Zagreb bi uskoro mogao dobiti prvi javni voćnjak, inicijativu podupiru i umirovljenici

Kad se mnogo malih složi, tad se snaga stoput množi. Baš kao u poznatoj dječjoj pjesmi, u inicijativi s Jaruna već neko vrijeme kuju planove za prvi javni voćnjak u Zagrebu kojeg bi podigli i o njemu brinuli tamošnji žitelji. 

I voćnjaci dio europske urbane ekokulture

Sličan koncept pametnog razvoja zelene infrastrukture u korist očuvanja bioraznolikosti na dobrobit lokalne zajednice uhodana je praksa u velikim europskim gradovima poput Beča, Pariza, Londona i Kopenhagena. U Hrvatskoj su je prvi uveli u Varaždinu lanjskog proljeća. Iz grada su na jednoj parceli zasadili oko 300 stabala jabuka i krušaka, grmove kupina i malina i na godinu dana upravljanje voćnjakom prepustili udruzi “Zasadi drvo, ne budi panj”, poznatoj po kampanji velikih sadnji stabala širom Lijepe naše.       

Jarunski projekt zasad je naišao na podršku mjesne samouprave u sklopu Vijeća gradske četvrti Trešnjevka-jug, a inicijatori se trenutno bore osigurati istu od nadležnih gradskih ureda. “Ideja je da se ljudi sami organiziraju, zasade javni voćnjak i preuzmu brigu za održavanje zelene površine. Pokušavamo uvjeriti mjerodavne da ovakav inovativan pristup odozdo usvoje kao dio politike grada za održavanje i uređenje zelenih površina”, pojašnjava koordinatorica inicijative Vesna Janković. Kao sociologinja s dugim aktivističkim stažem, i profesionalno je dobro upoznata sa zelenim projektima i inicijativama kroz LEADER mrežu Hrvatske, udruženje lokalnih akcijskih grupa (LAG-ova) za ruralni razvoj. 

U inicijativi se, pak, nadaju da će zagrebačka gradska uprava imati sluha oko rješavanja papirologije za oživljavanje livade između ulica A. Stipančića i V. Ranogajca. Aktivisti već imaju pripremljenu skicu krajobraznog uređenja. U sklopu kampanje otvorili su i Facebook grupu kojom, osim koordinacije daljnjih aktivnosti, nastoje oko projekta animirati širu zajednicu. 

Evo kako bi izgledao javni voćnjak na Jarunu

Za razliku od varaždinskog, u jarunskom voćnjaku osim klasičnih voćaka (jabuka, trešanja, šljiva..) i grmova bobičastog voća planiraju i šumske voćarice. Razlika je i u tome da se u zagrebačkom projektu javnog parka s uzgojnim potencijalnom želi uključiti neposredno susjedstvo i u zajedničkom dogovoru odlučiti što će na kraju rasti na livadi. 

Pod krošnjama voćki na druženje ili nastavu u prirodi

“GUP-om je ta parcela predviđena kao park na kojem mogu biti različite vrste stabala. Želja nam je zajedno s građanima odlučiti koje ćemo vrste posaditi. Naravno, poštovat će se mišljenje struke o tome što tamo može biti s obzirom na poziciju. Cilj je raznolikost voćaka, a ne monokultura. Također, prilikom sadnje i održavanja primijeniti načela regenerativne poljoprivrede i permakulture. Znači, konkretno povećati bioraznolikost samog tla i uspostaviti samoodrživu biozajednicu koja ne traži veliki napor za održavanje”, objašnjava Janković.

Na mjestu postojećeg klasičnog travnjaka namjeravaju posijati livadno cvijeće koje privlači oprašivače. Čim su tu oni i drugi kukci, tu su i ptice, dodaje, pa bi jarunski voćnjak bio i mjesto nastave u prirodi i hotela za kukce, koje inicijativa planira realizirati u suradnji s OŠ Ivana Meštrovića i obližnjim vrtićima. Koncept je zamišljen široko ekološki i sociološki. Ideja je u voćnjaku posaditi i jedan začinski vrt sa začinskim i aromatičnim biljem, postaviti klupice i tako dobiti zelenu oazu za sve generacije. 

Očuvanje bioraznolikosti jedan od ciljeva projekta

“Sociološki cilj je izvući ljude iz stanova i ispred televizora, da prokomuniciraju kroz zajedničke aktivnosti na trenutno praznoj zelenoj površini okruženoj stambenim blokovima. Uslijed klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti diljem svijeta gradovi posežu za zelenim rješenjima. Sade se parkovi, šume i urbani vrtovi. Mi smo, međutim, suočeni s apsurdom na način da je jedan gradski ured izdao priručnik s europskim rješenjima i prijedlozima unapređenje zelene infrastrukture, anketom se prikupljaju mišljenja građana, a da se istovremeno drugi ured nađe u čudu i ne znaju što bi s našom inicijativom. Nadamo se da će vrlo skoro uspjeti pronaći zajednički jezik”, zaključuje koordinatorica.

Ideju o javnom voćnjaku na mjestu prazne kvartovske livade s entuzijazmom su među prvima pozdravili i pridružili se građanskoj inicijativi Dora Grabar (65) i sama stanovnica Jaruna, i Želimir Ivanković (74) s obližnjih Vrbana.

Gospođa Dora bila je vlasnica turističke agencije. U mirovini je već pet godina, ali još uvijek radi. Društvena angažiranost jedna je od većih zanimacija kojima se zaokuplja otkako ima više slobodnog vremena. U turizmu je upravo i radila zato što voli rad s ljudima, a oko javnog voćnjaka se odlučila angažirati svjesna da je starost svima neizbježna budućnost i trebali bi ju sadržajno ispuniti. 

“Rastužuje me koliko ih nije kvalitetno osmislilo svoju starost”

“Jako me rastužuje spoznaja koliko ljudi u društvu nije osmislilo kvalitetno svoju starost. Iako su još uvijek u dobroj fizičkoj kondiciji, svašta znaju, imaju veliko, bogato životno iskustvo, a zapravo im dani prolaze bez veze. Tako da je ova inicijativa dobro došla da se mogu angažirati ljudi s različitim interesima. Osobno nisam neki biljkoljub, to je više moj suprug kojem nikne sve kaj zasadi. Ali tu sam vidjela dobru podlogu za socijalni razvoj naselja, da se ljudi susreću na tom prostoru i sudjeluju u programima koji bi se tu odvijali”, otkrila nam je gospođa Dora o svojoj motivaciji. 

Gospodin Želimir je, pak, gotovo svakodnevno s biciklom na Jarunu. Biciklira uređenom stazom oko jezera, u jednom krugu to bude malo više od šest kilometara i tako “puni baterije”. U jednoj od vožnji u društvu je tako i saznao za planove o javnom voćnjaku, pa napominje, i sam nastoji dati podršku tako plemenitoj aktivnosti na zapuštenim zelenim površinama grada Zagreba. Pored plivanja, biciklizam je našem sugovorniku glavna sportska preokupacija otkako je prije sedam godina otišao u mirovinu s posla knjigovođe u Đuri Đakoviću.

Nedavno se laganim tempom uključio i u program Aktivni u mirovini u Rudešu, o kojem smo nedavno pisali, ali najviše vremena ipak provodi u vožnji na dva kotača.

Želimir je biciklom prošao pola Hrvatske

“Vježbe su izvrsne za starije ljude, za mene su malo možda teške pa sam to naglasio treneru, ali nastojim pratiti tempo ostalih. Inače, kao biciklista znam reći da onaj tko nije pao s bicikla, to zapravo nije (smijeh). Jednom sam se i slomio, tako da imam trajne posljedice s kukom. Srećom nije stradala kičma, a danas se usade fino ti elementi pa sve štima. K’o nov sam, možda čak i bolji”, šali se gospodin Želimir.

U Zagreb je doselio prije pet godina iz rodnog Slavonskog Broda. Pridružio se udruzi “Rotor” za promicanje zdravog života Novog Zagreba, koja uz bicikliranje županijom provodi i druge sportske aktivnosti. Ne propušta ni biciklijade udruge “Biciklom do zdravlja”, dajući svoj doprinos promicanju zdravlja i zdravog stila života na kojima sudjeluju i medicinari sa svojim javno zdravstvenim aktivnostima. A kao član udruge “Potepuh” vlastitu vozačku bilancu godinama već slaže sudjelovanjem na biciklističkim maratonima do Knina, Vukovara i Okučana u spomen na heroje i žrtve Domovinskog rata.

Ljetne mjesece Želimir provodi u Srimi kod Vodica. Uz svakodnevni red plivanja, i ondje je u biciklističkom društvu. S tamošnjom udrugom “Karika” voze na lokacije prvih naselja još iz rimskog doba i drevne cisterne, u mjestu Mrdakovica pohodili su Rimske bakanalije, a Burmanske ide u kod mjesta Ivoševci gdje je uređeno rimsko vježbalište. Baš kao i drevni žitelji, i gospodin Želimir nastoji istinski živjeti krilaticu zdrav duh u zdravom tijelu.

“Građanske inicijative mogu stvari pokrenuti na bolje”

Osim promocije inicijative za javni voćnjak na Jarunu, dao si je truda i za moguće širenje ideje na Vrbane, gdje je “snimio” i praznu livadu na kojoj bi danas-sutra sa susjedima radije uređivao voćnjak i ubirao zajedničke plodove, nego gledao još jedan asfaltirani parking ili betonsku novogradnju.

U vremenu kada se zagrebački GUP mijenja više prema zahtjevima investitora, nego urbanista iz doba planskog širenja kvartova, gospođu Doru u angažman je privukla činjenica da se građanskom inicijativom stvari ipak mogu pokrenuti na bolje. 

“Ljudi većinom razmišljaju pa kaj ja mogu sam, nemam nikakvog utjecaja. Tako da ovo daje nadu možda i drugima za razmišljanje da se može. Iako će biti dosta komplicirano izvesti sve to. Prvenstveno zbog pitanja vlasništva na parceli i organizacije održavanja, tko će se i kako brinuti oko toga. Najjednostavnije će biti nabaviti sadnice i alat. Također, pitanje je i jesmo li dovoljno osviješteni svi da taj voćnjak pustimo da raste, da se ne devastira. Jer nije fora da se ograđuje, onda te gubi javna dimenzija. Ključno je znači kako sačuvati voćno blago. Tu bi najveću ulogu trebali imati stanari iz okolnih zgrada koji mogu nadgledati i utjecati da ne bude devastacije”, smatra naša sugovornica.

Za izvedbeni, zemljani dio nakon zelenog svjetla od grada u jarunskoj inicijativi namjeravaju aktivirati lokalnu zajednicu. Ili kako se našalila gospođa Dora, sve one koji doma gledaju turske sapunice, žive sami, izolirani i nemotivirani za izlazak u kvart među susjede. 

“Zamišljam to kao mjesto na kojem bi taj i taj dan bila neka društvena akcija, program. Ili običan razgovor i druženje, uz voće na dohvat ruke ili kavicu na klupici. Jer živimo u vremenu gdje je naglasak na svemu vanjskome, izgledu, fizičkoj kondiciji. Naravno, i to treba njegovati, ali ne treba zanemariti socijalne vještine s kojima smo uslijed ove pandemije došli u jedno užasno stanje. Uvijek kažem, ako imate dobro društvo i ljude uz sebe, možete biti i oduzeti u kolicima, ali će vas netko vozit, odvest na kartanje i slično. Možete imati kvalitetu života. Ali ako satima samo gimnasticirate i gledate se u ogledalo, kad dođe starost vi ćete biti prazna osoba. Taj imperativ mladosti i ljepote nas je preuzeo. A ovaj projekt je put da se generacije u naselju bolje povežu, jer stariji imaju mladima puno za ponuditi”, zaključila je.

I dok se na Jarunu nadaju da će voćnjak uskoro i zaživjeti, sa Šalate i iz Sesveta već su dobili signal o postojanju interesa za jednako krajobrazno uređenje neke od njihovih livada na kojima danas uživaju tek šetači, psi i njihovi vlasnici.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.