Moral i zakon: Odrasla djeca dužna su uzdržavati siromašne i nemoćne roditelje

Prošloga tjedna objavljena je vijest prema kojoj je jedan otac tužio vlastitu djecu za uzdržavanje. Općinski sud u Čakovcu donio je presudu prema kojoj je sin dužan doprinositi za uzdržavanje svog oca koji je smješten u Domu za odrasle osobe, objavio je Večernji list.

Iz šturog sudskog teksta razaznajemo da je oca čakovečki Centar za socijalnu skrb smjestio u dom te da mu podmiruje razliku između 1.400 kuna invalidske mirovine i 4.500 kuna realne cijene skrbi u domu. Kako tužitelj ima troje djece, dvoje od njih su zbog slabog imovinskog stanja oslobođena participiranja u troškovima brige za oca, dok je sud ocijenio da treće dijete, sukladno imovinskom stanju, može i mora mjesečno plaćati 1.000 kuna.

Iako su reakcije na ovu presudu dominantno pozitivne, u raspravu na našoj Facebook stranici upustili su se mahom oni koji se ne slažu s činjenicom da djeca imaju obvezu uzdržavati stare, siromašne i onemoćale roditelje. Stajališta zauzeta u raspravi mogu se podijeliti u nekoliko skupina, kao i pitanja koja ta stajališta provociraju.

Stajalište: Samo roditelji imaju obveze

• Izjava 1: “Djeca nisu tražila da se rode pa i nemaju nikakve obaveze prema roditeljima.”
• Izjava 2: “Ako se ne varam, roditeljima djeca nisu pala s neba. Djecu nitko ništa nije pitao.”

Za raspravu: Imaju li onda ljudi ikakve obveze, recimo, prema društvu, budući da nisu tražili da budu doneseni na ovaj svijet? Moraju li poštovati (moralne) norme društva, s obzirom da nisu imali izbora prilikom ulaska u isto to društvo?

Stajalište: Država bi se trebala pobrinuti za starce

Starci bi trebali biti, citiramo našu čitateljicu, na državnim jaslama. Zadatak države je, kažu mnogi, otvarati ustanove u kojima će stari građani čekati kraj života.

• Izjava 1: “A zašto ne bi država uredila da je cijena doma u iznosu mirovine, a ne da je mirovina 1.500 kuna, a dom 4.500 kuna. Sramota od države!”
• Izjava 2: “Ovo je samo udar na djecu koja vjerojatno ni sama nemaju previše, jer možebitno imaju i svoje obitelji, a sve kako bi starce skinuli sa državnih jasli.”

Za raspravu: Tko je, zapravo, država i tko u konačnici plaća ceh? Tko je krajnji platitelj između socijalne i realne cijene? Treba li država u tom slučaju postati i zakonski nasljednik osobe o kojoj se pobrinula? Kada su ostarjeli roditelji prestali biti dio obitelji?

Stajalište: Roditelji ne zaslužuju da se djeca brinu o njima jer su bili loši ili nesavršeni roditelji

Ovo se stajalište često temelji na traumatičnim obiteljskim pričama.

• Izjava 1: “Moj bivši suprug kad smo se rastali nije ni pitao za djecu, niti plaćao alimentaciju. Jel se sad djeca trebaju brinuti za njega?”
• Izjava 2: “Ima roditelja koji ne žele raditi, a djeca im već od ranih godina rade i ta djeca bi u budućnosti trebala uzdržavati roditelje ili roditelja koji njih nije uzdržavao.”
• Izjava 3: “Nekad su imali puno djece da bi imali besplatnu radnu snagu. Danas imaju djecu da ne plaćaju kućnu pomoćnicu.”
• Izjava 4: “Neki roditelji su pravi zlikovci. Ne zaslužuju ništa!”
• Izjava 5: “Kod nas u Slavoniji možeš na prste nabrojati dobre roditelje. Većinom škart. O neimaštini, alkoholizmu, nasilju u obiteljima, da i ne pričamo.”

Za raspravu: Na temelju anegdotalnih dokaza ne možemo postavljati pravila. Anegdotalni dokaz je način podupiranja svoje teze u kojem zanemarujemo činjenicu (da je većina roditelja dobra i odgovorna); a naglašavamo priču koja se možda dogodila, a možda i nije. Upravo zbog toga anegdotalni dokazi se odbacuju u ozbiljnim debatama. Ako postoje loši roditelji, trebamo li zbog toga zanemariti sve one dobre?

Stajalište: Ako su siromašni u starosti, sami su si krivi za to

• Izjava 1: “Starac koji se u životu nije uspio snaći pa smatra da ga vlastita djeca moraju imati na teret.”
• Izjava 2: “Sad pita starost gdje je bila mladost.”

Za raspravu: Moraju li oni koji se “ne znaju snaći”, ali, očito, znaju odgojiti djecu, patiti u nebrizi i siromaštvu? Gdje je nestala međugeneracijska solidarnost?

Siromaštvo nije osobni izbor, a često puta je i odraz društva kojeg i sami činimo. Ovakvo stajalište je ne samo okrutno, već iznimno opasno i štetno te samo gura siromašne “u nevidljivo”. Ako ne vidimo siromašne, čak ni kada su to naši roditelji, djedovi i bake, vjerojatno pretpostavljamo da su njihova iskustva, mogućnost odabira i životne šanse jednake našima. No to je gotovo nemoguće i govori najviše o nama samima.

Ako nam je obitelj važna, onda je i važno da djeca brinu o roditeljima

Je li normalno da zakon propisuje uzdržavanje roditelja? Jest, ako pomoć siromašnim i nemoćnim roditelja smatramo dijelom morala. Zakon i moral su međusobno povezani i pri tome reguliraju redoslijed odnosa svih članova ljudskog društva. Moral se s vremenom mijenja, što prate i norme. No još uvijek važi ona da se prema drugima trebamo ponašati onako kako bismo željeli da se oni ponašaju prema nama.

I briga odrasle djece za roditelje poima se kao stvar reciprociteta. Taj koncept prema kojem odrasla djeca imaju obvezu brinuti se za i uzdržavati onemoćale i/ili siromašne roditelje ili rođake koji su ih odgojili – nije hrvatska posebnost. Tako različiti zakoni diljem svijeta propisuju različite razine skrbi djece za roditelje. Obično se radi o plaćanju hrane, odjeće, stanovanja i medicinske njege u slučajevima kada roditelji to iz objektivnih mogućnosti nisu u stanju. Mnogi od tih zakona omogućavaju državi i ustanovama naplatu troška brige za starije od njihovih potomaka. Neke države su čak propisale i zatvorske kazne za nemarnu djecu.

U Europi – međugeneracijska solidarnost

Povjesničari smatraju da su u zapadnjačkim društvima ovi zakoni derivirani iz elizabetanskog Zakona o siromasima iz 1601. godine.

Njemačka, primjerice, danas propisuje da se rođaci u izravnoj vertikalnoj liniji (djedovi i bake, roditelji, djeca i unuci) moraju uzdržavati u situacijama potrebe, uključujući i potporu djece siromašnim roditeljima. U Francuskoj je među bliskim rođacima (djeca, roditelji i supružnici) propisana dužnost potpore u slučajevima potrebe.

S druge strane, Švedska je 1956. godine izmijenila legislativu i razriješila djecu obveze brige za roditelje. Zadovoljenje potreba starih prebacila je na društvo kroz brojne propise iz područja socijalne skrbi. Usluge koje je država pružala starijima s vremenom su postale veliki fiskalni teret, posebno u svjetlu starenja stanovništva, pa postoji trend njihovog prepuštanja privatnom sektoru koji sada drži oko 10 posto ovog potencijalno velikog tržišta.

Španjolska je obvezu o starijim članovima obitelji vezala uz red nasljeđivanja, slično kao i Italija. Slovenski zakon, baš kao i hrvatski, propisuje brigu za poočima i pomajku, a portugalsko zakonodavstvo u priču uvodi i braću i sestre roditelja. Obvezu brige za bake i djedove propisala je Francuska, ali i pokrajina Vorarlberg u federalnoj Austriji.

Brojni europski zakoni omogućuju državama naplatu usluge brige za onemoćale i stare članova društva kroz raspolaganje njihovom imovinom, jer besplatan ručak, do danas, nije izmišljen.

Pitanje kulture i religije

Stupanj spremnosti odrasle djece da brigu za roditelje prebace na društvo ovisi o samoj kulturi pa i o dominantnim vjeroispovijestima u promatranim državama. Tako očekujemo da će on biti viši u sjevernijim i protestantskim državama, dok će u katoličkim i pravoslavnim dijelovima Europe osjećaj odgovornosti prema starim roditeljima biti veći. To je vidljivo i u takozvanom mediteranskom krugu gdje je normalno da djeca dugo žive s roditeljima, ali i da se brinu o njima.

Sjedinjene Države – odgovornost potomaka

Sjedinjene Države ovu materiju propisuju zakonima o odgovornosti potomaka (eng, filial responsibility laws) od kojih neki imaju federalnu primjenu, a drugi se primjenjuju na razini savezne države. Neki od tih zakona predviđaju kaznenu odgovornost za odraslu djecu i bliske rođake koji propuste brinuti o članovima obitelji kada je ta briga nužna. I pri tome se gleda siromaštvo roditelja, a ne njegova kronološka dob.

Tako je među najpoznatijim slučajevima u Sjedinjenim Državama onaj Johna Pittasa čija je majka nakon nesreće zbrinuta u domu za njegu i opravak, nakon čega se je preselila u Grčku i iza sebe ostavila nepodmireni račun. Dom je tužio njenog sina, čak i prije no što je trošak pokušao naplatiti od zdravstvenog osiguranja. Sud u Pennsylvaniji je presudio da sin mora platiti nastali trošak, a prema važećem Zakonu o odgovornosti potomaka.

I na istoku –  dužnost potomaka

I nezapadnjačka društva poznaju koncept obavezne brige za ostarjele roditelje pod nazivom “dužnosti potomaka”. U konfučijanskoj, kinesko-budističkoj i taoističkoj etici “dužnost potomaka” propisuje poštovanje prema roditeljima, starijima i precima. Upravo se ova dužnost u kineskim i istočnjačkim društvima smatra ključnom vrlinom kojoj su posvećena brojna djela narodne predaje, ali i novije literature. Najpoznatija zbirka takvih priča je “Dvadeset i četiri slučaja dužnosti potomaka”. Te priče opisuju kako su djeca ispunjavala svoje dužnosti prema roditeljima i starijima u prošlosti. Znakovito, u ogromnoj Kini koja ima puno religijskih sustava, gotovo sve religije slažu se oko ove teme.

Singapur, Tajvan, Indija i Kina tako kazneno kažnjavaju odbijanje financijske i emocionalne potpore ostarjelim roditeljima.

Što točno kaže hrvatski Obiteljski zakon?

Članak 292.

(1) Punoljetno dijete je dužno uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine.

(2) Dijete iz stavka 1. ovoga članka može se osloboditi dužnosti uzdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije uzdržavao u vrijeme kad je to bila njegova zakonska obveza.

Članak 293.

Punoljetni pastorak je dužan uzdržavati maćehu, odnosno očuha ako maćeha ili očuh nisu sposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine i ako su ga oni uzdržavali ili se brinuli o njemu dulje vrijeme.

Članak 294.

Punoljetno unuče je dužno uzdržavati baku, odnosno djeda, ako baka, odnosno djed nisu sposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine i ako su ga oni uzdržavali ili su se brinuli o njemu dulje vrijeme.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.