutro ustajem prije 6 sati. Popijem prvu kavu i u 7 obavezno pogledam prve vijesti. Nakon toga odlazim u šetnju koja traje najmanje sat vremena. Imam ustaljenu rutu, ili odem do tržnice u centru Zaprešića, ili u Nove dvore Jelačićeve. Šetnica kroz Nove dvore je prekrasna, i tu sretnem nekoliko šetača umirovljenika s kojima se redovito pozdravljam. No, šetnja mi je važna, pa čak i ako na tržnici sretnem znance, gotovo nikad ne sjednem na kavu”, kaže naš sugovornik uz napomenu da u šetnju ide i po kiši, vjetru, i po najvećem snijegu – ništa ga ne može zaustaviti!
Ne preskače doručak
“Nakon šetnje pripremim doručak, koji je uvijek isti: kruh, domaći špek, češnjak i luk. Danas si luk mogu priuštiti, dok sam radio s ljudima to nije bilo izvedivo”, kaže kroz smijeh. Špek, dodaje, sam “paca”, potom ga dimi kod nećaka u Botincu, i naposljetku ga suši na svom zaprešićkom tavanu.
Uz doručak, obavezan je čaj od šipka. “Svake ga jeseni berem u velikim količinama, dostatnim za cijelu godinu. U čaj obavezno stavljam i puno limuna i meda”, otkriva nam nadalje. I iako se osjeća zdravo, drži se strogo liječničke preporuke pa pije pet tableta dnevno – za tlak, masnoću i aritmiju.
Do 14 sati je gospodin Branko redovito na njivi, potom je na redu ručak pa popodnevni odmor. Tada ima svoj mir, jer sada supruga s prijateljicama odlazi u šetnju. “Odem malo u horizontalu, pa opet gledam vijesti, ako više ne idem u vrt onda pogledam i kakvu domaću seriju, kasnije Potjeru. Gorljivo pratim i sport, osobito HNL i Dinamo, čiji sam veliki navijač”, rekao je.
Rođeni Ličanin
Gospodin Branko rođen je u Tounju, u vrijeme kad su ljudi na selu mahom živjeli od poljoprivrede i stoke, kad se zadaću pisalo uz petrolejku, a djeci se branilo ići u školu ako je bilo previše posla u štali ili na njivama. On se, međutim, unatoč ponekom izostanku, pokazao izvrsnim učenikom. Nakon osnovne škole u Tounju, uporno je svaki dan pet kilometara hodao do vlaka kojim je putovao u gimnaziju u Ogulinu, i potom još pet kilometara natrag kući.
Upornost ga je odvela u Zagreb na Šumarski fakultet, a prvi je posao dobio u Gorskom kotaru, u čabarskom kraju. Za njim je tamo došla živjeti i njegova supruga Branka, Zagrepčanka koju je upoznao u Tounju dok je bila na praznicima kod djeda i bake. Ona se zaposlila u tadašnjoj Riječkoj banci, pa su u Čabru ostali 17 godina, sve do preseljenja u Zaprešić.
Odvažna promjena života
“Najprije sam se zaposlio u Goranproduktu. Ta tvrtka mi je zadnje dvije i pol godine studija plaćala stipendiju, pa sam bio obvezan za njih raditi pet godina. No, ostao sam i puno duže. Iako smo se željeli preseliti u veće mjesto nadomak Zagreba te smo punih šest godina u Zaprešiću uređivali kuću, kad je došao taj dan odlaska iz Čabra, bilo nam je jako teško, bilo je i suza”, govori nam gospodin Branko.
On se potom u Zagrebu zaposlio u predstavništvu firme Drvo Rijeka, a kad je novi vlasnik kupio i Drvo Rijeku i Goranprodukt, radio je za novonastalu korporaciju Finvest, sve do mirovine 2010. godine. Supruga je pak radila u Zagrebačkoj banci do umirovljenja 2013. godine.
Anegdote s unukama
Bilo bi sasvim nepravedno pisati o gospodinu Branku, a ne spomenuti njegov smisao za humor. Tako nas je nasmijao i dok je pričao anegdote o svoje tri unuke. Janu (18) i Vitu (15) podario im je sin Tomislav, a Karlu (15) kći Nikolina.
Djed Branko s unukama Janom, Vitom i Karlom (foto: privatni album)
“Sve tri unuke žive u Zagrebu pa se tijekom godine vidimo jednom ili dvaput mjesečno. Kad su bile mlađe voljeli smo ići na njihove školske priredbe, ali i nastupe iz izvanškolskih aktivnosti. Najstarija unuka Jana uspješno se bavi baletom te je nastupala u Orašaru i Labuđem jezeru u HNK u Zagrebu i mi smo sve do pandemije bili redoviti gosti u publici. Sada je na baletnoj akademiji u Budimpešti i jako smo ponosni na nju. Vita je pak izvrsna u ritmičkoj gimnastici, rado podržavamo i njezina natjecanja. A Karla je uz redovnu pohađala i glazbenu osnovnu školu, koju je lani uspješno završila. Svirala je flautu i mi smo uživali u svakom njenom nastupu”, govori nam i napominje da s unukama najviše dragocjenog vremena on i supruga provode tijekom ljeta. “Svake godine barem nekoliko dana – ili čak tjedana – cure budu s nama u našem apartmanu u Jadranovu. To su dani kad ih odmalena najbolje upoznajemo i najkvalitetnije se družimo”, govori nam ponosni djed koji se za svaku unučicu prisjetio anegdota iz vremena dok su bile male.
“Jana je, kad je imala dvije, tri godine, preko dana bila milina, ali navečer nikako nije mogla zaspati. Nosio bih je na rukama i pričao joj priče, izmišljao ih kako sam znao i umio. Jednom sam je uspavljivao, ma neću lagati ako kažem više od sat vremena, i već sam bio siguran da spava, ali sam za svaki slučaj još malo pripovijedao… pa kad sam rekao da se pred mačkom pojavio miš, ona je otvorila oči i rekla: Pa kako, deda, opet miš, a rekao si da je otišao na spavanje?”, nasmijao nas je brižni djed i potom nastavio pričati o Viti.
“Bio sam kod sina i slušao ga kako Viti govori o štednji struje koja je sve skuplja. I dok je on govorio o žaruljama, pita njega Vita troši li mobitel, dok se puni, struju. On joj odgovori potvrdno, a ona zaključi: A zato deda Branko kad dođe kod nas odmah ušteka mobitel na punjenje”, prepričao nam je šaljvu scenu.
“Karla je pak rano savladala poduzetništvo. Donijela je na more vodicu za ispiranje zuba pa mi stavila u malu čašicu i rekla da ujutro obavezno to upotrijebim. Kad sam joj sutradan rekao da sam revno slijedio njezine upute oko vodice, rekla je da će me to koštati 10 kuna, jer je ona platila 20″, povjerio nam je dosjetku svoje mudrice Karle.
O politici – nećemo!
Pitali smo ga na kraju i što misli o ovim suludim poskupljenjima. “Dok god su dvije mirovine u kućanstvu, još se nekako i može. Supruga i ja vodimo normalan, skroman život i penzije koje smo zaradili u dobrim firmama dostatne su nam za sve što se pokriti mora. Ostane nam tek toliko da unukama još možemo kupiti poklon za peticu na kraju školske godine te za rođendane i važnije prigode. A poskupljenja me prije svega ljute zato što ne vidim kraja lošoj politici, ali, nećemo danas o tome”, rekao nam je za kraj naš zanimljivi sugovornik.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “S godinama bolji – Aktivno i zdravo starenje”
