I danas je glavni zafrkant u kvartu: ‘Šalim se sa svima, ali bolest i tuga uzimaju mi snagu’

Tomislav Benčec (81) odrastao je u Kašini uz mlađu sestru i brata, u obitelji koja je vrata svog doma držala otvorenim za svakoga. Kod njih su, sjeća se, znali prenoći hodočasnici na putu za Mariju Bistricu. “Jedne večeri sjedilo nas je više za stolom, ja sam pisao zadaću, a jedan čovjek pregledao mi je bilježnicu. Odložio ju je i rekao mom ocu: ‘Bog će vas kazniti ako ovo dijete ne pošaljete dalje na školovanje’. I tako sam postao drugo dijete u selu koje je upisalo srednju”, živo se sjeća gospodin Benčec.

Upisao je Srednju grafičku školu, tada trogodišnju, otišao u učenički dom u Zagreb i svake godine išao na praksu u Vjesnik. Tu se pokazao tako izvrsnim da ga je nakon vojske, u toj tada najjačoj medijskoj kući, čekalo sigurno radno mjesto na kojem će ostati gotovo četiri desetljeća.

Rano je u mladosti upoznao i suprugu Margitu, a šaljivčina kakav je od rođenja, i nju je osvojio neviđenom smicalicom. “Lijepa djevojka stajala je na tramvajskoj stanici u Frankopanskoj i gledala izlog zlatarnice u kojem je uz nakit pisalo ‘Iskoristi priliku’. Bilo je oko pola deset navečer, a ja, vrckav kakav sam bio, skinuo sam cipelu, zamahnuo njome prema staklu i rekao joj: Evo, izaberite što želite, iskoristite priliku! Izlog nisam razbio, ali tremu oko upoznavanja jesam – prasnuli smo u smijeh i nakon toga ostali nerazdvojni sve dok nas njezina smrt prije 11 godina nije rastavila”, govorio je, a oko mu zasuzilo.

I koliko god ga suze iznutra gušile, pribrao se i opet okrenuo na šalu: “Kad sam se prije tri i pol godine i sam našao na operacijskom stolu, molio sam je da me uzme k sebi, ali neće ona, ma našla si je sigurno drugog gore”, govori, pa se tiho nasmijemo.

U braku su, priča mi nadalje, prvih godina imali mnogo okršaja isključivo zato što je on preko svake mjere volio društvo, a supruga je radila u Tesli, vodila brigu o kućanstvu i djeci. “Znao sam raditi noćne smjene, pa ujutro s ekipom s posla na Dolac u birtiju koja se prva otvarala. Do jednog dana kad je moja Gita to odlučno i zauvijek presjekla. Bilo je to nakon što sam jednom previše popio, došao do vrata našeg stana, naslonio se na njih jer nisam mogao otključati – i tako zaspao. Ona je kretala na posao, otvorila vrata i ja sam pao u hodnik. Kad se vratila, još sam tamo spavao. Posjela me i tada sam joj rekao: ‘Ako mi ovaj put oprostiš, više me nikad nećeš vidjeti pijanog.’ Bilo je to 1987. godine. Od tada se nikad nisam napio, iako sam si znao popiti gemišt, no nikad više preko granice”, iskren je gospodin Tomislav koji nakon smrti supruge alkohol nije ni okusio.

Godina teške patnje u bolesti

Imali su, kaže, skladan brak s puno ljubavi. “Divnu je osobnost imala, svima pomagala, volio sam je i poštovao neizmjerno, cijeli svoj život. Bilo nam je teško ’93. kad sam imao infarkt, 16 sam dana bio u komi, ali sam se uspio sasvim oporaviti. No, godinu dana nakon toga uslijedio je novi šok – ona je dobila dijagnozu raka grla. Sedam i pol godina borila se kao lavica, ali posljednjih godinu dana bilo je stravično. Svaki dan je kod nas bila Hitna, svaki dan, nije mogla bez injekcija koje bi ionako sve kraće držale. Ja sam postao glavni kuhar jer nakon dviju operacija grla nije smjela prići kuhinjskim parama, a postao sam i glavni njegovatelj. Dobio sam tu neku nadnaravnu snagu da sam mogao podnijeti tu njezinu patnju koju ni najgorem neprijatelju nitko ne bi poželio. A kad je umrla, ostala mi je samo ta strašna i nepodnošljiva tuga”, rekao mi je dok smo sada već oboje obrisali suzu.

“Stalno govorim da je bolje biti primitivac nego emotivac”, nadovezao se i dodao da na stolu još drži svileno cvijeće, kakvo je njegova draga voljela. “Nekad se probudim noću i osjetim kao da sjedi pored mene, tako živo da sam je nedavno pitao jel’ oprala suđe”, okrenuo je bol na šalu.

I sam je teško obolio

Nakon smrti supruge još je mjesecima razgovarao s njom po stanu. “Kao jedino zrnce motivacije ostao mi je tada naš psić Piki. S njim sam ipak morao izaći iz stana, sretao ljude i barem malo s nekim popričao vani. Dolazili bi mi tu i tamo kći Gordana, unuci Danijel i Marko, nekoliko bližih prijatelja. Osim njih, bilo je malo onih koji su iza mog humora mogli vidjeli koliko patim. Tada sam već bolovao od šećerne bolesti. A nakon godina tuge, počeo sam osjećati i fizičke tegobe pa sam zbog loše krvne slike išao na CT. Tako se prije tri i pol godine pokazalo da moram odstraniti malignu aneurizmu tik uz donji dio kralježnice. Primio sam 33 kemoterapije. Potom injekcije. I nije to sve, prije godinu i pol otkriven mi je rak prostate i kostiju. Da sam došao dva mjeseca kasnije, drobile mi se kosti kad bih išao po stepenicama. Operiran sam, rak se povukao, ali ne do kraja. Svako malo vadim krvnu sliku. Lijekovi mi utječu na bubrege i jetru. Povremeno osjetim bolove u zglobovima. Nit’ znam kako, nit’ znam zašto sam još živ. Mora da je supruga nešto tu urgirala”, iskreno je ispričao, pokušavši i opet šalom ublažiti tešku situaciju.

“Čak i svoju bolest ja okrenem na šalu. Doktorica mi svaki put kaže da me, da nemam toliko duha, već odavno ne bi bilo. A ja odvratim da ja i jesam duh. Pogledajte moj život, jedan dan pijem 14 tableta, drugi dan 15. Ujutro pijem kavu u kafiću i zabavljam društvo šalama, a kasnije sam na kontroli u bolnici. Ni Pikija više nema, jedva se primoram kuhati samo za sebe. Hodam sa štakom, pet puta se zaustavim i odmorim na putu do pekare. Nemam više snage, ali mora se živjeti dalje. Odmaram tek predvečer, kad gledam TV, Vijesti, Potjeru, kakav film iako sam ih već sve pogledao. I križaljke su mi u sve tri prostorije u stanu, zato i jesam tako pametan”, opet na smijeh sve okrene gospodin Benčec koji, osim što ima dva unuka, ima i tri praunuka koje mu je podario stariji unuk Danijel.

Ponosan na unuke i praunuke

A mlađi njegov unuk, pohvalio se ponosni djed, ovih je danas u fokusu hrvatske javnosti – on je Marko Ciboci, član ovogodišnjeg žirija TV showa “Ples sa zvijezdama”. Upravo ga je Marko, rekao je, kad god je mogao vozio u bolnicu na kontrole nakon operacija.  

“Najčešće se svi okupimo na nekom obiteljskom slavlju. Znate kako je to danas, svatko je zauzet svojim poslovima, obavezama, tako da su ta druženja nešto posebno. Zadnji put smo Danijel i ja sve nasmijavali, a on je rekao: ‘Sad vidite na koga sam ovako šašav.’ S druge strane, i on je vrlo uspješan poslovni čovjek”, otkriva nam gospodin Tomislav koji je starijeg unuka u mlađim danima često na biciklu vozio na ribičiju. On i supruga su, dok su unuci bili još djeca, čitava ljeta s njima znali provoditi na njezinoj djedovini u Sloveniji.

Nije se smio cijepiti

Masku je gospodin Tomislav skinuo samo za vrijeme fotografiranja. “Nisam se cijepio protiv korone jer mi je tako savjetovala doktorica, zbog bolesti odnosno silnih lijekova koje uzimam. Zato masku nosim i na otvorenom, čak i sada kad je više nitko i ne nosi. Kad me netko pita čemu to, ja mu u šali kažem: ‘Da me ne prepoznaju ove kojima nisam platio alimentaciju'”, nasmijao nas je.

Još jedan vic za kraj razgovora

Za kraj toplog razgovora ispričao mi je jedan od tisuću viceva koje vadi iz rukava: “Bum ja kak Zagorec, kad je Bara umrla pet godina iza muža i dođe ona gore i vidi svog Štefeka i kaže – Fala dragom bogeku, sad bumo za veke vekova skupa. A on joj odgovori – E ne bumo, kad smo se u crkvi ženili, rekli smo si dok nas smrt ne rastavi!”

I ma koliko ga bolest pritisnula i kontrole se zaredale, njegovi pozdravi i šale još uvijek od ranog jutra odjekuju kvartom – upućuje ih svima koje sretne pa ga danas svi i poznaju. Nadam se da će i ovaj put pobijediti bolest i još dugo Knežijom širiti smijeh.