Aktivno starenje
Gabrijela i Božidar u gradu su prodali sve što su imali: ‘U mirovini je na selu stoput bolji život’
Gabrijela i Božidar Polović, oboje 79-godišnjci koji u svibnju zajedno slave rođendane, kao djeca su s roditeljima potražili bolji život u Rijeci – on je došao iz Bosiljeva, a ona iz Tršća u Gorskom kotaru. U Rijeci su se vjenčali, dobili kćer i radili do svojih kasnih tridesetih. Posao ih je potom odveo u 20 kilometara udaljenu Kraljevicu, gdje su ostali do mirovine. I iako su nadomak Rijeke mogli uživati sva svjetla velegrada, ići u kazališta, kina, nebrojene šoping centre, oni su u mirovini odabrali jedan sasvim drugačiji život – u njezinom rodnom mjestašcu s tek 600-tinjak stanovnika. I nisu, kažu oboje, ni jednog trenutka požalili zbog te odluke!
I danas vitalni 79-godišnjaci Gabrijela i Božidar Polović nisu, kažu, u Gorski kotar preselili samo kako bi uživali u ljepoti prirode i cvrkutu ptica – da bi ubirali plodove zemlje i grijali se u toplini doma, valja na selu i raditi. Pa opet, kad ih pogledamo ovako zadovoljne na pragu devetog desetljeća života, jasno je da je taj rad zapravo i najvažniji ključ njihove vitalnosti.
Gospođa Gabrijela Polović, umirovljena profesorica Hrvatskog jezika i književnosti te Njemačkog jezika, nije imala pojma o poljoprivredi do povratka u rodni kraj prije 15 godina. “Zapravo sam vrlo brzo sam naučila kako pripremiti plodnu zemlju, saditi, plijeviti. Nevjerojatno je koliko zadovoljstva nakon mukotrpnog rada pružaju ti zdravi, ekološki proizvodi koje velik dio godine imate ravno pred nosom”, govori gospođa Gabrijela kojoj u radovima pomažu i suprug Božidar, ali i kći Snježana i 17-godišnja unuka Marija koje već dugi niz godina žive s njima. “Do lani smo i sami cijepali i pospremali drva, no jesenas smo ih kupili, ne možemo više”, dodala je.
Ovih dana gospođa Gabrijela već polako probire najbolje sjeme, uskoro kreće sadnja mrkve, graška, tikvica, peršina, salate, mahuna, graha, luka… Iako ju, kaže, uslijed rada na njivi sve više boli kralježnica, neće odustati od svog vrtlarenja. “Polako se daleko stigne. Zadnjih godina na zemlji izdržim raditi oko dva sata dnevno, ali dovoljno je to za uspjeh mog povrća”, kaže.
Vrt, kuhanje, ručni rad i crkva
Osim što se bavi vrtom, svakodnevno kuha – čas primorska, čas goranska jela. Suprug je pak, kaže, zadužen za radove oko kuće. No, gospođa Gabrijela ne miruje ni predvečer, već s prijateljicama često odlazi u obližnju crkvicu. “Imam nešto manje od kilometra do tamo, putem mi se priključe druge mještanke pa čavrljamo. U crkvi molimo krunicu, često prođemo križni put, a za svibanjskih i listopadskih pobožnosti nalazimo se i molimo baš svaki dan. Važan mi je taj duhovni život”, govori nam.
A zimi, kad su dani iznimno hladni i kratki, gospođa Gabrijela se vraća svom omiljenom hobiju. “To su dani kad se posvetim kukičanju, pletenju i šivanju”, otkriva vrijedna gospođa Gabrijela pokazujući nam prava mala umjetnička djela u obliku stolnjaka, dugih toplih vesti, haljinica, a još čuva i odijelce koje je od pamučnog konca splela unučici za izlazak iz rodilišta. Kolegicama je, otkrila nam je potom, još u gimnaziji šivala haljine, suknjice i kupaće kostime, a poslije šogoricama haljine za doček Nove godine, pa kćeri maturalnu haljinu. Poslije si je pak dala oduška pletući i šivajući za unuku.
“Bila sam neumorna, čak su me u riječkoj gimnaziji nagovarali da odem za modnu dizajnericu, ali ja sam se ipak vidjela u razredu”, ispričala je i dodala da je kukičati i plesti naučila je i prije nego što je krenula u školu, gledajući majku Emu. A šivanje ju je toliko zanimalo da je sate i sate, otkriva, provodila kod seoske krojačice i još u osnovnoj školi savladala i to umijeće.
Djevojčica seli u velegrad
“Moj otac je nestao u ratu, a mama, moj mlađi brat Ivo i ja živjeli smo kod rodbine – u kući nas je bilo petero djece i troje odraslih. S vremenom je postalo jasno da nam postaje pretijesno i mama je odlučila da ćemo preseliti u Rijeku gdje je živjela njezina sestra”, prisjetila se gospođa Gabrijela i naglasila da je majka bila vrlo snalažljiva žena.
“Odmah se zaposlila u jednom riječkom đačkom domu kao spremačica, potom kao pomoćna kuharica, da bi na kraju dogurala do omiljene šefice kuhinje. Danas se i sama pitam kako me nakon srednje u Rijeci uspjela školovati dalje u Zagrebu. A kad je otišla u mirovinu, pitala se bi li kupila novog Fiću ili počela graditi kućicu na djedovini. I onda je naglas rekla da joj djeca vole dolaziti u Tršće i odluka je pala na gradnju kuće. I evo, danas mi živimo u toj kući”, doznajemo.
Trudnica na faksu
Još dok je bila na Filozofskom fakultetu, upoznala je ljubav svog života. Gospodin Božidar bio je prijatelj njezinog brata u Rijeci, on ih je i upoznao. Oboje studirali u Zagrebu kad ih je zauvijek ih je spojila velika poplava 1964. godine.
“On se pokušao pješice probiti do mene u studentski dom u Cvjetnom naselju, ali nije uspio pa se htio vratiti, ali je putem ugledao čamac u kojem su vojnici samo sjedili jer nisu znali veslati. Tada je uskočio u njihov čamac i veslao ravno po mene, kako bi zajedno otputovali kući u Rijeku. Nastavili smo se viđati i ubrzo odlučili da ćemo se vjenčati. I dok su nam majke negodovale jer smo bili jako mladi, moj nas je brat požurivao da svadba mora biti prije nego što ode u vojsku. Tako sam s fakulteta iz Zagreba išla na pripreme za vjenčanje u Rijeku. I uspjeli smo sve odraditi! A onda sam, na četvrtoj godini studija, ostala trudna, ali sam ga uspjela završiti vanredno. Suprug je najprije otišao u vojsku i potom se odmah zaposlio, trebalo je zbrinuti obitelj. Kasnije je on uz posao završio za inženjera zaštite na radu na zagrebačkom Radničkom sveučilištu”, ispričala je gospođa Gabrijela.
I dok je gospodin Božidar gotovo cijeli radni vijek proveo u brodogradilištu u Kraljevici, ona je najprije u Rijeci radila na raznim zamjenama. Kad su preselili u Kraljevicu najprije je dobila dva posla na nepuno radno vrijeme: u tamošnjoj desetogodišnjoj osnovnoj školi predavala je Njemački, a u đačkom domu za stipendiste brodogradilišta bila je odgajateljica. Posljednjih 25 godina do umirovljenja radila je pak kao profesorica u srednjoj Pomorskoj školi Bakar, gdje je ujedno bila voditeljica školske knjižnice. Kako kaže, za to je razdoblje vežu najljepše uspomene, voljela je rad s djecom te je organizirala brojne izložbe na razne teme iz svijeta pomorstva.
Trauma koja im je obilježila život
Živjeli su još u Rijeci kad se njihova tada osmogodišnja kći jednog dana u kolovozu vraćala s kupanja i na nju je naletio auto. “Od siline udarca pala je na sljepoočnicu i pala u komu, 35 se dana nije budila. Ma zamislite, niti jedan prijelom kosti nije imala, samo taj nesretan pad na glavu. Ne znam ni sama kako smo preživjeli tih 35 dana – svako sam jutro najprije išla u crkvu na misu od 7, a potom u bolnicu dočekati vizitu. Tri mjeseca uzela sam i pauzu od posla”, govori nam i uzdahne.
Snježana je te jeseni došla kući i bilo je jasno da neće moći odmah na nastavu. “Ja sam svaki dan od njezine prijateljice iz razreda u bilježnice prepisivala sve što su radili u školi, i, budući da sam profesorica, podučavala kćer kod kuće. Na kraju školske godine imala je ispit koji je trajao satima i cijelu je godinu uspjela položiti s vrlo dobrim. Još se živo sjećam da smo se taj dan počastile u slastičarnici. Kasnije se ona školovala redovno, završila srednju i potom za višeg fizikalnog terapeuta pri Medicinskom Fakultetu u Rijeci”, ispričala je iskreno gospođa Gabrijela. Naglasila je i da je nakon nesreće suprug Božidar odigrao veliku ulogu, vodeći djevojčicu na preporuku liječnika neumorno i gotovo svakodnevno na plivanje na bazen.
Životni udarci nisu ih štedili
Novi šok došao je s Domovinskim ratom devedesetih, kad je gospodin Božidar otišao u dragovoljce. “U našoj obitelji se podrazumijevalo da se ide braniti domovina”, rekla je kratko i jasno gospođa Gabrijela. A u svoj toj brizi i strahu za njega, umrla joj je najprije svekrva, a tri tjedna nakon nje i majka. “Božo je bio na položaju u Gospiću, nije mogao vjerovati kad sam mu javljala teške vijesti. Njegova majka čak nije bila ni ozbiljnije bolesna već je doživjela iznenadni srčani udar, a moju sam, teško bolesnu, njegovala sama kod kuće”, ispričala je.
U mirovinu on s 58, a ona sa 63 godine
Za života je ovaj bračni par mnoge vikende i godišnje odmore provodio u kući u Tršću. “Kad je suprug pet godina prije mene odlučio otići u mirovinu, donio je prijelomnu odluku – da želi trajno preseliti ovdje, na selo. Tako smo se godinama viđali samo vikendom – ja bih svaki tjedan, po suncu, kiši, snijegu i ledu vozila za Gorski kotar, a nedjeljom natrag. Namjeravala sam raditi sve do 65-te, voljela sam svoj posao, ali su se uvodile promjene u školstvu, trebalo je učiti rad na računalu, kolegica iz knjižnice s kojom sam si bila jako dobra otišla je, a već su mi dojadila i ta putovanja. Tako sam sa 63 godine rekla: ‘Dosta’. Brzo smo prodali stan u gradu, a ovdje do kraja završili kuću i uredili okućnicu. I nikad, nikad nisam požalila što sam se nakon 55 godine vratila u rodni kraj!”
Upitali smo je za kraj u čemu vidi tajnu svoje vitalnosti. “Nikada nemojte kukati i tjerajte bolest od sebe. Pa ja sam tek lani za sebe prvi put rekla da sam stara”, rekla je i nasmijala se od srca.