Usprkos problemima, branitelji Ljerka i Ivica poručuju: Predaja nije opcija!

Svakodnevno vježbanje u dnevnom boravku već dulje vrijeme je neizostavna rutina Ivice Broza (70). Uz pomoć elastične trake i prilagođenih vježbi prema ranije usvojenim uputama fizioterapeuta održava formu nakon što mu je iz zdravstvenih razloga desna noga amputirana do pola natkoljenice. Život s protezom gospodinu Ivici iz korijena je promijenio dotad uobičajene obaveze i navike. 

“U mirovini sam dosta dugo, samo nisam mirovao. Uvijek sam nešto radio i stalno bio u pokretu, dok me prošle godine nije zadesila ova situacija. Došlo je do začepljenja žila, malo sam ja kriv, malo korona i tak’. Jednostavno je došlo do tog stadija da su mi morali odrezati nogu iznad koljena. I sad se borim s time”, govori nam umirovljeni bojnik HV-a.

Od bezazlenog udarca do gubitka noge

Gubitak noge bio je, nažalost, neizbježan. Naime, otvorena rana na gležnju, nastala nakon bezazlenog udarca o kamen na plaži, dva ljeta ranije nije zacjeljivala. Kad je zaključio da nema smisla trpjeti bolove zbog kojih je znao sjedeći spavati i krenuo liječniku na dogovor za operaciju vena, izbila je korona i redovni zahvati su privremeno odgođeni. Stanje noge se, međutim, samo nastavilo pogoršavati, pojavio se i tromb pa se na kraju morao pomiriti sa spomenutim ishodom.

Nekoliko mjeseci ranije Ivica je saznao za udrugu “fra Mladen Hrkać”. Povezao se s njima na preporuku prijatelja, čija je supruga doživjela teški moždani udar pa je, osim brige za družicu, prijatelj preuzeo i sve obaveze u kućanstvu. Paru su iz udruge uskočili socijalnom uslugom pomoći u kući, prvenstveno čišćenja. Ivici je, pak, drugačiji oblik pomoći došao u najizazovnijem periodu pred operaciju, kad se samostalno već jedva kretao i zbog bolova prestao voziti automobil, a osobito nakon zahvata. Naime, odlazak i povratak u stan na prvom katu zgrade na Malešnici tada je bio pravi pothvat.

Ivici pomogli s prijevozom i mobilom za stubište

“Nisam mogao k njima, pa su dvije gospođe dolazile tu za psihosocijalnu podršku. Vozili su me više puta na kontrolu, a kad sam izgubio nogu i kasnije išao na vađenje šavova pomogli su mi mobilnim kolicima uz i niz stepenice. Na tome sam im neizmjerno zahvalan. Jer sve dok nisam dobio protezu, nisam mogao samostalno po stubištu. Još kako-tako gore, ali dole u prizemlje, kad s jednom nogom cupkate stepenicu po stepenicu, teško je”, opisuje gospodin Ivica.

Ovoj nevolji unatoč, nekadašnji strojarski tehničar sisačke Željezare koji je kao dragovoljac otišao u rat, prošao najviše južno bojište i nakon HV-a u mirovini povremeno radio za jednu firmu izmjene filtera za vodu, zadržao je borbeni duh, uz podršku supruge Tihane i psihologinja iz udruge. Iako nije bio ljubitelj “suhih treninga”, na rehabilitaciji u Božidarevićevoj je disciplinirano prionuo vježbanju.

Prije mora planira povratak na bazen

Danas Ivici najviše nedostaju odlasci na bazen na Sveticama. Do korone je ondje svakodnevno ujutro plivao. Iako, kaže, bazen ima neku rampu, još nije isprobao štake na skliskoj površini. Ali planira na bazen prije Petrčana, gdje godinama ljetuju, a za plažu i ulazak u more ima već razrađen plan. Trenutno je našem sugovorniku najveći radijus do obližnje terase kafića kamo ode na kavu. U stanu, pak, radije koristi kolica u kojima se lakše kreće.

“Najbitnije je da počnete razmišljati pozitivno. A sve drugo, gledajte, može se bilo što dogoditi. Ja sam prije bio lijen za vježbanje na suhom, ali sada mi je to obavezni dio dana. Jednostavno čovjek ne smije klonuti duhom.”

Ne zamara se nuklearnom prijetnjom

S obzirom na bojnikovo ratno iskustvo u topništvu, zanimalo nas je i kako doživljava globalnu zabrinutost zbog Putinovih ozbiljnih nuklearnih prijetnji, kao i pretraživanja popisa dostupnih skloništa u Hrvatskoj. Gospodin Ivica se time ne zamara.

“Zašto bih. Pa ja nisam ni u ratu tražio sklonište, kamoli da ga sad tražim. Ajde vi meni recite, kažu u potresu onog trenutka se treba baciti ispod stola. Dok je to završilo, gotovo je. Tak’ i ovo. Kud’ bježat? Sad da dođe bilo šta, ta katastrofa, bilo bi mi žao jedino da ne mogu nešto napravit’, pomoć pošto sam sad ovako, van stroja. A drugo nešto, normalno da se ne bih prepustio baš tako nekome da me maltretira”, zaključuje gospodin Ivica.

Pozitiva je i Ljerkin moto

Sličan pristup u aktualnoj društvenoj anksioznosti trudi se zadržati i gospođa Ljerka Jagar (71) pa je u sjeni moguće eskalacije rata na jugoistoku Europe zaokupljena aktivnostima koje trenutno organiziraju u udruzi “fra Mladen Hrkać” u prostoru na Kvatriću 9. Prvi put došla je k njima prije tri godine, također na usmenu preporuku, i od tada je ovisno o vrsti radionice redovna polaznica. 

“Čula sam da su vrlo aktivni, puni pozitive pa kroz taj angažman čovjek može zaboraviti na probleme i odmoriti živce. I par dana kasnije još razmišljaš kak’ je bilo i veseliš se idućem susretu. Lani smo recimo imali radionicu sadnje cvijeća, mozgalice, sad imamo radionicu pletenja, svašta nešto. Tu je i konkretna pomoć. Evo, nedavno sam zbog korone bila dva mjeseca u krevetu. Socijalne radnice su redovno zvale, pitale je li što trebam. Ne mogu vam opisati koliko to čovjeku znači. Da netko brine, pita vas kako ste i ponudi pomoć”, govori Ljerka.

U koroni je pomogla i psihološka pomoć

U prvi kontakt s udrugom došla je iz potrebe za socijalnom uslugom pomoći u kući, osigurane u sklopu prethodnog EU projekta. Gospođa Ružica došla bi k njoj na Črnomerec prema potrebi i napravila što treba, a danas se viđaju i druže na Kvatriću. U vremenu najvećih izolacija zbog korone Ljerki je već puno značio i sam telefonski razgovor, kao utjeha i savjet, pa u šali dodaje kako je jedino šteta što za njih nije znala puno ranije.

“Ako se nismo mogli naći, telefonski smo kontaktirali. Nisu se kao neki zatvorili, izolirali u stilu ne možeš nas vidjet’ ni čut’, slučajno nešto pitati. Pomoć je bila stalno dostupna i to me oduševilo.” 

Zahvalna je Ljerka i što je u koroni izbjegla najgore. Naime, bila je primljena u bolnicu zbog teške anemije, a kad se na odjelu pojavio virus i ona ga je “pobrala”. Kao i ostali s odjela koji nisu imali rane, poslana je kući. Srećom, kaže. Naime, po nalazu liječnika ostala je živa samo zahvaljujući ranijem cijepljenju s dvije doze pa je sve ostalo na teškoj upali pluća.

Pružaju smještaj tijekom liječenja u Zagrebu

S obzirom da je cijeli život u rodnom gradu, naša sugovornica usred bolesti i dugotrajnog liječenja nije bila suočena s pitanjem smještaja. Upravo je to jedna od socijalnih usluga koju spomenuta udruga već desetu godinu osigurava pacijentima koji dolaze u Zagreb na liječenje iz drugih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svijeta. Nastavili su tako dugogodišnje djelovanje fratra Mladena Hrkaća u crkvi u Dubravi i Širokom Brijegu, i njegovo pomaganje u organiziranju smještaja i ostalog za bolesne i njihove obitelji. Podršku udruge do danas je dobilo više tisuća osoba sa zdravstvenim poteškoćama, a 2016. socijalni angažman donio im je nagradu “Europski građanin” koju dodjeljuje Europski parlament. 

“Temeljno djelovanje udruge je pružanje besplatnog smještaja, prehrane i psihosocijalne pomoći ljudima koji dolaze ovdje na liječenje. Imamo 7 stambenih prostora na području grada, na lokacijama u blizini najvažnijih bolnica, u koje možemo smjestiti 17 obitelji. Kada dođu u Zagreb, obuhvaćeni su sa svime što trebaju, od smještaja, prehrane, sufinanciranja troškova prijevoza do psihološke i druge podrške. Tako da ne moraju misliti ni o čemu drugom, osim o liječenju ili terapiji zbog kojih su došli. Na taj način smo se zapravo i proširili pa u zadnjih nekoliko godina imamo pet europskih projekata”, navodi psihologinja Dunja Hohnjec.

Naši sugovornici Ivica i Ljerka pomoć su konkretno dobili u sklopu projekta “Za život u zajednici” kojeg udruga provodi u partnerstvu s Gradom Zagrebom. Sve do travnja iduće godine u njega se mogu uključiti starije osobe iznad 65 godina te punoljetne osobe s invaliditetom. Osigurana je svakodnevna psihosocijalna podrška, od savjetovanja s psihologom do pomoći u ostvarivanju prava iz socijalne skrbi, kao i radna terapija. Od art radionice i muzikoterapije, kulinarske, o zdravim stilovima života i prehrani pa do radionice pisanja proze i pjesama te vrtlarstva.

S putovanja Ljerka obavezno nosi pelcer

Gospođa Ljerka dobro se zabavila nedavno učeći origami, japansku vještinu izrade papirnatih oblika, proširila je vidike i o sadnji cvijeća. Inače je velika zaljubljenica u putovanja pa obavezno sa svakog kući donese barem jedan pelcer, dodaje kroz smijeh. Dio radnog vijeka provela je u tvornici obuće Astra, a nakon pretvorbe i njene propasti devedesetih s burze je po radnoj obvezi pozvana u sanitetsko skladište vojarne na Borongaju. Tamo je i mobilizirana 1992. i ostala do kraja rata pa ima i dio braniteljskog staža. No tek lani je po toj osnovi uspjela “izganjati” dodatak, iako je na isti imala pravo već s navršenih 65 godina života što joj pravnici koje je kontaktirala ranije nisu spominjali.

Osim radionica na Kvatriću 9, gospođa Ljerka ne propušta ni druženja u domu Sv. Ana u Sopotu, gdje nakon maskenbala uskoro ponovo organiziraju vikend plesnjak i proslavu Dana žena. A s društvom umirovljenika iz Sloboštine veseli se svakoj novoj destinaciji daljoj od tradicionalne jadranske obale. Četiri puta je već posjetila Tursku, prošli su od Portugala, Maroka, Italije do Grčke, planirali čak i Kinu i najnovije New York. Na naše iskreno oduševljenje za kraj je otkrila formulu kojom joj to uspijeva uz mirovinu i životne troškove. 

Formula za putovanja – odricanje

“To su me znali pitati i kad je bila tisuću kuna manja, 2.700 kuna. Rekli su: Je, tebi je lako kad si sama i imaš puno novaca. Na to sam pitala nek’ mi opišu kaj rade kroz dan. Vele pa dignem se ujutro, odem van na kavu ili sok i pušim. Kad to zbrojite kroz mjesec, njihov trošak kafića i cigareta su naša dva putovanja godišnje. U proljeće i jesen. Prišparam si na dućanu, ne razbacujem s hranom, jer ako nešto želiš vidjeti, nečega se moraš i odreć’. Sad će nas evo klat’ još režije. A kako će onda biti, vidjet ćemo”, oprezno zaključuje Ljerka.

Da je za mnoge umirovljenike situacija prilično izazovnija uvjerili su se i u udruzi. Njihovi djelatnici i volonteri u projektu za starije osobe i osobe s invaliditetom “Budi tu, trebam te” zahvaljujući europskim sredstvima za najugroženije do travnja dijele humanitarne pakete hrane i higijenskih potrepština. Iako su trebali imati 1.100 korisnika u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, taj je broj nažalost zbog velikih potreba morao biti udvostručen.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.