Aktivno starenje
Gospođa Erdeljan (82): ‘Iz mladosti vučem tešku traumu, mir sam našla tek u starosti’
S umirovljenicom Miricom Erdeljan našla sam se netom nakon što joj je završio sat gimnastike na otvorenom – izgledala je poletno u trenirci i tenisicama, s malim ruksakom na leđima. Dok smo od zagrebačke Knežije hodale prema njenim Srednjacima, koračala je tako brzo da nisam mogla ni pomisliti da ima 82 godine, dugo se čudeći kad mi je rekla. Cijelo je vrijeme zračila unutarnjim mirom, dajući mi do znanja da je povjerljiva prema ljudima, da se ne boji života i ne libi odgovoriti na bilo koje životno pitanje. No, iako se čini posve zadovoljnom i bezbrižnom, takva je, rekla mi je uzdahnuvši, postala tek u zlatno doba života, kad se naučila nositi s traumama koje je proživjela u mladosti
Gospođa Mirica Erdeljan (82) u prvi mah ostavlja dojam žene koju je život sasvim lijepo mazio – nasmijana je, otvorena, prijateljski raspoložena. Frizura joj je besprijekorna, lijepo se odijeva, i kako mi je otkrila, baš svaki dan u tjednu može je se vidjeti na gimnastici na otvorenom na Knežiji. Vikendom pak obavezno šeće oko Jaruna, i to najmanje tri sata, uvijek u društvu veselih prijateljica. Baš si je lijepo uredila život, rekli bismo.
Iako se čini i da puca od zdravlja, tu se malčice potužila. “Zdrava jesam, jedine boljke koje imam posljedica su stresa koji kroz koji sam prolazila još u mladosti – stalno moram kontrolirati rad štitnjače i kolesterol. Iako jako pazim na prehranu, ako se uzrujam, vrijednosti skoče. Okidač za ovaj poremećaj je bila suprugova bolest za koju smo saznali kad je njemu bilo 35, a meni 36 godina. Obolio je od teškog oblika raka, melanoma. Kad su mu ga liječnici dijagnosticirali, već je bilo kasno, već je bio prešao u krv. A što da vam kažem, pretrpjeli smo četiri godine velikih muka prije nego što je umro”, povjerila mi je gospođa Mirica.
Suprug nije znao da mu nema spasa
Dodala je da u to vrijeme liječnici pacijentima nisu govorili istinu, već samo njihovim najbližima. “Zamislite kako je bilo živjeti sa spoznajom da se sigurno neće izvući, i hrabriti ga da će sve biti dobro. Gledati ga kako mu je malo bolje, pa se pogoršava, i tako u krug. U počeku sam još radila, a on je s vremenom bio sve češće u bolnici. Znala sam biti na radnome mjestu od 6 do 14 sati sati, otići k njemu u bolnicu, vraćati se kući u 18 – a on me svaki put pitao zašto već idem… A kod kuće mu je još trebalo oprati pidžame, pospremiti, skuhati nešto. Kad bi se vratio kući, u početku je još mogao izlaziti pa smo išli i u šetnje, ali kad je poslije bio u krevetu, morala sam uzeti bolovanje i bila stalno uz njega. Udovica sam ostala na pragu četrdesete – bila sam neutješna jer je on bio jako dobar muž, od rane smo mladosti bili zajedno, zajedno smo došli graditi život u Zagreb – ja iz Bednje, a on iz Bjelovara. Voljeli smo putovati, dobili na kraju i stančić od firme, ali eto, bolest ne pita”, ispričala je vrlo osobnu priču gospođa Erdeljan.
Godinama nakon toga je, kaže, bila sama, a onda se ponovo udala. “Nažalost, bila sam jako nesretna u drugom braku, bilo je tu velikih problema. Kad sam se naposljetku razvela, rekla sam si da mogu s nekim muškarcem u životu još ići na kavu, ali da se udati neću više nikada”, rekla je. Tako je i bilo. Gospođa Erdeljan tako danas živi sama, ali je prigrlila i zavoljela samački život pa se, kaže, ne osjeća nimalo usamljenom.
Prijateljice su najvažnije
“Imam jako puno prijateljica i one su mi najvažnije. Gotovo svakodnevno družim se s Ljerkom koja sa mnom ide na gimnastiku, a vikendom sam često s mojom Ankicom koju poznajem još od 1992. godine. Obje smo knjigovotkinje, samo što je ona puno mlađa od mene, tek je sada stekla uvjete za starosnu mirovinu. No, odlučila je nastaviti honorarno raditi pa se i dalje nalazimo samo vikendom, kada satima šećemo oko Jaruna”, priča mi gospođa Mirica i dodaje da, budući da živi u gigantskom neboderu, ima i puno susjeda.
“Kad god izađem van, sretnem nekog poznatog. Ako imamo vremena, prošećemo ili odemo na kavu, ako ne, samo kratko pročavrljamo. Dobar odnos s ljudima je važan jer možete živjeti sami, a da nikad niste usamljeni. Iako moram priznati da ja katkad volim na kavu sjesti i sama, godi mi vlastito društvo”, naglasila je.
Život na 18. katu
Kad su ona i suprug tek došli u Zagreb, bili su podstanari. “Ma selili smo po cijelom Zagrebu. Kasnije smo dobili stan od firme i od tada sam na Srednjacima. Zavoljela sam jako ovaj kvart, živim na 18. katu i imam predivan pogled. Jedino što vam teško mogu opisati kako sam se osjećala za ona dva užasna potresa. Drugi mi se činio još strašniji, sjedila sam u fotelji i sjećam se da se nisam mogla ustati… a kad je prestalo tresti i kad sam se digla, nisam mogla hodati jer su mi se noge neviđeno tresle od straha”, govori iskrena gospođa Mirica.
Pohvalila sam potom njezinu besprijekornu liniju. “Zbog kolesterola zbilja moram paziti što i koliko jedem. Evo vidite, zdebljala sam se preko zime par kila, vidi mi se na trbuhu. Ali brzo ću ja to skinuti, to sam si dala u zadatak”, govori. Na pitanje jesu li umjerenost u jelu, pet dana u tjednu gimnastike i dva dana trosatnog pješačenja po Jarunu recept zbog kojeg izgleda toliko mlađe, kaže da je sigurna da disciplina i dobra organizacija svakako pomažu.
“Nasmijala sam se neki dan kad me prodavačica u dućanu pitala zašto gledam tako tamne jakne, pa mi je donijela jednu svjetliju, rekavši da je ta primjerenija za moju dob. Kad sam je pitala što misli koliko mi je godina, dala mi je 65. Nije mi vjerovala da sam u osamdeset i trećoj”, ispričala je.
No, više od toga kako održava fizički izgled, zanimalo me kako je unatoč svim traumama, kao i samačkom životu koji traje već 30 godina, uspjela održati životni optimizam i toliki unutarnji mir. “Između ostalog, pomogla mi je joga. Jogu sam vježbala od 2006. pa sve do početka pandemije, redovito. Tu sam naučila disati i smiriti se disanjem u svakoj situaciji”, rekla je.
S mirovinom se – nekako snađe
“U mirovinu sam otišla devedesetih, kad je Tvornica elektrotehničkih strojeva u kojoj sam radila kao knjigovotkinja, počela propadati. Imala sam 30 godina staža i 51 godinu života, dokupili su mi još četiri godine. Za mene je to bio šok prije svega zbog toga što su mi primanja drastično pala, a ja sam živjela sama. No, dobrom raspodjelom, uspjela sam se posložiti i ničim ne oskudijevam. Srećom živim u garsonijeri pa mi barem režije nisu visoke. A druga je prednost malog stana i što nemate puno čišćenja”, istaknula je gospođa Mirica Erdeljan.
Kako su dani sve topliji, ona je puna nade da će i ovog ljeta otputovati kod prijateljice na more, a potom i kod rodbine u Koprivnicu. “Za života sam jako voljela putovati. Najljepše putovanje u životu bila mi je Francuska, koju sam uzduž i poprijeko prošla sa mojim prvim suprugom. Bili smo i u Rimu, Milanu, Češkoj… I dan danas sam željna putovanja, pa se već veselim i moru i kupanju u Šoderici kod Koprivnice”, rekla je i dodala da su srpanj i kolovoz mjeseci kad pauzira s gimnastikom jer im treneri odlaze na godišnji odmor, a većina umirovljenika s kojima vježba također odu u svoje morske vikendice. Za nju to ipak nije pauza od vježbanja jer gdje god otputuje, aktivna je i u aktivnom stilu života pronalazi lijek za dušu i tijelo.