Vrijedne ruke umirovljenica: Tradicionalne rukotvorine pretvorile su u visoku modu

Od večernje haljine s apliciranim heklanim tabletićima, preko ogrtača ukrašenih zanimljivom tehnikom pelastrina, pa do pokrivala za glavu inspiriranih slavonskim dukatima – to su samo neki od odjevnih predmeta nastalih tijekom projekta “Novi hrvatski krpež” kojeg je vodila naša poznata dizajnerica Milena Rogulj.

Dio je to projekta Kreativni 54+ kojeg je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, a tijekom provedbe održana je tromjesečna modna radionica na kojoj su sudjelovale žene iz raznih krajeva Hrvatske u dobi od 55 do 75 godina. Milena Rogulj nam je otkrila kako su nastali začudni modeli i kako je, sad kad je sve završeno, zadovoljna nastalim kreacijama.

Kad je na nivou Europske unije pokrenut projekt Kreativni 54+, gospođi Rogulj je stigao e-mail od ULUPUH-a u kojem su joj predložili organiziranje radionica s obzirom da u tome ima mnogo iskustva.

“Odazvala sam se, no u samom početku nisam znala kako će to sve skupa izgledati. No htjela sam raditi te radionice s obzirom da u tome već imam iskustva jer sam nešto slično radila na Kanarskim otocima – to su bile radionice modnog dizajna. To mi se silno dopalo, tako da me zaintrigirao i ovaj poziv i željela sam nastaviti u tom smjeru. Naravno, konzultirala sam se sa svojom kćeri koja mi je rekla da je to odlična ideja i da bih trebala angažirati ljude iz cijele Hrvatske. Meni se to u startu činilo kao ogroman zalogaj, a čak su i kolege u ULUPUH-u rekle da je to preambiciozno. Tako da sam se i ja na prvu malo prepala. Ali malo po malo, uspjeli smo”, kaže Rogulj.

“Sad kad je sve gotovo, moram reći da sam jako zadovoljna kako je sve ispalo, a zadovoljne su i polaznice koje zapravo do samoga kraja nisu znale kako će sve izgledati. Kad su modele vidjele gotove, oduševile su se”, kaže gospođa Rogulj.

Žene iz čitave Hrvatske

Prvo je trebalo doći do žena koje će polaziti tečaj, što je bio prvi izazov jer nije lako okupiti toliki broj zainteresiranih polaznica i još s područja čitave Hrvatske.

“Nekako smo uspjeli, a naše polaznice bile su u dobi od 55 pa do 75 godina. Nekako je to krenulo, ali prva dva-tri mjeseca bilo je prilično napeto jer smo morali zadovoljiti dosta stroge kriterije i naći 32 osobe, a toliko ih je na kraju i bilo na radionicama. Te su žene doista iz čitave Hrvatske, a najdalje je jedna gospođa dolazila iz Šibenika. Svim je polaznicama bio pokriven prijevoz do Zagreba. Bilo ih je iz Đurđevca, Molvi… iz raznih krajeva. Prvi veći problem je bio kako doći do ljudi, a drugi kako doći do prostora za radionice jer nam je bio potreban jedan konkretan, veći prostor”, kaže Rogulj.

Na kraju su se uspjeli dogovoriti s Muzejem za umjetnost i obrt koji im je omogućio prostor. “Gospođa iz PR-a muzeja, Vesna Jurić Bulatović, oduševila se projektom i zamolila direktora, gospodina Miroslava Gašparovića da nam izađe u susret i on je vrlo brzo sve odobrio. Imali smo radionice dva puta tjedno kroz tri mjeseca. Svaki mjesec bilo je po 10 žena s tim da je taj treći mjesec bilo 12 gospođa”, kaže Rogulj koja je vodila projekt i kolekciji dala njen konačan izgled.

“Gospođe koje su se odazvale, uglavnom vole sudjelovati u radionicama jer si tako ispune vrijeme, a i vole se družiti. Tako da ih je dosta došlo samo s tom idejom. Međutim, posao je bio prilično ozbiljan. Morali smo doista napraviti jednu kvalitetnu kolekciju i taj je rad morao rezultirati nečim doista dobrim. Nismo još znali koliko će u njoj biti komada. Uvijek tako nekako radim – bacim se u vodu pa plivam i dosta toga otkrivam u radu. A žene nisu znale kakva se konačna ideja kuha u mojoj glavi i bile su dosta nestrpljive da doznaju kako će sve na kraju izgledati. Nisam im otkrivala, jer na početku ni sama nisam znala u što će se to na kraju razviti”, opisuje gospođa Rogulj proces nastanka kolekcije.

Njezin je zadatak, na početku, bio sa svakom ženom ponaosob razgovarati i vidjeti kakvim se tehnikama služi, što može ponuditi i u kojem je smislu može angažirati.

“Svakoj sudionici bih dala neki zadatak, na primjer da nešto izveze, nekima sam nešto nacrtala po čemu su onda radile, jedna gospođa je radila ove male heklane tabletiće… Njoj sam rekla neka ih radi u svim mogućim bojama. Ona me pitala koliko da ih napravi, a ja joj kažem: ‘Koliko god možete!’ Rekla mi je da ih ima već puno i dovršenih, a ja joj odgovaram neka radi koliko god joj se bude dalo. I evo, to su ovi na ovom modelu. Tu ih ima preko 90, iako se možda ne bi reklo”, kaže Milena Rogulj pokazujući modernu večernju haljinu od crnog tila ukrašenu heklanim tabletićima.

Jedno od zanimljivih pokrivala za glavu napravljeno je od keramičkih pločica. “Jedna se gospođa time bavila. Kako je cijela kolekcija bila nadahnuta hrvatskim etno bogatstvom, bili su nam zanimljivi dukati – tako da su dukati nadahnuli ovaj model”, opisuje Rogulj i dodaje kako je svaki model bio na svoj način zahtjevan.

“Svi su bili zahtjevni za izradu. No nekako kad krenete, ide – iako se ponekad izrada nekog modela znala odužiti koji dan ili dva. Ona kratka haljinica je bila vražićak. Ona se i sad zna raspetljati jer su ti mali kružići spojeni i ako se ne učvrste dobro – a nikad nije dovoljno dobro, to je nevjerojatno – to jednostavno popusti”, otkriva gospođa Rogulj poteškoće s kojima su se susretali.

Zajednički rad

Na nekim je modelima istovremeno radilo više gospođa, a jednome su svoj pečat dale baš sve. “Ovaj šareni model je sastavljen od šest komada i svi su ti dijelovi išli od jedne do druge gospođe, a svaka je trebala dati svoj pečat, na neki se način potpisati. Ja sam nacrtala ovu središnju curicu, a sve drugo su one napravile. Tako da je ovaj model zajednički i na njemu su radila 32 para ruku”, kaže Rogulj.

Mnoge od polaznica radionice imale su prijašnjeg iskustva s ručnim radom, ali zanimljivo, relativno malo ih je znalo šivati. “Tek dvije ili tri, tako da sam tu dosta velik dio ja preuzela na sebe. Modele sam finiširala i definirala čitavu kolekciju. Kad su gospođe vidjele tu našu prvu prezentaciju na reviji u Muzeju za umjetnost i obrt, pale su u nesvijest. Nisu znale kako će sve skupa na kraju izgledati. Ova gospođa koja je samo heklala tabletiće, također nije znala kako će to izgledati na kraju. Jedna je rekla: ‘Milena, pa što si to na kraju napravila, a mi smo ti nosile same ficleke.’ Ali ficlek po ficlek – palača!” kaže Rogulj.

Prvi model koji je bio dovršen i kojeg su polaznice imale priliku odjenuti bila je jedna bijela dugačka suknja i tek tada su, zapravo, vidjele smjer u kojem sve ide. No model koji je samoj voditeljici radionice možda najdraži, upravo je onaj sa šarenim heklanim tabletićima.

“Da, možda mi je taj najdraži, ali svaki model ima svoju priču. Evo, recimo, ovaj bijeli model sprijeda ima taj moment šibenske toke, odnosno šibenskog dugmeta koji se može naći na tradicionalnim šibenskim nošnjama, a napravljen je tehnikom filigrana. Njega je, naravno, radila jedna polaznica iz Šibenika”, kaže Rogulj i dodaje kako je polaznicama jedna od najzanimljivijih tehnika bila tehnika palestrina, odnosno tehnika vezenja u reljefu.

Što se materijala tiče, koristilo se doista sve: od pletiva i vune, pa do konca, a završeni modeli bili su prezentirani na modnoj reviji u atriju Muzeja za umjetnost i obrt, te kasnije bili izloženi u galeriji ULUPUH-a. Dakako, mnogi su posjetitelji pitali mogu li se modeli kupiti, ali to će još malo pričekati.

“Da, ljudi su dosta pitali mogu li kupiti modele, ali po propisima EU fondova, kolekcija se mora čuvati pet godina. Vidjet ćemo hoće li tu malo popustiti. Jedna gospođa je predložila da se napravi aukcija za modele. No vidjet ćemo hoćemo li to organizirati za godinu-dvije, ili ćemo morati čekati punih pet. Sad su modeli kod mene, već mi je ionako krcat mi je stan, ali nekako smo ih smjestili”, kaže Rogulj.

Temelj za dalje

Neke od polaznica tečaja, kaže Rogulj, nastavit će se baviti modnim dizajnom i primjenjivati ono naučeno. “Primijetila sam da su dvije ili tri polaznice bile dosta zainteresirane. Na svakoj je ostavilo traga, sasvim sigurno. Ja sam zadovoljna. No svakako je za starije osobe dobra i korisna ta angažiranost, druženje i izmjenjivanje znanja. To u život unosi puno dinamike, što je izuzetno važno. Neki dan su u posjet opet došle gospođe iz Đurđevca i one bi jako htjele da i tamo napravimo jednu izložbu. To su neka nova druženja i iskustva”, kaže gospođa Rogulj.

Kako smo već spomenuli, gospođa Rogulj ima puno iskustva u vođenju ovakvih i sličnih radionica te kaže je rad sa svakom dobnom skupinom na svoj način zanimljiv i izazovan.

“Mala djeca vas bespogovorno slušaju i slijede vas. A stariji ljudi su već definirani i to su uglavnom ljudi koji imaju svoje stavove. Misle da sve znaju pa tu trebate biti oprezni, a malo i taktični, ako im želite dati do znanja da neku materiju ili tehniku možda i ne poznaju dovoljno. To se treba znati elegantno izvesti. I svako im dati do znanja da je to što oni znaju vrlo uvažavano i dobrodošlo”, kaže Rogulj i dodaje kako je na radionicama bila jako dobra atmosfera, a polaznice su razmjenjivale su znanje i tehnike.

“Učile su jedan drugu i međusobno si pokazivale tehnike. To je bilo doista nevjerojatno gledati. Jedna jako lijepa sinergija”, otkriva Rogulj koja je i pokretačica umjetničke organizacije “Zeleni balon” koji je zamišljen kao podrška mladim talentiranim, već diplomiranim dizajnerima.

“Sad nam samo fali prostor od grada bez čega se ne možemo pomaknuti. Dogovorili smo nešto s dekanicom Tekstilno tehnološkog fakulteta da bi možda njihove prostore mogli koristiti za praksu. Naime, mladi dizajneri nakon fakulteta imaju jako male šanse, kazališta su puna, i ako, recimo ne otvorite nešto svoje, jako je teško. Ja sam im htjela biti kao neki prvi korak da imaju nekoga pitati za savjet i od nekuda krenuti. To je ponajprije pomoć u promotivnom smislu, organiziramo revije, izložbe i to me jako veseli. U okviru tog ‘Zelenog balona’ bi svakako mogla raditi i sa starijom populacijom, dapače. Naime, moje ‘djevojčice’, kako ja zovem polaznice radionice, već su pitale hoće li raditi još nešto i vrlo bi rado sudjelovale u još projekata”, kaže Milena Rogulj.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.