‘Svoju treću dob ne bih mijenjala za mlade godine – proživljavam najljepše dane života!’

Još uvijek je profesionalno aktivna, ali danas svoj posao prilagođava sebi, članica je planinarskog društva i bez problema osvaja planinske vrhove, redovito vježba i pleše, svira gitaru, a nedavno je naučila i voziti bicikl. Osim toga, u sretnoj je ljubavnoj vezi. Gospođa Ranka Paskaš pravi je dokaz kako mirovina nikako ne znači i mirovanje, a tajne svoje vitalnosti rado nam je otkrila uz kavu.

Moja baka ima dečka! Moja baka planinari! Moja baka uči svirati gitaru! Sve ove oduševljene rečenice čula sam od djevojčice Lote, prijateljice moga sina, a odnosile su se na njezinu baku Ranku. U razgovorima Lota često spominje baku, a zahvaljujući njezinom iskrenom oduševljenju bakinim životnim stilom, i ja sam je poželjela upoznati. Već tijekom telefonskog dogovora za intervju, iznenadila me svojim zvonkim, veselim glasom koji bi komotno pristajao kakvoj 30-godišnjakinji. Dogovaramo kavicu u subotnje jutro, prije Rankinog penjanja na Sljeme s ekipom iz planinarskog društva.

Stiže točno u minutu, sportski odjevena, vesela i jako, jako feš. Iz njezinog veselog i živog pogleda izvire životna radost, a poslije ću saznati da one zrcale ogromnu ljubav prema životu i ljudima.

Ranka Paskaš diplomirana je ekonomistica. Više od 20 godina radila je u jednoj zagrebačkoj školi jezika, a nakon što je škola promijenila vlasnika, nezadovoljna promjenama, dala je otkaz.

“U mirovini sam od 1995., odnosno otkako sam dala otkaz u školi stranih jezika. Nakon toga, više se nisam zapošljavala, već sam, budući da sam kod kuće imala salon za njegu tijela, nastavila to raditi. Tako da mi dati otkaz zapravo nije bilo strašno – imala sam drugu poslovnu mogućnost. Međutim, znate i sami, to su bile devedesete i kozmetika i uređivanje malo su kome bile visoko na listi prioriteta, tako da su mi dolazile uglavnom samo prijateljice kojima nisam mogla naplatiti usluge. Tako da sam odlučila sve to prodati”, priča mi.

Nakon toga, neko se vrijeme bavila prodajom jedne američke medicinske kozmetike, a kada je i to utihnulo, počela je raditi u tvrtki kod prijateljice koja je imala obrt za uzgoj šampinjona.

“Najprije sam joj vodila knjige, a onda sam počela pomagati i u branju, a uskoro sam postala i dostavljač – razvozila sam gljive po pizzerijama u gradu. Nakon toga, zahvaljujući slučajnom susretu sa starom znanicom, počela sam se baviti prodajom nekretnina. Najprije sam godinu dana radila s njom, a onda sam otvorila svoju agenciju. Zatim je opet došla kriza pa sam se spojila s drugom prijateljicom koja je također u tom poslu. Taj posao mi savršeno odgovara, tako da se i dan danas njime bavim”, govori mi Ranka.

Sviđa joj se što svakodnevno komunicira s ljudima, voli dinamičnost i raznolikost posla, a voli i što ne mora svakoga dana odlaziti u ured. “Radim preko ugovora o djelu, puno sam s klijentima na terenu; pokazujem stanove, preuzimam ključeve, a najljepše od svega mi je da mogu sama organizirati svoje vrijeme. Budući da taj posao radim već više od 20 godina, imam veliki broj starih klijenata koji me nazovu ako im nešto treba. Izgradili smo jako lijepe i čvrste odnose, s nekima sam postala i prijateljica”, s ponosom mi priča Ranka.

Pitam je za mišljenje o već ne-znam-kojem-po-redu rastu cijena na tržištu nekretnina. “Na rast cijena nekretnina najviše su utjecali APN-ovi krediti. Svaki put kada se taj natječaj raspiše, prodavatelji dižu cijene u nebo jer nastane jagma za stanovima i oni znaju da će sve prodati. Naravno, oni koriste situaciju, a cijene se nikada ne vrate na prvobitne”, objašnjava mi moja sugovornica.

Osvrnula se i na drugu, uvijek aktualnu temu kada je o zagrebačkim nekretninama riječ – o starijim sugrađanima koji žive u velikim, a često derutnim stanovima u centru grada, čije režije jedva podmiruju, a ne žele se iz njih iselite.

“Takvih ljudi ima jako puno, ali vi kao agent takvu osobu ne možete nagovoriti da proda stan dok ona to sama ne shvati. A često treba jako dugo da shvati. Takve su osobe često plijen ljudi koji se na sve moguće načine nastoje domoći nekretnina. Preuzmu brigu o njima, ali onda ih jako brzo pošalju u dom. I to je baš tužno. A mnogi od tih stanara nisu siromašni. Imaju ušteđevinu, puno nekretnina, ali žive na taj način jer su tako navikli”, kaže.

Ljubav prema životu

“Jako volim život i tak’ mi je lijepo i tak’ mi je dobro”, bez imalo ustezanja govori Ranka pa nastavlja: “Nikad mi nije bilo bolje nego sada, pod stare dane. Ovo mi je najljepši period u životu. Nemam obaveza prema nikome – djeca su velika, unuci su već isto veliki. Imam svoje društvo, imam i divno muško društvo.”

“Znate, ja sam udovica od 1996. godine, a sad imam prijatelja. Unuci me zafrkavaju i kažu da je to moj dečko. Upoznali smo se na plesu – oboje jako volimo plesati. Ja plešem cijeli život – i moj pokojni suprug je jako volio plesati. Nismo puno išli po plesnjacima, više smo se družili doma i plesali uz glazbu. Nakon što mi je umro suprug, dugo nisam nikamo išla jer sam bila sama i činilo mi se neprikladno. A onda sam čula da postoji ples u Chromos centru i da se pleše u parovima. I tamo sam upoznala sadašnjeg partnera. Počeli smo plesati i malo po malo smo se počeli družiti i izvan plesa. Pronašli smo i druge zajedničke točke. Oboje jako volimo planinariti, a imamo i slične poglede na svijet i život, dijelimo iste vrijednosti”, ozareno priča Ranka.

Treća životna dob, kaže, donijela joj je puno vremena za sebe. “Dok su djeca odrastala, bilo je silno intenzivno. Jedan posao, drugi posao, peri, čisti, kuhaj… Mene kao osobe nigdje nije bilo, pogubila sam se u svim tim obavezama. Iako, imala sam humano radno vrijeme – radila sam do 14 sati. Ali naprosto u danu ne bi ostalo vremena koje sam mogla posvetiti sebi. Danas još uvijek radim, ali ne moram biti u uredu. Dio odradim od kuće, a najveći dio moga posla odvija se na terenu. Imam humani pristup ljudima i volim s njima popričati. Uvijek si složim raspored na način da imam dovoljno vremena za stranke. Ne želim nikoga požurivati jer kupnja stana je emotivna stvar. Ljudi ne kupuju samo sobe, oni kupuju dom i to je vrlo osjetljiv proces. Ponekad im treba vremena da se odluče”, govori mi Ranka.

Pojašnjava mi kako se i njezin posao promijenio tijekom godina. “Ljudi često ni sami ne znaju što žele pa potraga može potrajati unedogled. Prije bih pokazala tri do pet nekretnina i potom bi uslijedila realizacija. Sada to zna potrajati i više od godine dana. Osim toga, imam osjećaj da ljudi posao agenta za nekretnine više ne cijene kao prije. Bagateliziraju moju ulogu u tom procesu, a tu ima dosta posla i nije jednostavno. Ali, ja nikad ne pokažem da su me izbacili iz takta. Osim toga, ja sam često tampon zona između prodavatelja i kupca. Cijelu je tu priču jako lako pokvariti i uništiti, ali ako želite realizirati posao, morate se potruditi da to dovedete do kraja na opće zadovoljstvo”, kaže Ranka Paskaš.

Moderna baka

Svoj dan svakodnevno započinje doručkom, a uz kavicu se i informira – obavezno pogleda i novosti na društvenim mrežama. Bez Facebooka – ništa, kaže. Nakon tuširanja i brzinskog spremanja, odlazi u šetnju s psom, 16-godišnjom labradoricom. Ima i mačku i svo troje žive u sretnoj zajednici.

“Prije sam s psom odlazila u duge šetnje u Maksimir, ali danas ona to više ne može pa ja odlazim sama. Važna mi je fizička aktivnost. Osim šetnji, vježbam jogu i plešem. Nakon šetnje, krećem s poslovnim obavezama – pokazujem stanove, komuniciram s klijentima, tražim stanove za njih. Ako za taj dan nisam ništa dogovarala, spremim se i odem k svome prijatelju u Markuševac. Tamo imamo i vrt koji obrađujem, lani smo imali i nešto plodova, ove godine ćemo ih, nadam se, imati malo više”, otkriva mi Ranka.

Gospođa Paskaš baka je dvoje unučadi – djevojčice Lote i dječaka Viga, ali oni su, kaže mi, prilično “rasprodani”. Tijekom čitavog tjedna imaju puno aktivnosti, dok se vikendom najradije druže s prijateljima.

“I ja sam vikendom zauzeta. To je moje vrijeme koje provodim u planinama. Znate kaj mi je bilo najteže? Prvi put kad me sin pitao – Mama, bi li ove subote pričuvala djecu? A ja sam rekla – Ne, ne mogu, u planinama sam. Jako sam se loše osjećala, imala sam kamen u želucu, strašnu grižnju savjesti jer sam rekla ne. Proganjalo me to danima. Ali onda mi je to postalo normalno. Oni su shvatili da su to moji dani, to su prihvatili i sada svi svoje vrijeme planiramo u skladu s tim. Sin i snaha svoje izlaske planiraju za petak navečer jer znaju da su subota i nedjelja moji dani” kaže ova moderna baka.

No, dok su unuci bili manji, kaže, često ih je čuvala. Kada su išli u vrtić, nisu išli na aktivnosti, a čuvala bi ih i kad su bili bolesni.

Aktivno starenje

Vrijeme u planinama za Ranku je dragocjeno i nezamjenjivo. O tome je razmišljala dugo, a odlučila je krenuti kada je izgubila muža.

“Počela sam istraživati mogućnosti, ali nisam uspijevala pronaći planinarsko društvo koje bi prihvatilo i moga psa. Prvo mi je to bilo čudno, ali onda su mi objasnili zašto. Naime, dok se penjemo po ozbiljnijim uzvisinama, pas ide gore-dolje, a bude i opasnih uspona, strmina pa je to sve jako opasno. No, onda sam se snašla i sada psa ostavljam na čuvanju, a ja uživam u planinarenju.”

U trećoj životnoj dobi naučila je i voziti bicikl. “Uvijek sam imala tu želju, ali bilo me je strah. Jednom kad sam odlučila, objavila sam na Fejsu da tražim nekoga tko bi mi poklonio svoj stari bicikl i, na moje veliko iznenađenje, javilo mi se dosta ljudi. Među njima je bio i moj kolega iz Rijeke i poslao mi svoj. Čim sam zavrtila pedale, krenulo je. Još mi treba malo prakse jer se po pločniku ne osjećam najsigurnije. Sad se s prijateljicom dogovaram kako ćemo na proljeće nas dvije zajedno biciklirati po Zagrebu”, govori mi ova poduzetna žena.

Uz sve svoje brojne aktivnosti, Ranka i volontira. “Idemo svake godine na Mljet gdje čistimo plaže i planinarske staze. Prvo smo krenuli s našim Planinarskim društvom Sveti Šimun, no onda smo se odlučili javiti Hrvatskom volonterskom centru. Idemo i na Plitvice i čistimo područje oko jezera“, priča mi oduševljeno.

Pitam je i za tajnu vitalnosti i mladolikog izgleda. “Nema tajni – vježbam, idem na jogu, dvije godine sam išla na tai-chi, a vježbam i kod kuće. Nemam posebnu prehranu. Volim špek, mast i čvarke! Imam visok kolesterol. Doktorica mi je rekla da ga moram smanjiti, a ja kažem – kako da ga smanjim kad nemrem to prestati jesti (smijeh). Jedem ono što mi se sviđa, sitne sam građe, ali za ponešto je zaslužna i genetika! Nisam pobornica nekih estetskih zahvata, njegujem se kremama iz drogerije, ali radim face jogu skoro svaki dan. Mislim da je najveća tajna moja ljubav prema životu”, zaključuje Ranka Paskaš.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.