Zdenka Kovačiček: ‘Bilo je teških vremena, ali sada radim više no ikada. Vjerujem u karmu!’

Karizmatična, dinamična, zanimljiva, ukratko – žena za sva vremena. Baš tako – naslovom njezine najpoznatije pjesme – najbolje se može opisati naša poznata pjevačica Zdenka Kovačiček koja glazbenom scenom žari i pali već više od 60 godina.

Ni danas ne miruje, što zbog predstave u kojoj glumi i s kojom uskoro kreće na mini turneju, što zbog albuma “Konstatacija jedne mačke” snimljenog prošle godine koji se jako dobro sluša. Ne miruje ni zbog unuka Maksa kojega ponekad čuva.

S gospođom Zdenkom sastali smo se u kafiću u blizini njezina doma na zagrebačkom Svetom Duhu. Stigla je, kao i inače, besprijekorno odjevena, našminkana i dotjerana, kao što i priliči nekome čije pjesme za svoju reviju odabire i sâm Karl Lagerfeld. Jer i to se dogodilo u njezinoj bogatoj karijeri. No krenimo redom…

Odmah na početku, zaljubljena baka pohvalila se svojim unukom Maksom. “On me silno obnovio, pomladio i ojačao. Ima šest mjeseci i sad koji put ostane kod mene i spavati. Budim se po noći da ga nahranim, nosim ga, nunam ga… No to meni ništa nije teško. Osjećam se obnovljeno – kao da sam išla u teretanu”, kaže.

A sva ta dodatna energija svakako će joj trebati jer uskoro kreće na turneju s predstavom “Ljubav, gubici i moda” redateljice Nine Kleflin u kojoj glumi zajedno sa Sanjom Doležal, Karmelom Vukov Colić, Matijom Prskalo i Mirnom Medaković. “Prošle godine je bila premijera i to je naša privatna produkcija. Otkupili smo autorska prava od Špas teatra iz Maribora, a sada u sklopu festivala GFUK (Glumački festival u Krapini, opa.a.) idemo na tu mini turneju po Zagorju”, kaže Kovačiček.

“Igram Ginu koja je napisala knjigu o svom životu. To je novi format predstave, tzv. storyteling i svaka od nas priča o svojem životu. Moj lik priča o svom životu uz te modne odjevne komade koji podsjećaju na pojedine faze njezinog života”, objašnjava.

Kovačiček je i inače vezana uz Zagorje jer su joj od tamo roditelji, a ona sama već dugi niz godina nastupa i na Festivalu zagorske popevke u Krapini na kojem se lani predstavila s pjesmom “Muži, muži”.

19 godina pauze i onda – hit

Posljednji album Zdenke Kovačiček, “Konstatacija jedne mačke”, ovih je dana proslavio prvi rođendan. No prije njega, Kovačiček je imala diskografsku pauzu od čak 19 godina.

“Skupilo se pjesama. Srela sam Marka Tomasovića koji je meni napisao tri autorska albuma i najpoznatiju pjesmu ‘Žena za sva vremena’. Pokazao mi je pjesme, no što je najvažnije pojavila se prava diskografska kuća, a to je Dancing Bear, koja je to sve financirala. Jer produkcija od 12 pjesama i 6 spotova – to sve puno košta”, kaže Zdenka i otkriva da joj ponekad u pomoć uskoče i studenti Akademije dramskih umjetnosti.

“Oni jako dobro rade. Volim da su mi spotovi malo drugačiji, ne onako glamurozni, nego više životne priče. U spotu za pjesmu ‘Živim svoj san’ sam redateljici dala fotografije sa svojih putovanja koje je ona jako zgodno složila. Spot za ‘Vrati se u moje dane’, prikazuje neke moje životne faze. U spotovima je uvijek prikazan moj život, jer i moje pjesme govore o mojem životu”, kaže Kovačiček.

Na albumu je i suradnja s Davorom Gopcem, kojeg gospođa Zdenka poznaje još iz davnih dana tulumarenja po Saloonu. “Gobac je krasan! On je ostao isti! Jako je mladolik, a i ponaša se i govori kao na početku karijere. Malo je luckast, ali vrlo talentiran i inteligentan. Jako smo se dobro zabavljali na snimanju pjesme i spota. Ja uvijek kažem da se muzičari na sceni najbolje zabavljaju.”

A zabave na pozornicama diljem Europe i Amerike doista je bilo u životu Zdenke Kovačiček. “Teško je nešto izdvojiti. Prvo, ja sam uvijek birala suradnike koji su mi slični po prirodi i nisu proračunati. Danas glazba sve više počinje biti biznis, a sve manje umjetnost. No glazba jest umjetnost! Ti moraš imati talenta da stvoriš glazbu. No neki stvaraju glazbu, a da i nemaju talenta za pjevanje, to im dopušta današnja tehnika. No to se sve može u studiju, ali uživo na sceni – to je nešto drugo. A glazba je živa umjetnost, stvorena za pozornicu”, navodi.

Prisjeća se kako je uvijek nerado pjevala na playback, ako bi to zahtijevala neka TV emisija, a znala je i odbijati nastupe ako ne bi bilo živog benda. “Znali su me i kritizirati kad se pojavio playback. Ljudi su mislili da ne znam tekst. No ja znam tekst – ali ne mogu sebe ponavljati i moram pustiti glas. To se onda krivo percipiralo. Uvijek mi je bilo najgore pjevati na playback“, kaže i dodaje kako su joj ipak najdraži koncerti uživo i zbog te posebne interakcije s publikom.

“Nije to interakcija kao na koncertima Miše Kovača, ali volim kad publika sudjeluje. Taj jazz, koji se kod nas smatra nečim visokom i nedostižnim, to je isto glazba za sudjelovanje publike. Mi baš nismo nacija jazza i swinga. No u Americi publika sudjeluje: pjevaju, gibaju se. U BP klubu je bila takva publika. Mi smo, zato i izdali dva albuma ‘Happy Jazz’ na kojima su i pjesme u kojima publika itekako sudjeluje jer smo željeli pokazati i tu drugu stranu jazza.”

Novi život starih pjesama

Glazbu Zdenke Kovačiček iznova otkriva i neka mlađa publika. Jedna se njezina pjesma tako ponovno našla na vrhovima top ljestvica nakon što ju je 2017. obradio bend Nipplepeople.

“Snimanje te pjesme ‘Frka’ u ono smo doba financirale ja i Slavica Maras, autorica teksta. To je po jednoj njezinoj knjizi. Kad su pjesmu čuli Nipplepeople, jako im se dopala i ponovno su snimili verziju koja sada ima preko 16 milijuna pregleda na Youtubeu. Mislim da u Hrvatskoj nema takvog rezultata. Jako mi se sviđa njihova verzija, Josipa ima jako lijepu boju glasa. Ona bi mogla pjevati i jazz”, kaže Kovačiček o svojoj mlađoj kolegici.

No ne otkrivaju Zdenkinu glazbu samo mlađi kolege. Njezina je pjesma Elektra iz 1978. godine, a koja predstavlja jedan od prvih primjera elektronske glazbe na našim prostorima, došla i do uha slavnog modnog kreatora Karla Lagerfelda koji ju je 2017. poželio imati na svojoj reviji.

“Bila sam oduševljena. Pa je li moguće da smo mi tada bili toliko ispred vremena? Sad toga na internetu ima milijarde, no možda su oni svjesno tražili nešto starije. Croatia Records je izdao kompilaciju s počecima elektronske glazbe s ovih prostora, što je i u Londonu proglašeno najboljom kompilacijom takve vrste glazbe u Europi. Mene uopće nitko nije obavijesti o tom izdanju”, kaže.

Kasnije su joj rekli da je vjerojatno Lagerfeld, odnosno njegov agent, to čuo i poželio uvrstiti na reviju. “Nazvao me autor te pjesme par dana prije revije i pitao pristajemo li na to. To je bilo u zadnji čas jer se detalji tako velike revije taje do posljednjeg časa da netko ne bi ukrao ideju. Tek poslije su došli ugovori i sve ostalo. Oni jako brinu o glazbi koja ide uz reviju. A ta čitava revija je sjajna, te prozirne kreacije pa čizme… Lagerfeld je bezvremenski, njega se nigdje ne može svrstati. On nema rok trajanja”, kaže Kovačiček.

Oduvijek glazba

Da je glazba njezino područje, Zdenka Kovačiček je bila svjesna još od malih nogu kad je od majke dobila prvu harmoniku. “Više sam željela svirati klavir, ali smo imali mali stan i to nije bilo moguće. Kod nas se uvijek sviralo. U dvorištu sam napravila pozornicu pa sam djeci glumila, svirala i pjevala. Mama je tad osjetila da me to privlači pa me upisala u Pionirsko kazalište, današnji ZKM. Odgojila me Zvjezdana Ladika. Ona je najdivnija od svih pedagoga koje sam srela u životu”, kaže Kovačiček.

Do 13. godine pretežno se bavila kazalištem, no glazba joj je oduvijek bila silno važna. Znala je ujutro u 5 sati, prije škole, kad su joj roditelji otišli na posao, slušati Radio Luxembourg. Tad su bili popularni Paul Anka, Pat Boone, Plattersi…

“Proživljavala sam ekstazu slušajući to. No s 13 godina se dogodilo nešto presudno. Tad je u Zagrebu postojalo glazbeno natjecanje ‘Prvi pljesak’ u Varieteu. Imala sam prijateljicu Nedu Žitnik koja me povukla za ruku i prijavila nas. Pjevale smo Sugar Time od McGuire Sisters. I mi pobijedimo na Prvom pljesku! Nazvale smo se Duo Hani i odmah dobile ponudu za snimanje singla. Postale smo silno popularne još i prije mature. Ja sam maturalni rad nosila profesorici doma jer nisam prije stigla – bila sam na turneji. Jako smo puno nastupale: u pulskoj Areni s Vicem Vukovim, pa u Poljskoj… Naš veliki hit je bio ‘Djevojčice’ – to je bilo non stop na radiju”, prisjeća se Kovačiček.

No njezini su roditelji, kaže, ispočetka “bili zgroženi”. “Nije se tu ništa moglo. A i kaj da rade? Zabrinuli su se što će biti poslije. Upisala sam vanjsku trgovinu, samo da njih zadovoljim, ali to nisam završila. Vidjela sam da mi to nikad neće trebati. Trebala sam upisati akademiju, da imam nekakvu diplomu, no nikad nisam”, kaže.

Duo Hani bio je silno popularan i nastupale su u raznim emisijama, snimile film… Onda je stigla ponuda da odu u Beč. “Bili smo na turneji s Peterom Krausom, velikom zvijezdom. No obje smo se zaljubile – ja u Austrijanca, a ona u Nijemca. Ja sam sa suprugom koji je bio basist, nastupala još neko vrijeme, no kako on nije želio živjeti u Hrvatskoj, moj brak se nakon sedam godina, raspao. Iz tog braka nemam djece”, kaže.

Nakon toga, profesor Vanja Lisak ju je pozvao na Opatijski festival gdje je pjevala pjesmu Mijenka Prohaske “Zbog jedne davne melodije” – i pobijedila. “Dobila sam prvu nagradu žirija i tako je krenulo. Pozvao me Boško Petrović i stalno sam pjevala u BP Klubu. Baš je krenulo. Imala sam 25 turneja po Rusiji. Jednom sam čitav mjesec pjevala u Sankt Peterburgu u kazalištu. To mi je možda bilo najdraže jer jako volim kazalište”, kaže.

Tada je ponovno počela i njezina suradnja s kazalištima pa je išla i u glumačku radionicu Krešimira Zidarića i Marije Kohn. “On mi je znao reći da mi nismo amateri, nego kazališni zaljubljenici i da imamo više talenta od nekih profesionalnih glumaca. Imam mnogo predstava na VHS kazetama i sad sam ih počela pregledavati kako bih ih prebacila u digitalni oblik”, kaže gospođa Zdenka.

U pripremi je i dokumentarac, a kći Tina, inače novinarka po struci, nagovara ju da porazmisli i o autobiografiji. “Ne želim tu ništa romantizirati, nego želim ispričati istinu. Počela sam već bilježiti neke stvari. No sad čuvam unuka, tako da nemam baš vremena za to”, kaže.

Za glazbenike mirovine nema

Gospođa Zdenka uopće ne osjeća da je u mirovini i puno radi. No svi koji ovise isključivo o glazbeničkoj mirovini, nisu se baš usrećili. Što se statusa umirovljenih glazbenika tiče, Kovačiček kaže da je regulacija prilično loša. “To je grozno regulirano. Ministarstvo daje neke dodatke, ali s 4.000 kuna se ne može živjeti. Ne može se imati niti auto s tim primanjima, niti negdje otputovati. Kultura i kulturni djelatnici su na najnižem nivou. Meni često u životu nije bilo lako, ali nekako se to sad vraća. Jednom mi je jedan novinar rekao da se u mom slučaju pojavila ta neka svemirska pravda pa sve ono mi nisu pružili i dali tijekom svih godina karijere, sad se nadoknađuje. Tako da sam na neki način počela vjerovati i u tu karmu”, kaže.

“Ima nas nekoliko iz iste generacije koji sada radimo više nego ikada. Evo i Tereza sada radi i ‘grize’ više nego ikada. No bilo ja faza kad sam jedva preživljavala. Pogotovo sa jazzom. Prvo, jazz nitko nije plaćao, a nije bilo ni publike. Nekad sam više pjevala u Austriji nego ovdje. U Milanu sam pjevala na istom mjestu kao i Ella Fitzgerald. Meni Jugoton nije želio snimiti ni jedan jazz album. Moj prvi jazz album ‘Jazz Portret’ je izdao Orfej, nekadašnja diskografska kuća u sklopu HRT-a. Nešto sam izdala u Sloveniji. Ni Porina za jazz nikad nisam dobila – a jedina ga pjevam. No od jazza ja ne bih preživjela, ali snašla bih se. Ja mogu raditi sve što treba, pa jednom sam čak bila otvorila i kafić. Mene zanimaju svi žanrovi. No i kad pjevam pop, tu ima primjesa jazza”, kaže.

Iako Porina za jazz nije dobila, u njezinim je rukama onaj za životno djelo koji je dobila prošle godine. Naravno, sretna je, ali kaže kako se kod nas Porin za životno djelo dodjeljuje u krivo vrijeme.

“Ako je jedan Kićo Slabinac dobio Porina tek nakon smrti – pa gdje su bili do tada? Jedna Vera Svoboda – jedva je došla na pozornicu, morali su je voditi. No to je tako kod nas. Ponekad reagira netko iz Hrvatske glazbene unije, pa onda – hajde. Kod nas te nagrade nemaju baš toliku težinu. No strašno sam ponosna što sam 2002. dobila Porin za najbolji ženski vokal i to pored Vanne i Nine Badrić. To je meni velika stvar! Ne sama ta figurica – imam ja i drugih figurica – nego to kad ja zainteresiram publiku pored ovih mladih. Ove godine sam bila nominirana za rock album godine. E to me veseli!” kaže Zdenka Kovačiček.