Gospođa Dubravka sa 77 godina još uvijek radi: Na posao dođe prva, a ode zadnja

Do danas je, priča nam 77-godišnja Dubravka Hlebec, zadržala naviku ustajanja u 5:15 ujutro. Potom prošeće psića, uredi se za posao i u 6:30 spušta se kat niže gdje ima ured. Tek pola sata do sat nakon nje, dolaze ostale četiri zaposlenice. A kako ih ujutro dočeka, tako ih na kraju radnog dana i isprati kući. Vraća se potom u svoj stan, najprije odmori, najviše pola sata, a onda na red dolaze kuhanje i kućanski poslovi, ponekad uređenje malog vrta ispred kuće u kojem su tulipani baš u punom cvatu. Već oko 22 sata liježe u krevet, redovito s knjigom. Za TV u tjednu gotovo i nema vremena, a vijesti ju, govori, uopće ne zanimaju.

Tu je marljivost, disciplinu i sposobnost organizacije vremena, kaže nam, naslijedila od roditelja, prije svega od majke Marije. “Često se pitam kako je moja mama – koja se udala već sa 16 godina – stigla i raditi, i odgajati nas, i kuhati, i vesti stolnjake, i šivati mi za svaku subotu novu haljinu, a da ne spominjem nebrojene Wiehlerove goblene koje je izradila. Koliko je već kao sasvim mlada žena bila odlučna i svoja govori i činjenica da je ’48. oca nagovorila da iz malog sela Strmec Bukevski presele u zagrebačku Trnavu, i još inzistirala da sa sobom povedu kravu jer joj nije imalo smisla mlijeko kupovati u dućanu. Bila je iznimno svestrana pa se u gradu upisivala i na razne tečajeve, pa tako i knjigovodstveni koji joj naposljetku priskrbio i prvi posao. Zaposlila se u dućanu u kojem je radio i moj otac otac”, otkrila nam je gospođa Dubravka.

Tako je, prisjeća se naša sugovornica, srednjoškolske dane provodila među papirima, jer je u njihovu domu tada svaka nedjelja poslijepodne bila vrijeme kad su se radili administrativni poslovi. Bilo je normalno, kaže, da je otac kod kuće brojio utržak, a majka radila obračune. “Pomagala sam tati brojiti novac, a jako su me zanimali i mamini papiri… bili su to moji prvi koraci u svijet financija. Tako sam nakon gimnazije u Križanićevoj s puno žara upisala Ekonomski fakultet, smjer financije i računovodstvo i cijeli život radila u struci”, rekla je gospođa Dubravka i dodala da je prvo dijete, kći Sanju, rodila kao apsolventica.

Svakih pet godina promijenila posao

“Kad sam diplomirala, moja je majka radila u trgovini DIP Delnice koja gdje se prodavala stolarija pa kad se otvorilo još jedno radno mjesto, povukla je tu i mene. Nakon pet, šest godina promijenila sam radno mjesto, zaposlila sam se u internoj banci Industrogradnje kao rukovoditeljica pribavljanja i plasmana sredstava. Tu sam ostala dok mi se nije pružila prilika otići na radno mjesto kontrolorke i šefice računovodstva u Jugotonu. Nakon toga radila sam kao direktorica računovodstva u Dalekovodu, a moj zadnji posao prije privatnog poduzetništva bilo je u Invest projektu na mjestu direktorice financija”, govori nam naša ambiciozna sugovornica koja je imala iskustva i u radu sa stečajnim upraviteljima.

To što je prošla razne sektore – od trgovine, nakladništva, preko građevinarstva i elektroprivrede do arhitekture – pokazalo se izvrsnim u trenutku kad je 1990. godine odlučila otvoriti vlastiti knjigovodstveni servis, jer je iz svih tih branši imala znanja i iskustva i mogla je voditi najširi spektar klijenata.

Suprug je vodio vlastiti restoran

Tada je i njezin suprug Zvonko krenuo u vlastiti privatni posao. “Suprug je otvorio restoran ZN90 u Martićevoj, a kasnije restoran Zvonko u Petrovoj kojeg je vodio sve do 2011. kad se razbolio. Tada je krenulo i teško razdoblje za nas, jer mu se stanje pogoršavalo. Godinu dana prije nego što je, prije godinu i devet mjeseci preminuo, dobio je drugi moždani udar i bio je gotovo nepokretan. Nisam ga htjela dati u dom, jer je baš tada krenula pandemija bolesti COVID-19, pa smo se bojali za njega. Tada se u pomoć uključila cijela obitelj. Dobila sam tu neku nadljudsku snagu da sam nastavila dolaziti u ured, odradila bih do nekih 11 sati, onda bi mi sin ili netko od unuka došao pomoći podići supruga da nije cijeli dan u krevetu, a nakon dva, tri sata opet bismo ga vratili. Kad bih došla s posla, nastavila bi brinuti o njemu i tako iz dana u dan, mjesecima”, uzdahnula je gospođa Dubravka.

Najteži dani

Nakon suprugove smrti u njenom je životu nastala praznina koju je teško podnosila. “Velike brige i silne obaveze odjednom su nestale, život mi se potpuno promijenio. Ostala je samo ta golema tuga, trebalo se nositi s tim. Teško sam se pribrala, ali posao me spasio, za mene je to najbolja terapija. Nastavila sam dolaziti raditi, imam i četiri zaposlenice, odličan smo tim i nisam se htjela prepustiti očaju i pustiti da sve propadne”, govori nam iskreno.

“Kakvi ste kao šefica?” upitali smo je, a ona se slatko nasmijala. “Svaka je zaposlenica dobila onoliko klijenata koliko ih mjesečno može voditi. U našem poslu postoje mjesečni rokovi i meni je bitno da sve odrade na vrijeme, ali i da svaka naglas ukazuje na specifičnosti u poslovanju svakog klijenta, da svi budemo upoznati sa svime. Tako kad jedna ode na godišnji, bolovanje, mi smo je svi u svakom trenutku spremni zamijeniti”, otkrila je i dodala da djelatnice Duška i Dubravka kod nje rade od samog početka, preko 30 godina. Marijana je tu desetak godina, a Sonja im se priključila nedavno. Ono čime se ova poduzetnica može pohvaliti je i njezina misija koju si je davno zadala – da će mlade učiti ovom poslu i nesebično prenositi znanje, tako da često uzima pripravnice.

Radi već pune 53 godine

S 57 godina gospođa Dubravka već je imala dovoljno radnog staža za mirovinu, što je i prihvatila. Tada su direktori tvrtke postali sin Tomislav, inženjer građevinarstva, i kći Sanja, diplomirana ekonomistica, a ona je nastavila raditi kao prokuristica te i dalje vodi kompletno poslovanje. Ne sjeća da je ikad bila na bolovanju, a godišnji odmori posljednjih 30 godina za nju jedva da i postoje.

“Otkako imam svoju tvrtku, na godišnji sam išla samo za Veliku Gospu, po tjedan dana. I to je to. Isto tako i suprug, ni on nije mogao ostaviti restoran kako mu se prohtjelo. Žao mi je što nisam bila malo više s djecom, pogurala ih primjerice u glazbenu školu. No ponosna sam na njih, bili su divni kao djeca, nisu radili probleme ni kao tinejdžeri, škola također nije bila problem. Na kraju krajeva, uvijek smo nekako na okupu jer živimo u istom kvartu pa se puno viđamo. Srce mi je na mjestu”, kaže nam naša sugovornica.

Sin Tomislav podario joj je unuke Niku, 23-godišnjakinju, i Juricu, kojem su 22 godine. Nika je prije tri mjeseca rodila Vitu, a upravo uz praunuka ova poletna prabaka dodatno živne i rado ga pričuva svakog ponedjeljka, kad je Nika, koja studira ekonomiju, na predavanjima. Kći Sanja pak ima 22-godišnju kći Evu, studenticu matematike, na koju je baka također iznimno ponosna.

Četiri generacije ekonomistica

Zanimljivo je da su računovodstvo i financije postali obiteljska tradicija: najprije se ne to odlučila majka gospođe Dubravke, zatim ona, pa njezina kći Sanja, a unuka Nika već je četvrta generacija ekonomistica u obitelji!

Kći Sanja je od majke naslijedila još jednu strast – onu prema čitanju. “Radije čitam nego gledam TV. Moja Sanja, koja i sama gorljivo čita, brine da tu nikad nemam prazan hod – donosi mi fantastične naslove. Tako sam nedavno pročitala ‘Črna mati zemla’ autora Kristiana Novaka, pa njegov ‘Ciganin, ali najljepši’, zatim roman ‘Osmi povjerenik’ autora Renata Baretića, pa roman ‘Šaman’ Noaha Gordona, kao i oba nastavka… A ako baš stignem, na TV-u najradije gledam dokumentarce, zanimaju me osobito povijest i zemljopis”, doznajemo.

Poštuje tradiciju i za Uskrs priprema – goranski nadjev ”budel”

Oboje roditelja gospođe Dubravke rođeno je u Gorskom kotaru u mjestu Tršće, gdje su odrasli prije nego što su mladi otišli trbuhom za kruhom. No, gospođa Dubravka je na planinskom zraku kod baka i djedova rado provodila školske praznike pa je naučila mnogo o tamošnjoj tradiciji. Jedna je i priprema goranskog nadjeva koji ondje nazivaju “budel”, a za koji se sastojci prikupljaju danima unaprijed i sama izrada traje satima. “Nikada nisam propustila za Uskrs napraviti budel, i ove godine sve je spremno za izradu. Nekad smo Uskrsni ručak pripremali suprug i ja, ali otkako se razbolio, nisam više bila u stanju kuhati za sve. Ove ćemo se godine okupiti kod sina Tomislava i snahe Sandre, ona je spretna i vrijedna i znam da će to odraditi besprijekorno i s radošću. Ja ću samo donijeti budel”, kaže nam uzbuđeno.

Nimalo obična žena

I iako će gospođa Dubravka reći da je cijeli njezin život “nešto sasvim uobičajeno”, mi se nećemo složiti s njom – naposljetku, malo se tko može pohvaliti tako velikom i složnom obitelji koja živi u istom kvartu, a još ih je manje koji mogu reći da na puno radno vrijeme rade već 53 godine i da su još uvijek u punoj snazi!