‘Kao milijarderi, ne fali nam ništa!’ Poznanstvo iz Krugova postalo je prijateljstvo

Zima je kalendarski još u tijeku pa su tri prijateljice svoje redovno tjedno druženje i ovaj put upriličile na toplom, umjesto na omiljenoj klupici parka u Travnom kad je vani ugodnije. Spremno smo prihvatili poziv da im se pridružimo kod Duške nakon sastanka na kojem su ovom prilikom uz slatke zalogaje, tortu i palačinke, pretresle trenutne životne novosti i preokupacije. S domaćicom skupa i počinjemo priču o ovom osebujnom prosvjetno-znanstvenom triu.

Sve je počelo na art radionici

“Posve slučajno sam došla do Krugova”, prisjetila se umirovljena prosvjetna radnica Duška Gaćeša (75). Jedna od volonterki svratila je u posjet njenoj prijateljici i susjedi iz zgrade koja je proživljavala terminalnu fazu karcinoma. Ljudski razgovor bio je jedino što je prijateljicu moglo barem malo utješiti, a volonterka je predano omogućila tu psihološku podršku. Duška se zatim raspitala o drugim aktivnostima udruge koje pružaju u centru u susjednom naselju i odlučila isprobati Art terapiju. Popularna radionica Čajanka-bojanka odvijala se dva puta tjedno, no korona je privremeno prorijedila termine da bi se jednom tjedno okupljanje potom preselilo u online zonu. 

“Pretežno smo bojali crteže skinute s interneta. To mi je jako dobro išlo. Onda je počela korona. Imali smo prvi online sastanak i tada sam bolje primijetila Mirjanu. Zaintrigirala me blagost u njezinu glasu i osmijeh u kojem sam vidjela i neku tugu. Pred jednu odjavu sa sastanka, kad smo ostale same, pitala sam što ju tišti, ponudila joj razgovor i tako smo se počele intenzivnije družiti. Ona je puna ideja, bavi se mnogim aktivnostima, a ja opet ne mogu i povlačila sam se u sebe. Na koncu smo jedna drugoj došle u pravom trenutku”, prepričava gospođa Duška.

Zdravlje se ispriječilo većem Duškinom angažmanu

U tom periodu, naime, pogoršano joj je zdravstveno stanje uslijed bolnog išijasa pa su i dotad uobičajeni odlasci u kupovinu i na radionicu postali problem. Otežano kretanje koje si olakšava hodalicom ili s dva štapa u društvu se ipak lakše podnosi. Potvrđuje i prijateljica Mirjana Škreblin Lujo (71).

“Tako da smo mi ne samo korisnice Krugova, nego smo i aktivne volonterke jedna drugoj”, nadovezuje se kroz smijeh. Ako njoj zatreba prijevoz, Duška je uvijek tu na usluzi sa svojim automobilom, a Mirjana njoj uskoči oko veće kupovine ili tek da ju potakne na izlazak iz stana i malu promjenu okoline.

Naime, život u čuvenoj Mamutici, najvećoj zgradi u Hrvatskoj i među najvećima u Europi, i pored pet tisuća stanara u starijoj dobi može biti prilično samotnjački. Osobito za one sa zdravstvenim poteškoćama kao u Duškinu slučaju. U trenucima kada se druži s dvjema prijateljicama ili kada kao tijekom našeg susreta na kraći boravak svrati unučica Vida, sintagma ‘aktivno starenje’ dobiva puni smisao.

“Živim tu od 1978. godine, sama, na šestom katu. Otkako su počeli moji problemi s kretanjem ponekad se osjećam kao zatočena u stanu. Mirjana i Marija puno su mi oplemenile život. Jer znate kako to obično ide. Svima kroz godine puno napraviš, a kad ti trebaš nekoga, onda te zaborave, dobiješ figu. No ljudi su takvi. Ne zamjeram, razumijem ih, jer svatko ima svoju obitelj. Ali bude mi žao zbog toga”, iskreno će umirovljena nastavnica Upravne škole.

Marija se posvetila volontiranju

Na Mirjaninu inicijativu u ovaj uzak krug podrške i razumijevanja, redovnim druženjima se ubrzo priključila i Marija Rašan Križanac (66). Ispočetka u ulozi volonterke što je s vremenom izraslo u prisniju, prijateljsku dimenziju. Gotovo cijeli radni vijek, 45 godina staža radila je u prosvjeti, kao profesorica u jednoj zagrebačkoj strukovnoj školi i ravnateljica u drugoj. Zahvalna je na tom životnom putu, ističe, a za volontiranje u mirovini pripremala se još tijekom posla. Već dvije godine je priličan dio privatnog vremena posvećena toj vrsti angažmana u zajednici. Prvo je volontirala u Crvenom križu, gdje je izbjeglice poučavala hrvatski. 

“To je bilo sjajno iskustvo. Jedan šareni razred s djecom od 5 do 15, 17 godina. Kad je krenula korona, taj rad uživo je prestao. Nakon toga sam se prijavila u udrugu Krugovi. Spojili smo se u sklopu projekta ‘Riječi koje liječe’ osmišljenog za poticanje verbalnog i pisanog izražavanja. I tako sam srela Mirjanu i gospodina Marka. Isprva sam dolazila k njima malo razgovarati. To je prilika da čovjek barem malo podijeli osjećaj razumijevanja i na taj način doprinese nekom boljem ozračju među ljudima. A onda smo tom druženju pridružile i Dušku. Tako da smo nas tri srijedom zajedno. Vrijeme za razgovor i međusobnu potporu, ponekad i suzicu jer sve je to život, uvijek brzo proleti”, napominje Marija.

Ona je istovremeno nastavila još s volontiranjem u Centru za mirovne studije. Posljednjih osam mjeseci online također podučava hrvatski jednog simpatičnog Iranca. Nada se da će četrdesetogodišnjak dobiti državljanstvo i da će mu u Hrvatskoj biti dobro i ugodno. Pored volonterskog angažmana, zaokupljena je još nekim poslićima, kaže, onih stručnih se nije još sasvim otresla u mirovini, ali se nastoji od toga odmaknuti da rade oni kojima to treba, ističe, jer sama nije u toj situaciji. S obzirom na radni vijek proveden u prosvjeti, u kojoj su godinama hrvatska realnost pritužbe zbog potplaćenosti, uvjete rada i posljedično najpoznatiji prosvjedi, zanimalo nas je objašnjenje.  

”Osjećam se kao milijarder, ne fali mi ništa”

“Ja sam zadovoljna u mirovini. Ništa mi ne fali, osjećam se kao milijarder! Molim vas to napišite. Znači, razlog je taj što ne trebam ništa. Ne možete kupiti ono što vas čini zadovoljnim i ono što vam je ključni životni sadržaj, osobito ne u mojoj životnoj dobi. A to je voljenje. Evo, to je moja misao vodilja, da se život sastoji od toga. I na tome tragu ako volite sve što radite, onda vam je to beskrajno plaćeno. Znači, voljenje u svakom pogledu, ljudi, stvari, rada, prirode, bilo čega. Možemo voljeti i svoje tuge. I kad čovjek to osvijesti, onda je zaista dobro”, pojašnjava Marija.

Mirjanu u šali zovu spajalica, voli povezivati ljude

S tom poznatom, iako danas ne baš popularnom idejom da su sve najbolje stvari u životu u suštini besplatne, slaže se i Mirjana. Ova umirovljena doktorica kemije karijeru je za bivše države gradila od Rovinja i tamošnjeg Centra za istraživanje mora preko Ljubljane i Instituta Jožef Štefan, dok je u mirovinu otišla s posla u Plivi. Nove spoznaje i znanja zajedno sa suprugom je nastavila prikupljati i nakon umirovljenja. Sedam godina pohađali su programe Sveučilišta za treću životnu dob Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu. Na njenu inicijativu suprug je odlučio poraditi na svom slikarskom talentu iz kojeg se s vremenom izrodilo šest samostalnih izložbi i prava mala galerija u obiteljskom stanu. Ona je pohađala razne kolegije, od psihologije do proučavanja svjetskih religija, a sada već drugi semestar prati online predavanja s područja mentalnog zdravlja.

Prije tri godine suprug se razbolio pa su promjenom okolnosti iste prekinuli i nakon gotovo pola stoljeća promijenili okruženje, iz Savskog Gaja preselili su u Utrine, gdje je neumorna Mirjana i otkrila edukacijsko-humanitarnu udrugu u Kombolovoj ulici. Svratila je raspitati se što rade, shvativši potrebu da se povežu s ljudima u novom kvartu. Krugovi su tada baš provodili upis novih članova – korisnika, i tako su se povezali. Kroz članstvo su im se otvorile različite mogućnosti, pojašnjava Mirjana.

Krugovi omogućili socijalnu uslugu i psihološku pomoć

“Kao korisnici smo dobili po potrebi usluge volontera. Tada ih je bilo još poprilično, ne samo iz Hrvatske, već i iz stranih zemalja. Radilo se o usluzi pomoć u kući. Znači čišćenje, nabava, jer je tada ubrzo nastupila i korona pa ste se mogli obratiti da vam donesu što trebate iz ljekarne i dućana. S druge strane, osim ovih usluga, puno su značile i usluge psihologa. I suprug i ja smo zbog bolesti upali u jedno depresivno, anksiozno stanje, i ta stručna pomoć je bila itekako potrebna i korisna. A s drugim korisnicima upoznali smo se kroz spomenutu radionicu Čajanka-bojanka koju je za umirovljenike, bake i djedove, osmislila voditeljica Ivana Grabar. I kroz to druženje upoznali smo se s ostalima, pa tako i ja s Duškom, a zatim i Marijom.”

Živopisni trio ubrzo je na njezinu inicijativu krenuo i sa dodatnim druženjima na klupici srijedom, a potaknula ih je i da se zajedno upišu u udrugu umirovljenika u Travnom u tamošnjem mjesnom odboru. Na okupljanje kod Duške gospođa Mirjana stigla je s radnog sastanka članova Udruge jasličara, kojoj su suprug i ona 2014. donijeli vrijednu nagradu; treće osvojeno mjesto na svjetskoj izložbi jaslica u Rimu za njihovo uprizorenje tradicijskog Badnjaka u staroj zagorskoj hiži. Kreativi je i sama jednako sklona, a originalni suveniri koje je samostalno ili zajedno sa suprugom izrađivala izloženi su na fejsbuk stranicama Zagorje na stalaži i Božić kod bake.

Razgovori ugodni puno znače

Prijateljice se u druženjima dotiču svakojakih tema, ponekad iz privatnog života u kojem imaju kćeri jedinice i trenutno po jednu odnosno dvojicu unuka, a češće u širinu. Svaka je na svoj način dosadašnjim angažmanom ostavila trag, u školstvu i znanstvenom radu. Duška primjerice predajući hrvatski, daktilografiju i stenografiju kao autorica priručnika i popratnih knjige s tog područja i o poslovnim komunikacijama. Marija je, pak, inače politologinja i magistra Međunarodnih odnosa i autorica prvog udžbenika Politike i gospodarstva. Uspjela je u kurikulumu za strukovne škole izboriti se za pojam ulaska u “svijet rada” umjesto danas uvriježenog “tržišta rada” na kojem je pojedinac prvenstveno cjenovna kategorija, uglavnom kao nužni trošak, a manje kao dio društva u cjelini, bez obzira na koji način mu doprinosio. Iako nas je sve dodatno oraspoložila printom na engleskome ‘”buntovnica u meni nikad neće umrijeti”, stajling je ipak pripisala slučajnom, a ne ciljanom odjevnom odabiru s porukom.

Od staroslavenskih lutkica do indijskih riječi mira

Iako ne potpuno, Marija nas je iznenadila opaskom da je zbog, po njenoj ocjeni komunikacijskog užasa i propagande u medijima, prestala pratiti televiziju, više ne sluša ni radio, sve ionako iskoči na internetu. Duška, pak, koja je nekad zbog brige o majci u Petrinji pohađala Pedagošku akademiju umjesto Medicine u Zagrebu, osjeća se prikraćenom za sve želje koje joj zdravstveno stanje više ne dopušta, poput ranije omiljenih odlazaka na predstave u Kerempuh i Komediju.

Da susret ne bi završio u sivom tonu, pobrinula se Mirjana koja je prijateljicama poklonila lutkice “ženska sreća” koje je izradila na tečaju o tradicijskim lutkama starih Slavena u Kulturnom centru Maksimir. Za protekle blagdane 150 krpenih lutkica za igru sa spomenute radionice razveselilo je malene pacijente bolnice u Klaićevoj, a sve tri uključile su se i u radionice Udruge hrvatskih kreativnih amatera jednom mjesečno u prostorijama umirovljenika na platou Mamutice. Zajedno su aktivne i u Facebook grupi o riječima mira svjetski poznatog indijskog učitelja Prem Rawata, s čijim naukom ih je upoznao Mirjanin prijatelj Vinko Petrinić. Inače, program naziva “Obrazovanjem do mira”, koji se provodi u američkim zatvorima i popravnim domovima, kao EU projekt trebao bi kroz neko vrijeme krenuti i u par zagrebačkih škola, naznačila je Mirjana na kraju druženja.

“Riječ je o projektu koji dokazano mijenja ljude. Ideja je da čovjek nađe unutarnji mir, da ga tražimo u sebi, a ne u svijetu. Kad bi svi pronašli mir u sebi, nestali bi i ratovi.” S tom romantičnom idejom smo se i pozdravile, vrativši se nažalost u surovu realnost s posljedicama ruske invazije na Ukrajinu.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.