Gospođa Željka radi svih 7 dana u tjednu: ‘Sve mi je teže, a mirovine se bojim’

“Posljednjih 20 godina ja sam u svojoj firmi sve – vlasnica, direktorica, prodavačica, voditeljica marketinga, knjigovotkinja, dobavljačica, čistačica. Netko bi sa strane pomislio kako je lijepo sjediti u dućanu i prodavati lijepu odjeću, a još ako je dućan vaš, trebala bi i dobit biti lijepa. To na žalost ipak nije tako”, govori mi gospođa Željka, koja vodi svoju trgovinicu na Jarunskom placu.

Radi svih 7 dana u tjednu!

Sve se, kaže, do pandemije nekako i dalo izdržati, imala je neki zadovoljavajuć prihod. “Uslijed pandemije, sve je krenulo nizbrdo. Kad je bio onaj nesretni lockdown, dobila sam onih 4.000 kuna pomoći, a meni su davanja državi iznosila 4.500 kuna. Uzela sam u banci pozajmicu od tih 500 kuna, a za to vam banka lijepo sebi naplati 50 kuna. Plus morala sam platiti režije, plus najam poslovnog prostora.”

“Najmodavac mi je oprostio jedan mjesečni najam, a znate koliko dugo nije bilo posla. Da nisam imala ušteđevinu, ne bih se bila izvukla. Sada je malo bolje, ali se posao nije oporavio do kraja. Potres, rat u Ukrajini, inflacija – sve je to utjecalo na to da se ljudi boje trošiti. Isto će vam reći vlasnici svih ovih malih dućana tu na placu, čime god se bavili”, ispričala nam je iskreno.

Unatoč pretakanju financija “iz šupljeg u prazno” koje i nije neki motivator za dalje, ona je, kaže, na radnom mjestu svih sedam dana u tjednu. Od ponedjeljka do petka radi od 9 do 19, subotom od 9 do 14, a nedjeljom od 9 do 13 sati.

“To je samo ono što mi ulazi u formalno radno vrijeme i kad me možete vidjeti u dućanu. Sve ostalo što treba, nastavim raditi kod kuće. Obračuni, barem jednom tjedno odlazak u veleprodaju i biranje odjeće… Kad svu tu robu donesem, to su viskoza, pamuk, to sve treba speglati jer to mora lijepo izgledati na vješalicama. Evo, neku večer sam doma peglala do dva ujutro. A već rano to slagala u dućanu. K tome, vodim i Facebook stranicu, pokušavam i na taj način malo privući kupce. Prije je to radila kći, ali sada ni ona više nema vremena”, opisala je svoja zaduženja.

Od psihologinje do modne savjetnice

Tijekom radnog dana, u njezinom dućanu uvijek ima ljudi. Biraju, pitaju odakle je roba, isprobavaju, mnogi traže njezino mišljenje o tome pristaje li im nešto. Kako se mnogi kod nje zaustave nakon što obave ostalu kupovinu na tržnici, razgovor nerijetko skrenu i na skupo voće i povrće, ribu, meso.

“Sve ih saslušam, porazgovaram sa svakim. Mnogi uđu pa samo razgledavaju. Imam i stalnih mušterija. Prijepodne obično dolaze umirovljenice, one već znaju da kod mene ima lijepih majica po 30 kuna. To je uglavnom ono što one kupuju i što si mogu priuštiti. Ostalo što ide, ali više među mlađim ženama, to su ove moderne haljine, kao i ove udobne šarene tajice koje također koštaju 30 kuna. Bojim se dizati cijene, i ovako mnogi više ne troše na odjeću “, napominje.

S godinama je sve teže ovako raditi

Pitali smo gospođu Željku hoće li izdržati ovako naporan radni tempo još šest godina, kad bi mogla u starosnu mirovinu. 

“Što sam starija to mi je teže. Rad je statičan, sjedim za radnim stolom i tu i tamo napravim par koraka po dućanu. I tako 10 sati dnevno. Nakupili se kilogrami, dođu zdravstveni problemi, evo zaradila sam šećernu bolest i masnoće u krvi. A kumovala je tome sigurno i loša prehrana, nekad uspijem otići na glablec tu u restoran na placu, nekad odem samo do pekare, i to ne kad želim, nego kada se, i ako se, nakratko isprazni dućan, pa zaključam. Voljela bih imati još nekog zaposlenog, ali ne bi bilo za dvije plaće. Pogledajte me, na licu mi se vidi koliko sam umorna”, rekla je, pa opet smogla snage ljubazno se nasmiješiti svojoj stalnoj mušteriji koju je zanimala vrsta materijala lijepe zelene haljinice.

Na pitanje o tome veseli li se ipak umirovljeničkim danima, kaže razočarano: “Iskrena da vam budem, najsretnija bih bila kad bi vam mogla reći da jedva čekam mirovinu jer ću tada preseliti u neki lijepi gradić na moru i uživati punim plućima. Ali nažalost, ne mogu se tome nadati, a svi znamo i zašto. Žalosno je da nakon 43 godine mukotrpnog rada – a radim od svoje dvadesete – uopće ne znam kako ću živjeti s mizerijom od penzije kakva mi se smiješi.”

Suprug je, kaže, “u istim košu” kao i ona. On pak vodi identičan dućan u Shopping centru Prečko i jednako grca za tu minimalnu, kako kaže, takozvanu direktorsku plaću. “Sve vam je to isto, i ovdje na jarunskom placu i kod njega, ljudi se iz mnogo razlog boje otvarati novčanik i mi ovoje radimo po cijele dane samo za ove visoke troškove i jedva da vidimo plaću plaću”, požalila se. 

Kći je izvrsna studentica

Par ima i kćer Pamelu, po kojoj je butik gospođe Željke dobio ime. “Kad je kći bila mala, jednako smo puno radili i za ništa se nije imalo vremena, ali je tada uskakala moja majka koja je preuzela velik dio brige o kćeri. Odmalena je kći imala puno obaveza, išla je na dodatni engleski, na jazz dance, čak je kao mala nosila i modne revije. Završila je MIOC i danas studira programiranje na Tehničkom veleučilištu Zagreb. A kako smo u našoj obitelji navikli raditi, i ona se preko ljeta zaposli preko Student servisa, pa si podeblja džeparac”, ispričala je naša sugovornica.

Ne sjeća se kad je prošetala gradom

“Kad me prijateljice pitaju pa kako nemaš vremena za doći u grad na kavu, teško mi je objasniti im da u privatnom biznisu nema ležernosti. Ja tu uvijek imam posla, ovog ili onog. Pa jedva na placu stignem popiti kavu s kolegicama, o gradu i ne sanjam. Cijelu zimu nisam zatvorila butik, bila na godišnjem. I to je već postalo ustaljena praksa, tako mi funkcioniramo već godinama. Jedini odmor suprug i ja uzmemo ljeti, kad oboje ili nađemo neku sposobnu studenticu da radi, ili jednostavno zatvorimo na 10 dana. Obožavamo more i priuštimo si ga ta dva tjedna. Jako volimo naš Jadran, pa se trudimo proći ga cijelog. Bili smo tako u Biogradu, Vodicama, na Visu, u Poreču, na otoku Krku”, rekla je i dodala da još ne znaju gdje će ih put navesti ovog ljeta.

Gospođa Željka je zapravo Slavonka koja voli more – rodila se i odrasla u Novoj Gradiški, a srednju školu je završila u Slavonskom Brodu. “Završila sam srednju cvjećarsku, ali nisam mogla naći posao u struci. Svi su tražili nekoga s iskustvom, a ja nisam dobila priliku da ga steknem. Onda sam otišla u Zagreb i tu isprva radila u jednoj pa drugoj tvornici, na normu, samo da opstanem. Tek kasnije kad sam upoznala supruga, počela sam raditi sa svekrvom i svekrom koji su isto imali ovaj biznis. Kasnije je posao pokrenuo suprug pa sam radila za njega, a poslije sam se na to odvažila i ja. I evo me tu u mojoj Pameli već 20 godina”, rekla je gospođa Željka i na odlasku nam doviknula da navratimo brzo opet.