Od Meksika do Makedonije: Gospođa Vera (76) u mirovini živi za unuke i putovanja

Djevojčice su pripremale torbe za popodnevnu nastavu u školi, a baka im je s ljubavlju servirala ručak. Uz šalu i smijeh školarke su pojele domaće štrukle, stavile torbu na rame, “otpuhnule” baki poljubac i izašle. Mašući im s terase, gospođa Vera Šimunković mi kaže: “Ne mogu ni izreći koliko sam sretna što je moja kći Helena s djecom ostala živjeti u obiteljskoj kući. Ništa mi nije teško napraviti za njih, ali ni njima za mene. To je blagoslov.”

Ispričala je potom da je život nije uvijek mazio, bilo je tu, reći će, “padanja i dizanja, jer naposljetku, svatko križ svoj nosi”.

Gubitak supruga i rad do 70-te godine života

“Suprug mi je umro kad sam imala 58 godina. Imali smo privatnu građevinsku tvrtku s više od dvadeset zaposlenih, koju je trebalo nastaviti voditi. Uz golemu tugu koja me godinama nije napuštala, ulagala sam nadljudske napore da ne pokleknem. Od ranog bih jutra bila na gradilištu, često po sastancima, navečer bih vodila poslovne knjige, pisala ponude. I nakon što sam stekla uvjete za mirovinu, nastavila sam raditi, to mi je pomoglo da se ne prepustim očaju”, ispričala nam je gospođa Šimunković.

Tek se nakon sedamdesete godine života povukla iz radnog svijeta, i tada se više posvetila unukama, vrtlarenju, odlascima u kino i kazalište te osobito – putovanjima.

Sve čari putovanja

“Putovala sam i prije sa suprugom, ali kako on nije volio ići zrakoplovom, daleke sam destinacije krenula upoznavati tek posljednjih petnaestak godina. Bila sam tako u Meksiku, Kini, New Yorku, Španjolskoj, Grčkoj, Tunisu, Maroku, Egiptu, čak šest puta proputovala sam Tursku. Iskreno, najčešće sam putovala sama, preko agencije. Na putu bih uvijek upoznala divne ljude i nikada se nisam osjećala ni samom, ni usamljenom. Koja li su se samo prijateljstva za cijeli život rađala na tim solo izletima, baš zato što nisam bila usmjerena na osobu ili grupicu poznatih, već sam bila otvorena prema svima. I vjerujte mi, nisam jedina umirovljenica koja putuje sama”, doznajemo od gospođe Vere.

No, u Makedoniju se ipak otisnula u društvu. Bilo je to organizirano druženje četiriju prijateljica koje se već 12 godina nalaze jednom godišnje, uvijek na nekoj drugoj destinaciji. To su, uz gospođu Veru, 78-godišnja Smiljana iz Karlovca, 42-godišnja Maja iz Svete Nedelje, te 37-godišnja Kristina, rodom Varaždinka s pariškom adresom.

Gospođa Vera otkrila nam je i kako se rodilo ovo veliko prijateljstvo. “Moja Smilja i ja prve smo susjede u Njivicama na otoku Krku gdje imamo vikendice. Družimo se već preko trideset godina, a ona mi je i suputnica na ponekom od mojih putovanja. Tako smo prije 12 godina u Tunisu upoznale dvije prekrasne mlade djevojke, prijateljice Kristinu i Maju. Unatoč razlici u godinama, toliko smo se zbližile s njima, da se čujemo barem tri, četiri puta mjesečno, a nalazimo se najmanje jednom godišnje. Ove je godine odluka pala na Makedoniju. Naime, Kristinu je njezina francusko-belgijska tvrtka angažirala na kratkoročnom projektu u južnoj Srbiji pa je Skopje zvučalo kao zanimljiva destinacija na koju je ona mogla doći automobilom. I nismo požalile, provele smo se kao nikad, ne sjećam se kad sam zadnji put tako opustila! Uživale smo u razgledavanju, makedonskoj hrani, izvrsnim vinima, živoj muzici do kasno u noć. Evo i glas sam zamalo izgubila! I naravno, cijene su ondje povoljnije nego kod nas pa je užitak bio još veći”, povjerila nam je umirovljenica govoreći žarom poput kakve mlade djevojke.

Potom je dodala: “Toliko smo se glasno smijale svih tih pet dana, da smo, gdje god bi se pojavile, imale neki poseban tretman. Zaboravila sam napokon na pandemiju koja mi je odnijela nekoliko prijatelja, i na potres koji nam je teško oštetio kuću.”

Teški dani nakon stradanja kuće u potresu

Tog ranog jutra, za onog prvog, zagrebačkog potresa s epicentrom nedaleko od Markuševca, gospođu Veru probudio je tutanj, a potom se kuća tresla, kaže, u svim smjerovima. “Bila sam na katu i najprije počela vikati kćeri da s unukama istrči na ulicu. Osobno, od šoka i nevjerice, nisam se mogla pomaknuti – ostala sam ležati na podu i slušala kako pucaju zidovi, pada žbuka, poskakuje crijep na krovu. Tek kad se sve smirilo, izašla sam van. Da užas bude veći, krenuo je padati snijeg. Ma ne smijem se toga ni sjetiti”, rekla nam je glasom u kojem se i danas nazire drhtaj.

Otkrila nam je potom i da joj je odmah bilo jasno da je kuća od tog trenutka neuseljiva, ta građevina joj je u malom prstu. Popucali su nosivi zidovi i bilo je jasno da će obnova biti itekako zahtjevna. “Nužne smo stvari preselili u mali prostor koji smo nadogradili na kuću za potrebe ureda, taj je dio ostao čitav. Već sutradan smo pozvali procjenitelje, dobili smo žutu naljepnicu na kući. Ni kći ni ja nismo htjele odseliti i tek potom krenuti prikupljati papire za obnovu. Mi smo se odmah krenule raspitivati kako i koga angažirati za radove, s mišlju da ćemo naknadno od države tražiti povrat bar dijela uloženog novca”, otkriva gospođa Vera.

Tada su se, kaže, vrata počela sama otvarati. Nakon što je kuću pregledao statičar i dao im osnovne savjete, prijatelj im je preporučio majstore koji će stručno postaviti željezno ojačanje. Prijatelji kćeri Helene sami su se javljali za pomoć. “Jednog jutra ispred kuće je bilo dvanaest mladih ljudi, od kojih pola nisam ni poznavala, svi su došli raditi na kući. Neki od njih možda nikad nisu bili na krovu, a popeli su se i radili. Nikad taj prizor neću zaboraviti. Uložila sam ušteđevinu, dio su nam troškova također pomogli pokriti prijatelji. Kuću smo obnovili za točno 35 dana. Iako nam je država odbila vratiti makar i kunu za obnovu, sada sam svjesna da smo imali sreće što smo se tako brzo pribrali i krenuli u akciju, jer je kasnije bilo sve teže doći do majstora, a cijene građevinskog materijala krenule su skakati u nebo. Najstrašnije je to što ljudi oko nas, koji se nisu mogli sami snaći, i danas žive u kontejnerima”, napominje naša sugovornica.

Tu je i opet progovorila o prijateljici Smiljani. “Pa eto, dodala bih još koju riječ o tome koliko nam u životu znače prijatelji. Kad je Smiljani stradao obiteljski stan u Domovinskom ratu, suprug i ja dali smo sve od sebe ne bi li im bar malo pomogli. Kad je gotovo tri desetljeća kasnije meni užasno stradala kuća, njezina je obitelj odmah priskočila. Nitko nije morao ništa ni reći ni pitati”, ističe gospođa Vera.

Ispunjen i smislen život u mirovini

Svakodnevica gospođe Vere smisleno je ispunjena od ranog jutra pa sve do lijeganja u krevet s križaljkom. “Redovito ustajem u 6.45, najprije popijem kavu i toplu vodu s medom. U 7 sati bude se unučice, a kći odlazi na posao. Ja potom djevojčicama serviram doručak i ispratim ih u školu. Tada doručkujem, prošećem naša dva psa, a onda po potrebi autom odlazim u nabavku namirnica. Najčešće kuham ono što unuke najviše vole, a to su rižoto, špagete bolonjez, pohana piletina, sarma od slatkog zelja, ćufte, punjene paprike… Voljela bih da jedu više povrća, ali kad spomenem blitvu, njima bude smiješno. No, zato im češće nudim voće”, ispričala je.

Nakon ručka, gospođa Vera se, kaže, posvećuje kućanskim poslovima. “Kad odradim sve što sam si zacrtala taj dan, obavezno palim TV i gledam Potjeru, Dnevnik i potom jednu tursku sapunicu. Katkad uleti i pokoji dobar film, a volim se, i to sama, zaletjeti i u kino ili kazalište”, otkrila je i dodala da s prvim proljetnim zatopljenjem započinje i s vrtlarenjem oko kuće. “Osim što imam puno posla oko cvijeća, u maloj gredici i ove godine planiram posaditi rajčicu, papriku, patlidžane i tikvice. Ništa pretjerano, ali itekako veseli kad dođu prvi plodovi”, govori.

A kad u lipnju završi školska godina, kći Helena preuzima brigu o vrtu, a ova brižna umirovljenica unučice vodi na more. “Sa mnom idu Tina i Maja, a onda nam se, ovisno o godišnjim odmorima, priključe i sin Robert i snaha Danijela te njihova djeca, moje unuke Marta, Marina i najstarija Mirta, koja mi je podarila i praunučicu Zitu. Volim kad smo svi na okupu”, rekla je gospođa Vera, inače rođena Nišanka koja je u Zagreb došla s 19 godina – pogađate, zbog ljubavi!

Ostala joj je, otkrila je za kraj, još samo poneka neostvarena želja. “Voljela bih u skorijoj budućnosti posjetiti Portugal i skandinavske zemlje. Nadam se da ću na jednu od tih destinacija uspjeti otputovati još ove godine, bude li zdravlja i naravno, mira u svijetu”, rekla je. A budući da se ova optimistična, samouvjerena i hrabra žena uvijek svojski potrudi ostvariti ono što naumi, nimalo me ne bi začudilo da mi uskoro pošalje razglednicu.