S predstavnicom stanara ušli smo u atomsko sklonište: ‘Ne daj Bože, ali mi smo spremni’

Ovih dana 68-godišnjoj umirovljenici Radmili Ormanec mobitel zvoni češće nego ikad. Naime, otkako je počeo rat u Ukrajini, a osobito nakon pada vojnog drona na područje Jaruna, susjedi je kao predstavnicu stanara non-stop zovu s istim pitanjem: Je li atomsko sklonište zgrade funkcionalno i spremno za prihvat ljudi?

Zamolili smo je da nas povede u obilazak skloništa, a usput nam je govorila koliko je napora uložila da s još pet žena sve dovede u red . “Naša zgrada jedna je od rijetkih u kvartu koja u podrumu ima pravo atomsko sklonište, koje može prihvatiti 300 ljudi. S prvom viješću o ratu uzela sam ključ i otišla pogledati u kakvom je stanju, budući da tu nitko nije ulazio gotovo 30 godina, još od Domovinskog rata. Sve je bilo uredno, ali je sve prekrila silna prašina. Odmah sam zvala tvrtku koju smo ovlastili za upravljanje zgradom i oni su mi poslali žene koje su mi pomogle s čišćenjem. Iako je teško opisati koliko smo se naradile u svih šest prostorija, dobra stvar je to što je sklonište suho i prozračno, evo uvjerili ste se sami, nikakva se vlaga niti ustajali miris ne mogu osjetiti u zraku”, rekla je gospođa Radmila.

U njihovom je skloništu, govori nam, preko 150 željeznih ležajeva-klupa i to 75 podnih i 75 visećih. Sklonište nadalje ima i 300-litarske bačve za vodu, kante za otpad, tri muška i tri ženska kemijska WC-a, tek jedan stol i dvije stolice, kao i osnovne alate kao što lopate, grablje, batovi. Vreće s pijeskom također su složene u jednoj od većih prostorija, dok se u maloj zasebnoj sobici nalazi stroj koji pokreće ventilacijski sustav. Sve to, govori gospođa Radmila, još moraju detaljno pregledati djelatnici Stožera civilne zaštite, koje očekuje ovih dana.

Naglasila je i da je sada prvi put vidjela kako se otvara mali skriveni prolaz koji iz skloništa vodi na vanjski izlaz, nužan u slučajevima kad bi glavni ulaz-izlaz (široka i iznimno teška željezna vrata), bio zatrpan.

Nestale deke

Na kraju obilaska naglasila je da su na svakom krevetu nekad bile i deke. “Ne znam što se dogodilo, ali tu više nema niti jedne”, požalila se se i dodala da sklonište inače nije rezervirano samo za stanare ove zgrade u Ulici Hrvatskog sokola, već tu mogu doći i ljudi s ceste, dok se kapaciteti ne popune.

“Jesu li se ljudi uplašili rata otkako je napadnuta Ukrajina, zovu li vas još uvijek je li sklonište spremno?”, pitamo je, a ona odgovara: “Svaki dan zovu vrlo zabrinuti stanari, osobito starije žene, ma ne gasim mobitel. I mlađi pitaju, ali više onako usput, kad me sretnu oko zgrade ili u haustoru. Sve u svemu, mogu vam reći da i nema kućanstva iz kojeg se nisu raspitivali.”

Na čelu stanara već gotovo sedam godina

Funkcija predstavnice stanara, uz mnoge lijepe strane koje nosi – poput brojnih prijateljstava koja otvaraju mnoga vrata – ima i drugu stranu medalje. “Kad sam vagala hoću li se ili ne prihvatiti ove odgovorne uloge za tako veliku zgradu, razmišljala sam: Djeca su odrasla i otišla, suprug je umro pa živim sama, vremena u mirovini imam, a dobro bi mi došla i koja kuna više u kućnom budžetu… I naposljetku sam odlučila prihvatiti izazov. Moram priznati, u početku me brinulo hoću li se snaći, ali brzo sam pohvatala konce, barem što se tehnikalija tiče. Ono što me i danas zna izbaciti iz takta su jedino ljudi, njihovi prigovori oko bitnih, ali i sasvim nebitnih stvari. To me, osobito u počecima, znalo dobrano rasplakati. I danas, nakon gotovo sedam godina, još se ponekad pitam treba li mi sve to”, otkrila nam je ova odvažna umirovljenica i dodala da ovaj posao zahtijeva gotovo svakodnevni rad, no ona sve radi s puno dobre volje.

Nikad joj nije dosadno

Gospođa Radmila rodom je iz Ivanova Polja nedaleko od Daruvara. Ondje je upoznala i supruga, moreplovca, te su neko vrijeme živjeli u rodnom kraju. No, kako je on kupio stan u Zagrebu, nagovorio ju je da da otkaz u knjigovodstvenom servisu u kojem je radila 15 godina, i da potom presele u metropolu. “Tada se već rodio naš stariji sin. Kako je suprug puno bio na brodu, ja sam u početku sa sinom živjela na relaciji Daruvar – Zagreb jer mi je silno nedostajalo moje staro društvo, roditelji, svekrva, ali i priroda i tišina. No, potom sam rodila i drugog sina, došao je na red vrtić, pa škola i uz silne obaveze priviknula sam se na život u gradu”, povjerila nam je.

Najteže joj je, kaže, pala suprugova iznenadna bolest zbog koje nisu stigli uživati u zajedničkim umirovljeničkim danima. “Trebao je raditi još nekoliko godina i nadala sam se da ćemo nakon cijelog života odvojenosti napokon zajedno kročiti prema dubokoj starosti, no sudbina je htjela drugačije. On je umro 2014. i to je bio veliki šok za obitelj”, rekla je s tugom u glasu.

Sinovi i snahe – izvor radosti

Njezin najveći izvor radosti danas su sinovi i snahe koji je redovito obilaze, katkad u tjednu, ali obavezno svake nedjelje. Tada gospođa Radmila od jutra priprema ručak i peče kolače. Mađarica se podrazumijeva jer je svi vole, a drugi je kolač obično iznenađenje. “Uživam u tome, nedjelja je moj sretan dan!”, prišapnula nam je.

Preko tjedna, osim što svaki dan kuha i često ide na kavice sa susjedama, najviše voli vesti goblene ili stolnjake, koje rado poklanja snahama. “Napravila sam oko 60 čuvenih njemačkih Wiehler goblena, a ne znam ni sama koliko sam stolnjaka izvezla. To me smiruje, fokusira, ispunjava. Ne volim puno gledati TV, vezenje mi je draže. K tome, volim svaki dan provesti sat, dva na internetu, čitam vijesti, pronalazim nove recepte, a uvijek si na specijaliziranim stranicama potražim i kakav novi motiv za vezenje”, otkrila nam je za kraj ugodnog razgovora temperamentna gospođa Radmila za koju mi je nekoliko njezinih sustanara reklo gotovo istu rečenicu: “Sretni smo što je imamo.”