Gospođa Željka (70) ne zna što su tablete: ‘Sadim usred Zagreba, ne kupujem kemiju’

“Već trideset godina obrađujem ovaj vrt i nikad nisam koristila pesticide ni umjetna gnojiva. Pogledajte one kante uz živicu, u njima je kompost koji sama radim od lišća, trave i granja, a povremeno od kuće donosim i ostatke povrća i voća. U ovim drugim kantama pak držim natopljene koprive, to je koncentrat prirodnog gnojiva, prepunog željeza i vitamina koje treba zemlji da bi dala kvalitetne plodove. K tome, trudim se zemlju održavati lužnatom tako da tu uz potok palim granje i njivu posipavam pepelom”, ispričala nam je gospođa Željka Medak.

I doista, uz puno truda koji ova radišna umirovljenica ulaže u svoj povrtnjak, sve joj uspijeva, sve joj buja. Dvije vrste zelene salate ovih dana mora prorjeđivati, pa osim što je ona ima u izobilju, u njoj uživaju i njezine prijateljice i susjede kojima rado udijeli višak. Jednako je tako i s blitvom i lukom. 

Nikad ne kupuje sjeme

Gospođa Željka nikad ne kupuje sjeme jer skuplja svoje, ili ga razmjenjuje sa susjedima. Najesen ga pomno pohrani, pa ga na proljeće na svom balkonu sije u reciklirane, plastične čaše od jogurta. 

“Kad biljčice na proljeće malo stasaju na balkonu, prenesem ih ovdje u vrt. Sav vrt sama prokopam, nije to nikakav problem. Od sijanja do sadnje prođe nekih dva mjeseca, i potom prođu još dva do prvih plodova. Uživam gledati i živjeti taj prirodni ciklus. Muka je to velika, ali je nagrada nemjerljiva. Ne samo financijska, ne radim ja ovo iz puke nužde. Fizički me rad toliko psihički opušta, da za mene nema bolje terapije. Druge terapije niti ne trebam, jer nemam problema ni s tlakom, ni sa spavanjem, ni s drugim zdravstvenim boljkama”, povjerila nam je umirovljenica koja će uskoro osim salate, blitve, raštike i luka brati i grašak, mahune, rajčice, tikvice. 

Zdravi doručak od bobica, jogurta i zobi

Bit će tu i voća, a ribizli, kupine i maline sastavni su dio njezina doručka tijekom čitave godine. “Zamrznem ih, pa navečer zajedno sa zobenim pahuljicama stavim u jogurt. Ujutro me dočeka sočan doručak”, govori nam umirovljenica koja puca od zdravlja. 

“Kad sam došla na liječnički pregled i rekla da ne uzimam nikakve tablete, doktorica mi se čudom čudila, to je, kaže, rijetkost. Ali ja vjerujem da je recept za zdravlje rad i prirodna hrana, što jednostavnija. Pa ja gotovo i ne moram u dućan, osim po neke osnove poput ulja, brašna, šećera, soli, ponekad komadića mesa ili srdela… Svega imam na vrtu i sve je ekološko, ne konzumiram nikakve pesticide kojima zna biti zagađeno povrće po šoping centrima. I baš mi zato nije teško svaki drugi dan doći ovdje i raditi na zemlji”, kaže.

Svota za najam je simbolična

Kako nam je otkrila, za ove je parcele na Jarunu, 10 minuta hoda udaljene od njezina stana, saznala prije tridesetak godina, dok je još radila u naftnoj kompaniji Ina. “Došla sam ovdje i raskrčila si ove kvadrate, tu je bila džungla, šikara, građevinski materijal, neopisiv sam trud uložila da dobijem čistu parcelu i zemlju koju je valjalo pripremiti za prvu sadnju. Potom sam je počela prirodno ograđivati, međa su mi ova breskva, orah, bazga, šipak, šljiva, oluci s kupinama, maline. A pogledajte i koliko sam samoniklog bilja ostavila da i dalje raste, to je prava bioraznolikost. Ovi maslačci, hren, stolisnik, cikorija, sikavica, gavez, menta – sve je samoniklo i na svaku biljku pazim i od svih imam koristi”, pokazuje nam uzbuđeno.

Kako sve radi sama, mora se snalaziti, kaže, kako zna i umije. “U vrtu stalno trebaju kolci, njima podignem kupine, mahune i drugo… Zato zimi ovdje dovučem borove koje ljudi izbace na ulicu nakon Božića, pa im na proljeće, kad se osuše, porežem grane i tako ih iskoristim za potporu u vrtu. Snalazim se na sto načina, ali u svemu ovome uživam”, rekla je gospođa Željka. 

Parcelu je do prije sedam godina obrađivala i uživala besplatno, no onda ju je jednog dana dočekala tabla s pozivom na sastanak na kojem je njoj i svima koji su uživali okolne parcele, rečeno da će svake tri godine obnavljati ugovor i plaćati najamninu. “Srećom to nije neki veliki iznos pa sam pristala”, rekla je gospođa Željka.

U vrtu je ljeti uvijek živahno

U njezinu vrtu je, priča nam, osobito ljeti vrlo živahno i veselo. “Ovdje sam si sama složila ove cigle koje mi drže rešetku za roštilj. Ponekad iz stana donesem i tavu od gusa, pa pečem na njoj, ovisno o tome što pripremam. Kad je lijepo vrijeme, pozovem prijateljicu, dvije, kupimo malo srdela pa ih tu ispečemo i jedemo uz zelenu salatu, tikvice, rajčice, mladi luk… čega već u koje doba u godini ima na vrtu. I nećak mi je tu nedavno bio, pa smo pekli pileća krilca. Složila sam si ovaj stol i klupčice, sve imam tu, za mene je ovo pravi raj. Slobodno dođite kad god poželite, pa razbistrite misli”, poziva nas uz širok osmijeh. 

Čak i nepoznati ljudi koji prolaze pokraj vrta, kaže, pozdravljaju je, pa neke od njih, ako ima vremena, pusti da predahnu i sakriju se od vrućina ispod njezina raskošna oraha. “Ljeti je tu duboki hlad, pravi užitak za sjesti i uživati u zelenilu. A praktički ste u centru grada”, govori. 

Na pitanje krade li se ovdje po vrtovima, odmahne rukom i pokaže na gotovo neprobojnu živicu i lokot na vratima. “Nemam problema s tim. Problem je nastao kad mi se prije nekoliko godina razboljela prijateljica pa sam svakodnevno išla k njoj, brinula o svemu i njegovala je. Vrt je toliko zarastao da sam ga opet jedva raskrčila, skoro pa golim rukama. Ali malo po malo i uspjela sam. Imala sam opet svoju viziju i nisam odustajala. Ma pogledajte ove gredice, ovu rahlu zemlju danas”, rekla je. 

Kemičarka po struci

Gospođa Željka Medak rodila se u zaseoku nedaleko od Metkovića, tamo na ušću Neretve. U Zagreb je došla na Kemijsko-tehnološki fakultet, te se nakon diplome zaposlila u Ini gdje je ostala cijeli radni vijek, pune 33 godine. Radila bi bila i dalje, kaže, ali su je tjerali u mirovinu. “Kad je Ina prodana Mol-u, Mađari su sve koji su imali uvjete poslali u mirovinu. A dobro, ja sam se nakon toga još više posvetila svom vrtu, to me spasilo”, govori nam.

Priznala nam je i da je nakon odgovornog posla koji je obavljala u Ini poželjela da se u mirovini uopće ne mora zamarati novim tehnologijama pa kod kuće uopće nema Internet. Još uvijek ima i stari telefon, onaj s klasičnim tipkama. “Jedini mi je problem počeo biti to što bih se na neki redovni pregled liječniku mogla naručiti online. Inače nemam neku potrebu za tim”, priznaje nam. 

Nakon ugodnog razgovora nabrala nam je punu vrećicu blitve, mlade salate i matičnjaka, mahnula nam i uzviknula: “Dođite mi brzo opet!”