Ladislav i Rade u misiji pomoći izbjeglim Ukrajincima

“Na neki način smo privilegirani da smijemo poslužiti ljudima u nevolji. Znate, kada je čovjeku dobro, nekako zaboravlja na onog drugog. Ali kada su ljudi u potrebi, tada su u potrebi i oni koji će ih zagrliti, prihvatiti, pokušati razumjeti i zapravo im dati svoje srce.” Tako o svojoj ulozi u pomoći skupini izbjeglih ljudi iz Ukrajine koji su smješteni kod Ozlja za Mojevrijeme.hr govori Ladislav Ružička (64), pastor Baptističke crkve u Karlovcu.

“Jezik ljubavi razumije većina ljudi na svijetu”

Na njihovom području zbrinuto je šesnaestero izbjeglih od kojih su većina starije osobe s invaliditetom. Smješteni su u Jaškovu, dok se u Karlovcu dobro adaptirala jedna obitelj sa školskom djecom. Kao u svakom humanitarnom djelovanju, pomoć drugima u nevolji je glavna motivacija, govori Ružička.

“Tu smo lako odmah našli taj zajednički motiv i jezik. I makar se na prvi pogled previše baš ne razumijemo, postoji jedan univerzalni jezik ljubavi koji se razumije na cijelome svijetu. To vam je kao i glazba. G-dur je G-dur svugdje. I u Azerbajdžanu, Kini, Americi i u Hrvatskoj. Tako i taj jezik ljubavi koji proizlazi iz srca”

U Ukrajini su ljudi veoma pobožni, ističe pastor. Većinska vjerska zajednica je grkokatolička, zatim ukrajinska pravoslavna te baptistička zajednica koja unutar brojne tamošnje protestantske potječe iz 16. stoljeća. Ružička će o ukrajinskim kolegama reći da su ljudi izuzetne discipline. O tomu, kaže, svjedoči i činjenica da unatoč ratnom stanju vjernici imaju službu tri puta dnevno. Velikim dijelom i zaslugom “vizionarskih” graditelja u prošlosti.

“U crkvenim skloništima zajedno i Ukrajinci i Rusi”

“Zanimljivo je kad su davno prije gradili svoje crkve, prvo su išli u zemlju dva kata. Kao da su znali što će se dogoditi. I kad su s vremenom stekli financije, onda su ih izgradili gore. Sada im takve služe kao skloništa i mnogi drugi ljudi dolaze k njima i donose hranu. Pastori su glavni organizatori za sve kojima treba pomoć. Crkve su svaki dan prepune ljudi bez obzira na nacionalnost, uz Ukrajince tu su i Rusi. Dijele zajednički euharistiju kao braća i sestre i jedni drugima pomažu. Hrabre se i nadaju prosvjetljenju (agresora, opa. a.)”, govori Ružička.

U mirovinu je pastor otišao 2020. nakon 42 godine staža. No u smislu mirovanja ništa se nije promijenilo, zato što su naprosto potrebe takve kakve jesu. No rado će dočekati zamjenu, iako se osjeća jako dobro i kaže, dok bog da fizičke snage neće odustajati. U službi je inače za dvije zajednice, u Karlovcu i Duga Resi. Jednom tjedno već šest godina na lokalnoj televiziji vodi jednosatni duhovni program, dok je u radijskom eteru svakog jutra, još od Domovinskog rata. 

Pastor Ladislav voditelj, suprug, otac i djed

“U televizijski program javljaju nam se ljudi iz cijele Hrvatske, od Splita i Dubrovnika do Slavonije i Zagreba. Riječ je o programu za religijsko djelovanje tijekom kojeg vodim službe, često si pozivam goste, puštam prigodne pjesme. To zahtjeva priličan angažman uz sve ostale obaveze.”

Naime, u privatnom životu pastor Ladislav je suprug, otac i djed. Kći i zet su uštimavali instrumente za nedjeljnu službu uoči koje smo razgovarali pa nam je pozirao sa suprugom Melanijom i unučicom Nataniom Macariom. Naspram katoličke, službeno samačke duhovne perspektive, stiglo je bapstističko pojašnjenje.

“Znate, u Bibliji se kaže da nije dobro da je čovjek sam. A čak kada se traže uvjeti za nadglednika, tada se govori da treba biti oženjen. Ali ukoliko netko izabere drugačije i spreman je na svaku drugu žrtvu ili ako je fizički nesposoban, isto je u redu.”

U Čakovcu je inače Ružička član školskog vijeća gdje imaju 470 učenika i oko 90 profesora za koje je pred Uskrs otvorena nova škola tako da aktivnosti ni u mirovini ne nedostaje. Zahvalan je prvenstveno na zdravlju, jer se već više od godinu dana oporavlja od prilično teške korone koju je prebolio. “Dolazim polako na staro, vidjet ćemo do kad će trajati”, zaključio je.

Prevoditelj Rade uvijek u službi ljudima

Da se okupljeni ukrajinski vjernici i na misi osjećaju “kao doma”, uz pastora brine i prevoditelj Rade Barbir (67), inače profesor ruskog jezika i književnosti. “Pošto skoro svi Ukrajinci znaju ruski, mnogi možda čak i bolje nego ukrajinski, bez obzira što je to narod s kojim se tuku, oni rado govore ruski. Tako da imam dosta prilike pomoći im sada gdje zatreba. Prevodim kod zapošljavanja, za Crveni križ pomažem sa velikom skupinom ljudi smještenih na Plitvicama, zatim ovdje u crkvi. Evo, trudim se svakako da pomognem ljudima i olakšam u trenutnoj situaciji.”

Karlovački profesor prvo je predavao ruski u školi. Dugi je niz godina zatim radio kao prevoditelj u nekadašnjoj Jugoturbini, snažno prisutnoj na ruskom tržištu. Nakon propasti poduzeća, bio je prisiljen potražiti drugi posao. Kasnije će se pokazati, nimalo slučajno postao je odgajatelj u gradskom Domu za odgoj djece i mladeži. Od tamošnjih 12 godina zadnjih nekoliko proveo je radeći s djecom migrantima koji su bez roditelja “zapeli” u Hrvatskoj na putu prema Europi. Maloljetnici koji su se nakon popravnog doma kasnije mahom snašli u zapadnoj Europi redovito mu se javljaju i zahvaljuju na iskazanoj brizi, humanosti, podršci.

“Zvali su me tata Tereza. Uvijek sam u službi ljudima, uvijek. Taksiram, vozim, prevozim stare, mlade, ljude srednje dobi i uvijek se čudim kak’ me nađu. Nađu onog ‘ko hoće (smijeh).”  

Inače kao tumač za ruski i srpski jezik koji je ondje i studirao, Rade uvijek ima nekakvog posla i u mirovini. U svemu tome nalazi veliku radost. Međutim, otkriva da ga je lani izuzetno potreslo što se jedan od njegovih najdražih štićenika iz doma pogubio u tragičnom životnom vrtlogu. Lani je počinio ubojstvo u Zagrebu. Bio je izuzetno dobar, miran i tih dečko. Nažalost, nije se snašao ovdje, govori učitelj i dodaje, koliko god čovjek uživa u pomaganju ljudima, toliko nekad sebe malo previše daje i onda bude teško. Ali, smisao života Radi je i dalje isti – biti drugima od pomoći.

“Živim sam, nemam obitelj i to je kompenzacija za ovo. Imam vremena”, u šali dodaje ovaj neumorni profesor. I odmah prelazi na ruski kako bi nam pomogao u razgovoru s dvjema ukrajinskim umirovljenicama koje s ostatkom skupine domaćini nedjeljom voze iz Jaškova na misu u Karlovac.

Zarobljena u stanu

Ti trenuci im puno znače, pronalaze istovremeno utjehu i nadu, govore Nina Platonova (73) i Galjina Prochkovskaya (59). Njih šesnaestero stigli su u Hrvatsku prije mjesec dana iz grada Rovno na zapadu Ukrajine. Svi su dio tamošnje baptističke zajednice, osobe su s invaliditetom i bili su prioritetno evakuirani ubrzo nakon prvih kontakata njihovog pastora s hrvatskim konzulom. Osiguran im je prvo prijevoz do granice s Mađarskom, a zatim do smještaja kod Ozlja. 

“Do početka rata živjeli smo normalno. Išli smo u crkvu koja ima službu posebno za invalide. Ja živim sama otkako je muž umro. Imam sina, on je ostao u Rovnom sa svojom obitelji. Tu nam je bilo teško u početku, sad je bolje”, rekla je gospođa Galjina.

Kad je krenuo rat u Ukrajini, bilo joj je strašno. Živi u zgradi od devet katova i nije mogla bježati u sklonište, jer je invalid. Mjesec dana je tijekom granatiranja periferije proživljavala sve sama u stanu. Gospođa Nina nema vlastite obitelji, živi s djecom bliske rođakinje. Oni su svi i dalje u Rovnom, kaže, unuci i praunuci. Početak rata zatekao ju je kao i druge. Bila je sama kod kuće koja nema podruma, dok nije dotrčala jedna susjeda, pa su onda zajedno drhtale.

“Probudila sam se u 4 i 20 kad je sve krenulo i čujem avione. U pet me nazvao rođakinjin muž iz Danske i pitao: Šta spavaš, pa rat je! A ja odgovaram: Oleg, pa ne spavam, slušam! I tad su počele uzbune. Svakih pola sata zavijanje sirena. A mi se molimo i bog nas drži. Blizu grada su aerodrom i naftne baze, to su gađali.”

Do rata Nina i Galjina sa zborom na turnejama, ljeti u kampu

Galjina nakratko skreće misli i priču na aktivnosti kojima su se do nedavno veselili. Pjevali su u crkvi u svom, kako ga opisuje, Zboru u kolicima koje koristi devet od dvadesetak članova. Odlazili su često na turneje diljem Ukrajine, prijevoz i smještaj sve u organizaciji crkve da ljudi, govori kroz smijeh, ‘ne sjede kod kuće sa svojim boleštinama’.

Ljeti je redovito odlazila u kamp organiziran posebno za osobe s invaliditetom. U šest turnusa izmijenili bi se stariji i nešto mlađi članovi zajednice, pa majke s djecom s invaliditetom. Životne troškove dosad je uspijevala nekako pokrivati, iako joj je kaže malinka penzija. Nina je od djetinjstva bila po bolnicama, ostala je djevuška pa joj financijski pomaže familija. Obje kroz smijeh dodaju, mole se i njima je uvijek dovoljno. Nakon nekoliko tjedana ovdje, privikle su se i na hrvatski. Učitelj im je bivši grkokatolički svećenik.

“Učimo jezik i dobro nam je. Propovijed sam svu razumjela”, pohvalila nam se gospođa Galjina. Njena prijateljica Nina veselo je demonstrirala naučeno. “Kako ste? Dobro jutro, dobar dan! Dobra večer i puno hvala.”

“Trebamo biti milosrdni, zlo uništava čovjeka, a ljubav ga gradi”

Za kraj nas je zanimalo što bi one poručile ruskim vojnicima, njihovim suprugama i majkama, te glavnom akteru rata Vladimiru Putinu. 

“Rekle bi im samo neka idu bogu. Kad bi njega znali, ne bi to radili. On je svećenik srca. Nismo ni mi odmah došle k njemu, bile smo već dosta odrasle kad smo ga upoznale, s njim i sreću. Trebamo biti milosrdni i ne ljutiti se, jer zlo uništava čovjeka. A ljubav ga gradi i čini nasmiješenim i zadovoljnim”, zaključile su u duhu pomirenja ukrajinske vjernice. Prijateljima i rodbini, svim sunarodnjacima u domovini poručile su da mole za njih i za mir te da im u Hrvatskoj ljudi puno pomažu.

Nažalost, jedno se kroz povijest ne mijenja. U ratnom besmislu i danas ostaju mnoge tragične ljudske sudbine. U Rovnom, do Drugog svjetskog rata dijelu istočne Poljske, krajem 1941. nakon povlačenja Sovjeta nacisti su unutar i izvan geta u smrt odveli 26 tisuća tamošnjih Židova. Granice su potom mijenjane. Grad je danas ukrajinski, agresija je ruska. A diljem zemlje od Mariupolja, Harkiva, Lavova i drugih broje se nove civilne žrtve.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.