Rockin’ Neno: ‘Nudili su mi silne novce da pjevam šlagere, ali rock’n’roll je život moj!’

Bezbrojni nastupi po cijeloj Europi, silne turneje i poznanstva s velikim svjetskim zvijezdama rock’n’rolla obilježili su bogatu karijeru Waltera Neugebauera.

Rockerski put Rockin’ Nene – što je nadimak koji si je Neugebauer nadjenuo po uzoru na Shakin’ Stevensa – zanimljiv je i dug, a prošle godine izdan CD Rockin Nene’ & The Cadillaca feat. Country Lady Rajka, pod nazivom “Prava riječ u pravi čas”, pokušaj je da se sve te godine obuhvate na jednoj, doduše dvostrukoj, ploči.

Prvi bend osnovan je u gimnaziji 1961. i čini li su ga, uz Waltera, Krešo Ivić i Ivica Percl, a bili su to V.I.S. Kristali. Pred kraj 1963. Walter prelazi u V.I.S. Mladi, a u sedamdesetima osniva u Njemačkoj pop-rock band Pink Elephant. Svoj prvi nastup The Cadillac svira 1. 1. 1980., a od 1989. band se zove Rockin’ Neno & The Cadillac i pod tim imenom stvara i nastupa i dalje.

Porazgovarali smo s pravom legendom hrvatskog i ponajprije zagrebačkog rock’n’rolla koji i dalje živi baš kao u naslovu jedne od najpoznatijih svojih pjesama – “Rock’n’roll je život moj”. Na početku, predstavio nam je novi album.

“Početkom 2021. krenula je ideja da bih ja u Zagrebu izdao CD, možda i dupli, a kud će suza neg’ na oko i ja odem u moju firmu – ja sam bivši Jugotonac – Croatia Records. Prvo su mi rekli da se CD-i baš ne prodaju i da je to jako velika investicija. Na što sam ja njima rekao da nitko investiciju nije ni spominjao i da ja njima ne nudim priču s Cadillacom, nego im nudim TRW Records. To je moja gramofonska tvrtka koja će napraviti jedan ekskluzivni ugovor s Croatia Recordsom. Glavni šef je, valjda, dobro shvatio da sam mu ja posljednji Mohikanac, jer su neka druga velika imena otišla u druge firme, a meni je bilo neprirodno s bilo kojom drugom firmom ući u jedan takav deal. I tako smo dogovorili snimanje i izdavanje ovog duplog CD-a ‘Prava riječ u pravi čas’ koji je ugledao svjetlo dana krajem 11. mjeseca prošle godine”, kaže.

U međuvremenu su snimili dva spota: “Volio bih da sam ptica” koji je čak bio i na MEF-u (Međimurskom festivalu), i spot za pjesmu “Mama”.

“Ta je pjesma snimljena i na njemačkom. Ja paralelno radim i na svojoj Njemačkoj karijeri u koju se ovaj put želim vratiti na velika vrata jer su u Njemačkoj izumrli svi veliki rock’n’roll pjevači”, kaže Neugebauer.

“Na temelju ugovora imam za snimiti još četiri spota. To će sigurno biti ova pjesma koju Rajka (Rajka Sutlović iz nekadašnje grupe Plava trava zaborava) i ja pjevamo zajedno ‘Dok sanjam o sreći’, a koja ima verziju i na engleskom i na njemačkom. To je jedna country stvar kojom pozivamo mlade da se vrate u Hrvatsku i tu nešto naprave. Jer mnogi su otišli i vratili se ni sa čime, ili su se vratili bogati, ali tako bolesni da onda kada su mogli početi živjeti, bolest ih je pojela i nisu imali ništa od toga”, kaže.

Zagreb – uvijek na prvom mjestu

I sâm je puno svirao po Njemačkoj i drugim zemljama Europe, no uvijek bi se vraćao u svoj Zagreb. “Ja imam njemačko državljanstvo. Moja familijarna povijest je takva. Moj otac je 1943. oženio moju mamu Purgericu. Tata mi je austrijsko-njemačke krvi, a baka mi je bila bečka grofica. Tata i stric, braća Neugebauer, bili su poznati crtači stripova i začetnici crtanog filma u Hrvatskoj. Moj tata je pisao i tekstove, između ostalih i za pjesmu ‘Ak sem ti srčeko ranil'”, kaže Walter i dodaje kako je šteta što se nitko nikad nije sjetio da bi možda braći Neugebauer dao ulicu ili trg.

“Kako se kaže, prvih sto godina je uvijek najteže. Možda nekad bude. A moja mama je umrla 1998. godine s 90 godina. Bila je jako sretna što sam tada već bio upoznao ovu moju petu ženu i rekla je da može mirno umrijeti jer sad je tu osoba koja će se za mene pobrinuti. Iz prvog braka imam sina i kćerku. Druga žena je bila Nijemica i pjevala je sa mnom u grupi Pink Elephant. Treća supruga je bila iz Čakovca i s njom imam sina kojemu su sada 42 godine. Iz četvrtog braka imam sina koji je 1994. godište. I sad sam, evo, s petom ženom već 17 godina”, opisuje Neugebauer svoj dinamični obiteljski život.

Iako mu sva djeca imaju neke talente, niti jedno se ne bavi glazbom. No da će glazba biti njegov život, Neugebauer je shvatio prilično rano.

“Kao klinac sam išao u muzičku školu, no odmah sam znao da me ne vuče zabavna glazba. Moj tata je pisao tekstove. 1958. je pobijedio na Opatiji s pjesmom ‘More, more’. Dušan Jakšić i Anica Zubović su pjevali. Ja sam bio integriran u taj svijet, to mi je bio dio odrastanja. Svi su dolazili k nama. Ja sam negdje 1959. počeo komponirati. S 14 godina sam napisao pjesmu ‘Prava riječ u pravi čas’, što je i naziv ovog sada dvostrukog albuma. Ta je pjesma bila jako dugo u ladici”, kaže i dodaje kako je jako puno komponirao na tekstove svoga oca.

“Negdje 1961. kad sam ja već počeo svirati s Kristalima, tata je rekao da će dofurati neke svoje prijatelje da čuju kak ja sviram. Ja sam mu rekao da nek me ne zeza, jer ja sam svirao rock’n’roll. Pa ne budem ja sad tu nekakve šlagere svirao! Onda je moj stari poludio, uzeo moje tekstove i odnio ih poznatim, velikim kompozitorima, vratio se nakon dva mjeseca natrag doma i rekao: ‘Zlata (to je mama), onaj tvoj idiot uopće ne zna kaj je napisal!’ Nisam mu tad htio priznati, no bio sam jako ponosan. Tako da sad na ovom zadnjem albumu ima dosta pjesama koje je tata pisao, a ja komponirao. Neke sam pjesme nudio i Kristalima i Mladima, ali znate kako je, odmah proradi ljubomora”, kaže.

Oduvijek je, zapravo, znao da će se baviti glazbom i u to je bio toliko siguran da nije niti podigao svjedodžbu kad je maturirao u Šestoj gimnaziji.

“Nisam čak uzeo ni svjedodžbu jer smo jurili u Biograd na moru gdje smo imali ljetnu gažu. Tata je htio da upišem pravni fakultet kad se vratim, no ja sam mu rekao da u životu sviram rock’n’roll. Kazao mi je da je bavljenje slobodnom umjetnošću kruh sa sedam kora, no meni je to bilo to. Od te 1964. i te ljetne gaže, počela je moja internacionalna karijera”, kaže.

Bezbrojni koncerti

Na koliko je turneja bio i koliko koncerata odsvirao u svojoj dugoj karijeri, niti sam ne zna.

“Ja sam u tih 30 godina svirao po Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. Imao sam nastupe sa Suzy Quatro, s Ericom Burdenom, s Chubby Checkerom… Ono što pamtim kao jako dobro, to je bilo 2011. kad sam po moru i unutrašnjosti s Cadillacom napravio 53 nastupa. Sjećam se toliko divnih momenata da bih se zasigurno opet bavio istim poslom da se ponovno rodim. Možda bi drugačije napravio neke stvari, no to bi i dalje bila glazba”, kaže i dodaje kako nikada nije bilo niti govora o tome da bi se bavio bilo kojom drugom vrstom glazbe osim rock’n’rollom.

“Godine 1975., kad mi se raspao bend Pink Elephant, je da sam dobio ponudu od firme Belafon, da dođemo tamo na razgovor s izvjesnim gospodinom Živanovićem iz Beograda. Ponudili su mi takvu karijeru da sam u roku par godina mogao postati milijunaš. Živanović je otvorio tašku, a unutra naslagano 50.000 maraka. No trebao sam pjevati neke šlagere kao Robić. Rekao sam tati za tu ponudu, a on meni veli: ‘Gle, sinek, to kaj buš snimil, ne buš se ti maknul od toga. Tražit će kasnije long play ploču, pa drugu, pa treću… Oni bu tebe izraubali do daske.’ Tata je kužio. A kužio sam i ja. Kazao mi je da sam u tom slučaju za rock gotov, jer pravi rokeri će reći da kaj ovaj sad tu izigrava rokera, a tam pjeva šlagere. Ja sam tom Živanoviću rekao da ništa od toga i da u Zagrebu ima jedan kafić koji se zove Junferica u kojem se okupljaju rokeri. Kad bih ja tamo došao i kad bi oni čuli koje smeće ja tu pjevam, ja se više ne bih smio u Zagrebu pojaviti. On mi je odgovorio da je svašta u životu čuo, ali takvu glupost još nije”, prisjeća se uz smijeh Neugebauer.

“Možda bih ja to danas malo drugačije napravio, ali nije mi žao. Snimio sam puno toga, puno toga napravio. Sad sam se zaista vratio na scenu i odlučio sam dobiti mjesto na našoj estradi koje mi pripada. Iako kod nas svaka šuša može biti u novinama”, kaže.

Dobri stari albumi

U današnje vrijeme se sve češće događa da glazbenici ni ne snimaju albume u onom klasičnom smislu, već sve objavljuju na Youtubeu i raznim streaming servisima, no Neugebauer kaže da je u tom smislu staromodan.

“Mene to ne zanima, ja sam tu oldfashioned. Evo tu na ovom albumu se kod svake pjesme vidi kad je napisana. Moje pjesme su kao moja djeca i to se ne prodaje. Evo tu imam dvije pjesme koje je menadžerica Shakin’ Stevensa htjela kupiti od mene i mog brata koji je napisao tekst. Na stolu je bilo 20.000 funti, s time da brišemo imena autora. No ja sam im rekao da ne bi bilo dovoljno ni 200.000 funti. Ja to vrlo ozbiljno tretiram i smatram da čovjek da bi mogao tražiti jednu ozbiljnu priču, mora imati nešto iza sebe”, kaže.

Iako mu je već 76 godine, kod njega nema odmora. Snima, svira, organizira koncerte. I dobro je da je tako jer tko god će se od muzičara osloniti na mirovnu, neće se baš dobro provesti.

Nije dobio glazbeničku mirovinu

“Glazbenicima je od mirovine jako teško živjeti. Ja još uopće nisam dobio mirovinu. Četiri puta su me odbili jer da nisam napravio dovoljno za hrvatsku glazbu. Onda sam to i prestao tražiti. U međuvremenu ja imam i svoju firmu i radim. Stvaram. No tko mora živjeti od mirovine, to je strašno teško. Mislim da bi se umjetnike trebalo malo drugačije tretirati i cijeniti. Evo recimo, mi smo 18 godina tražili svoj klub, pisali peticije i borili se za to. No dogodilo se i da je jednom nekakva udruga pasa prije dobila svoj klub nego mi”, žali se na nerazumijevanje struktura.

Otvoreno priznaje i da se s bivšom gradskom vlasti slagao puno bolje nego sada s ovom na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem.

“Prije par dana smo imali dogovor s odjelom za kulturu grada Zagreba gdje sam im ponudio naš nastup za 1. maj ispod cijene. Bilo mi je rečeno da imaju neki drugi program. Na to sam im ja odgovorio da se već sada prijavljujem za 2023. godinu i da ću do tada puno vježbati kako bi bio na razini kvalitete tih amaterskih bendova koji će nastupati prije Novih Fosila. Dan nakon toga sam ponudio gratis nastup te da će moja firma platiti moje muzičare. Još uvijek čekam odgovor. Ako i to odbiju, a mi smo u Maksimiru nastupali barem 13 puta, zanima me koji će argument imati za to”, kaže.

Čagati se mora

Dok iščekuje odgovor od Grada, neumorno radi na svojim popularnim “čagama”, odnosno plesnjacima u nekadašnjem klubu Gjuro 2, a sada Cadillac klubu.

“Čage su krenule 2010. kad sam to radio na Ribnjaku i to je bila ludnica. No tadašnja direktorica je to uništila. Onda smo radili u Prečkom, a nakon toga sam 2017. dobio klub Gjuro 2. Odnosno moja udruga zagrebačkih rokera i TRW Records. To je preuređeno i sad je to prekrasan klub. Utukli smo strašne novce samo u izolaciju zvuka i evo već pet godina se družimo. Utorkom su plesnjaci za ozbiljnu generaciju, petkom je naša prijateljska udruga ’50 plus minus’, a subotom ja tamo dofuravam mlade bendove koji žele stati na binu. Cadillac tamo svira povremeno jer vi ne možete danas naplatiti ulaz.”

“Nova garnitura u gradu mi ne daje nikakve subvencije. Prije smo ih dobivali, a sada je situacija dosta teška. Programe je teško raditi bez potpore. Ova ekipa ima još puno za naučiti da bi bila kao što je bio Milan Bandić. On je imao osjećaj za malog čovjeka. Evo reći ću vam samo jedan primjer: kad je prije par dana pao onaj balkon i ljudi su skoro poginuli, Milan Bandić bi se, da je živ, tamo nacrtao u 10 minuta i pitao ljude jesu li dobro. A ovaj novi gradonačelnik je tek nakon 2-3 dana poslao nekakvu depešu u kojoj stoji da su zgradu trebali bolje održavati. Pa to stvarno nije u redu. No mnogo toga nije u redu. Ali ja volim ovaj grad, tu sam rođen i uvijek sam mu se vraćao čak i kad sam živio vani. Nadam se najboljem. Mi Purgeri možemo pokazati kako se to radi i pomoći ovima kaj su došli, da nauče kako se živi u ovom gradu”, kaže nam Walter Neugebauer.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.