Sonja i Luciano Kirn proslavili 59 godina braka: ‘On je moja prva i jedina ljubav’

Da je gospođa Sonja Kirn jedna poletna i vesela umirovljenica bilo mi je jasno čim se javila na mobitel – zvučala je poput mlade žene kojoj se taj dan dogodilo nešto baš posebno lijepo. Takva je ona, rekla mi je prijateljica koja ju dobro poznaje – uvijek. I doista, o svemu priča vedra lica, nema teme na koju se ljuti, odmahuje, koju želi preskočiti. Prije našeg intervjua već je odradila neke privatne obaveze u gradu Krku, skuhala, a navečer je sa suprugom otišla u kazalište u Rijeku jer su imali karte za baletnu predstavu Romeo i Julija.

Obitelj na prvom mjestu

Obitelj je, shvatila sam kroz razgovor, ono što supružnici Kirn u životu najviše njeguju I cijene. “Kći Petra i zet Drago s djecom žive u Zagrebu. Unuke, 17-godišnja Mila i 15-godišnja Neli, naše su najveće blago, prema njima gajimo bezuvjetnu ljubav i nastojimo što više vremena provoditi uz njih. U Zagrebu smo bili na svakoj njihovoj vrtićkoj i potom školskoj priredbi, još smo na svakom rođendanu, posjećujemo ih za blagdane. Ljeti ih vodimo na našu jedrilicu i tjedne provodimo zajedno na brodu. Imaju i veliko i dobro društvo u Omišlju pa ne pitaju za Zagreb do jeseni”, ispričala nam je gospođa Sonja. Kako unuke rastu, rekla je, sve su samostalnije i sve im je važnije društvo vršnjaka pa je ovo prva godina kad će im dopustiti da koji tjedan ostanu same u njihovu omišaljskom stanu, a oni će na brod – ljetovat će opet udvoje, kao prije 60 godina!

Kad je mlada obitelj zimus otputovala na skijanje, supružnici Kirn su se bez kompliciranja ponudili tjedan dana živjeti u njihovom stanu u Zagrebu ne bi li im čuvali psa. “Nedavno su opet bili na putu, ovaj put u New Yorku, pa su psa dovezli k nama u Omišalj. Ma pomažemo im s veseljem, obitelj je sve”, govori ponosna majka i baka čije su obje kćeri završile studij u Bologni, a unuke su, kaže nam, jednako ambiciozne.

Drugu kćer posjećuju u Portugalu

Druga kći para, Patrizia, sa suprugom Vincenzom posljednje četiri godine živi u Portugalu, a prije toga živjeli su u Italiji, u pokrajini Emilia Romagna. “Često smo bili u Italiji kod druge kćeri, općenito volimo Italiju jer je suprugova majka bila Talijanka. Nikad nije naučila hrvatski, pa sam si ja dala truda i preko kazeta, koje su nekad dolazile u kompletu s knjigama, naučila talijanski. Sa svakim odlaskom u Italiju usavršavala sam jezik”, kaže nam gospođa Sonja koja se dobro snalazi i s francuskim.

U Portugalu je, otkriva, bila više puta, uvijek sa suprugom. “Jednom smo proputovali pola zemlje, zadržali smo se kod Patrizije i Vincenza mjesec dana”, ispričala je. Dodala je da iako kći i zet nemaju vlastite djece, on iz prvog braka ima dvije kćeri i sina te troje unučadi koji Patriziju, malo je reći, obožavaju.

Nakon obitelji – prijatelji

U Omišlju par ima, kaže, neprocjenjivo dobre susjede – žive u velikoj kući s pet stanova i imaju malo zajedničkog vrta u kojem njeguju jorgovan, smokve, maslinu i živu ogradu prema ulici. S jednim bračnim parom kod kuće jednom tjednu kartaju belu i remi, a domaćica taj dan obavezno priređuje i večeru. S drugim parom pak povremeno igraju bridž, i tako već godinama. “Društveni život je važan, ne treba se povući, mi se ne damo”, rekla je i dodala da suprug i ona plaćaju dvije pretplate za HNK Ivana Pl. Zajca u Rijeci. “Uzeli smo si glazbenu premijernu pretplatu te koncertnu pretplatu, tako da smo u kazalištu najmanje dvaput mjesečno”, otkriva.

Knjižnica je prozor u svijet

Kad ima slobodnog vremena, gospođa Sonja čita. “U Omišlju imamo veliku i dobro opskrbljenu knjižnicu u sastavu Gradske knjižnice Rijeka. Često sam tu. Trenutačno čitam Miljenka Jergovića i njegovu zbirku priča ‘Trojica za Kartal’, svojevrsni nastavak knjige ‘Sarajevski Marlboro’. Čeka me već i iduća knjiga, ‘Urareva kći’ autorice Kate Morton”, doznajem od naše aktivne i svestrane umirovljenice. Uvijek voli, kaže, na TV-u pogledati dobar dokumentarac, Potjeru, i svakako kakav dobar film. Vijesti ne prati pretjerano, a reality showove i isprazne zabavne emisije uopće je ne zanimaju.

Do prije nekoliko godina ovaj par je svake godine išao na skijanje te su puno planinarili, no ovih su se fizički vrlo zahtjevnih sportova i aktivnosti sada odrekli. “Imali smo nekih ozljeda u mladosti, a i kasnije u životu, kako starite to čovjek sve više osjeti, tako da ne riskiramo više. Ali zato dvaput godišnje oboje idemo po dva mjeseca, vrlo dosljedno, na fizikalne terapije u Crikvenicu. Sve prilagodimo tome, jer nam to puno pomaže da se bolje osjećamo”, povjerila nam je.

Supermarketi stigli i na otok

Na pitanje je li život na otoku Krku skup, odgovara da se snalaze kao i ljudi na kopnu. “Već nekoliko godina imamo dosta velikih marketa s istim cijenama kakve su i drugdje po Hrvatskoj, blizu nam je i Rijeka pa se zaletimo ako treba, tako da ne mogu reći da smo tu bitnije zakinuti. Mesara imamo u Čavlima već 56 godina – nazovemo ga, on nam sve pripremi i tako jednom mjesečno. Jednako tako od lokalnog ribara preuzimamo ribu. Nisu nam dizali cijene”, povjerila nam je.

U mirovinu s 51 godinom života

Gospođa Sonja, priča nam, zaljubila se i prije punoljetnosti, no ipak je u Zagrebu upisala studij. “Kad sam dobila diplomu više stručne spreme, vratila sam se u Rijeku. Suprug je završavao Strojarski fakultet i ubrzo smo se odlučili vjenčati. Ja sam vrlo brzo počela raditi, najprije u komercijali u riječkom Brodomaterijalu, a potom sam prešla u Končar. Tu sam vodila prodaju i putovala od Slovenije do Makedonije. Uz dvoje mi je djece to postalo prenaporno, pa sam našla mirniji, ali također odgovoran posao šefice financija u predstavništvu Mladinske knjige u Rijeci. Kasnije je suprug, koji je radio u rafineriji nafte Ina u Rijeci, a potom radio u timu koji je oformio Petrokemiju, kasnije nazvanu Dina Petrokemija pa ga je novo radno mjesto odvelo u Omišalj, gdje smo i preselili. Još sam neko vrijeme putovala u Rijeku, no vrlo brzo sam se i ja zaposlila u Dini gdje sam vodila financije, sve do mirovine”, rekla je.

Kad je napunila 51 godinu života i 31 godinu radnog staža, tvrtka joj je dokupila četiri godine do starosne mirovine, što je morala prihvatiti. “Još sam godinama kasnije radila kao financijska savjetnica u više privatnih tvrtki, na ugovor o djelu, pa sam si tako dodatno zaradila uz mirovinu. K tome, bilo mi je važno i da ne ‘zakržljam'”, nasmijala se i dodala da je suprug kasnije odlučio godinu dana otići raditi u Nigeriju, gdje ga je i ona pratila i tada su uštedili novac potreban za studij mlađe kćeri u Italiji.

A kako su godine odmicale, gospođa Sonja je pronašla istinsku unutarnju radost u bezbrižnim umirovljeničkim danima. Uz supruga, skladnu širu obitelj, prijatelje, jedrilicu, putovanja, knjižnicu, kazalište, kartanje, njezin je život danas ispunjen i sretan i u njemu ništa ne bi mijenjala.