Gospođa Sanja s prijateljicama za potresom teško oštećenu ‘Primijenjenu’

Dvije godine prošle su od nedjelje u kojoj je glavni grad i njegove usnule stanovnike razorni proljetni potres izbacio iz životne kolotečine. Dvije godine kasnije posljedice su i dalje vidljive, najviše po skelama okićenim pročeljima diljem Donjeg grada. One oku skrivene, u unutrašnjosti i statici pojedinih objekata, kao i ponekih žitelja, još su u redu čekanja sanacije.

Međutim, nakon katastrofe koja je uslijedila na Baniji, agonije korone pa do aktualnog rata u Ukrajini, zagrebački potres kao da je nekako pao u zaborav. Srećom, ne i i duh solidarnosti kojim se grad licitarskog srca otvorenog svima često zna dičiti.

U spomenutom duhu spojile su se i dvije ovogodišnje proslave, iznimnih 140 godina zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti i dizajna (ŠPUD) te dva desetljeća djelovanja Inner Wheel kluba Zagreb Gradec. Kroz priču nas je provela gospođa Sanja Žic (66), vedra i pomalo samozatajna umirovljena arhitektica, o čijim smo opuštenim danima u mirovini saznali više u drugom dijelu našeg susreta. Za početak ipak o plemenitoj akciji za slavnu Primijenjenu.

Solidarno i kreativno spojeni u novu akciju za mlade

Ideja o manjoj donaciji glasovitoj zagrebačkoj školi bila je prirodni slijed djelovanja udruge, misija koje je od začetka motivirana osnovama engleske matice iz Manchestera – pomoć mladima, potrebitima i talentiranima, otkriva naša sugovornica. 

“Htjele smo napraviti nešto za Zagreb vezano za potres i istovremeno nešto za mlade ljude. Kao i većina stanovnika imale smo osjećaj da je zagrebački potres prebrzo zaboravljen, da je potonuo. Naravno da je Petrinja bila veća i jača, a i njih su danas skoro pa zaboravili. Ali Zagreb je totalno nestao, o tome se više ne govori. Uz to ove godine imamo dvadeseti rođendan kluba pa smo rekle idemo naći priču koja bi bila upravo takav spoj, mladih, talentiranih, negdje zakinutih i Grada. Tu se stvorila ideja oko ŠPUD-a. Sin jedne naše prijateljice je njihov đak, što je pokrenulo cijelu stvar. Kontaktirali smo školu u kojoj su bili izrazito sretni i otvoreni za suradnju. Učenici su pod vodstvom profesora grafičkog Odjela ponudili idejna rješenja vezana za potres, školu i našu godišnjicu. Radove smo odlučile prezentirati otisnute na platnenim vrećicama koje su danas jako in. Svi ih imamo, rado ih nosimo i tako će naše tri priče spojene u jednu ostati kreativno obilježene.”

Društvo iz Inner Wheela Gradec praktične vizuale ponudit će u privatnom krugu poznatih i prijatelja. Tko zna, možda radove prepoznaju i u Turističkoj zajednici grada, pa odluče njima osuvremeniti ponudu originalnih zagrebačkih suvenira. U svakom slučaju, prikupljena donacija IW-a isprva je usmjerena na opremanje Odjela grafike novim računalima, neophodnima za daljnji rad nakon što su postojeća trajno uništena u potresu zbog kojeg se već dvije godine nastava odvija na nekoliko lokacija u gradu.

Dosta je u tome i simbolike, napominje gospođa Sanja. Pri tome citira ravnatelja ŠPUD-a Filipa Pintarića koji je povodom velikih 140 godina učenicima između ostaloga poručio: ‘”Kada smo prijašnjih godina vodili goste našim prostorima uvijek bismo započinjali da je škola nastala nakon strašnog potresa koji je pogodio Zagreb 1880. godine. Sada ćemo nadodati da ju je drugi strašni potres samo učinio jačom.” I doista, o tome svjedoče i odabrani i svi ostali maštoviti radovi učenika koje udruga želi predstaviti na izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti. 

Osmišljavanje interijera danas jedna od zanimacija 

Kao arhitektica gospođa Sanja i sama danas često uz blok i olovku smišlja neka nova vizualna rješenja, uglavnom za uzak krug najbližih i prijatelje.  Najčešće to budu neka manja osvježenja stambenih interijera. Zato je i posebno veseli, kako ističe, nevjerojatna talentiranost i domišljatost školaraca koje su pokazali i u ovoj rođendanskoj priči. 

“Nas je u klubu dopao težak zadatak odabrati tri izvanredna rada, iako je teško reći da su drugi bili loši. No tri su nas posebno osvojila. Jedna kolegica je zatim donirala usluge grafičke pripreme i tiska tako da su završni ispali vrlo atraktivni, u boji. Zgodno je, recimo, vidjeti otkačeni portret Hermana Bollea, koji je s učenicima inače projektirao i izgradio reprezentativni objekt za tadašnju Kraljevsku zemaljsku obrtnu školu. Kroz povijest su iz te najstarije umjetničke škole u Hrvatskoj proistekli i Akademija likovnih umjetnosti, Arhitektonski i Građevinski fakultet, i velik broj značajnih umjetnika, dizajnera, arhitekata i ostalih kreativaca. Ta predivna stara zgrada u kojoj je škola na zasebnom ulazu do Muzeja za umjetnost i obrt u ovom je potresu strašno stradala. Tako da im je doista  svaka pomoć potrebna i dobrodošla”, poručuje gospođa Sanja. Razvoj situacije na jugoistoku Europe zasad je odgodio ideju zagrebačkog kluba da o inicijativi izvijeste i ostale Inner Wheel klubove iz Europe, od kojih su se mnogi spremno odazvali u pomoći stradaloj Petrinji.  

Pomoć i slabovidnim i slijepim studentima  

U pripremama inicijative za ŠPUD naša je sugovornica s kolegicama iz udruge aktivno provela zagrebačku jesen. Prije nego su zbog korone djelovanje privremeno svele na manje humanitarne akcije, sa Savezom slijepih i slabovidnih osoba dvije godine zaredom su ispunili kazalište Vidra. Sav prihod od prodaje karata za predstavu išao je za stipendije slijepih i slabovidnih studenata. Godinu kasnije to su ponovile s izvedbenom kombinacijom glazbe i plesa.

“Mi ih i dalje podržavamo, ali u veličini jedne godišnje stipendije kroz zakladu Vinko Bek koja podržava slabovidne do slijepe đake i studente. Te predivne mlade ljude na svaki način treba podržavati. Nevjerojatna je ta njihova energija i pozitiva, kako i tih mladih, tako i svih koji rade u Savezu. Najbolji primjer je njihova čelnica Andrea Veljača. Ta mlada osoba je završila pravo, vodi udrugu s tolikim entuzijazmom da i vas odmah pokrene, povede. A s hiljadu problema su suočeni tijekom života. Najbrže to shvatite ako zažmirite i pokušate učiniti nešto. Kao u onoj predstavi ‘Čini mi se da sam vidio plavu’. Plavu koju nikad nisam vidio i nikad je neću vidjeti, a kamoli  sve drugo oko sebe. I onda ti iznimni mladi ljudi se uspješno školuju, sviraju i putuju, studiraju u Engleskoj, rade, dok neki drugi sjede okolo i kukaju kak’ im je teško”, primjećuje gospođa Sanja s divljenjem ističući još jednu skupinu mladih. 

Razgovor nastavljamo o trajnom angažmanu pomoći jednoj obitelji s osmero djece, ovisno o redovnim potrebama i prema mogućnostima udruge pa tu jasno shvaćamo da je ova vitalna Zagrepčanka po prirodi pravi operativac iz sjene, djela su u prvom planu. No vodu smo uz odobravanje ipak nekako natjerali i na svoj mlin. 

Trideset godina na relaciji Zürich – Zagreb

Gospođa Sanja rođena je u gradu pod Sljemenom. Ovdje je odrasla, školovala se i završila arhitekturu. Na početku karijere godinama je radila u Urbanističkom institutu Hrvatske na, reći će, prekrasnim projektima. Bila je dio grupe koja je između ostalog osvajala natječaje i projektirala neke od najprepoznatljivijih objekata u glavnom gradu, Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku i Krematorij. 

Put ju je zajedno s obitelji prije dosta godina odveo u Švicarsku u Zürich vezano za jedan suprugov profesionalni projekt u sklopu ABB tehnološke kompanije. “Otišli smo privremeno, s dvoje male djece, a ostali  trideset godina (smijeh). Bilo je to prekrasno razdoblje, ne žalimo ni za jednim danom, ali evo. Prije neke četiri godine smo se suprug i ja vratili u Zagreb, a djeca su naravno sa svojim životima ostala u onom jednom drugom svijetu. Tako da samo opet odvojeni i živimo na dvije strane. U svakom slučaju nije nam dosadno”, nastavlja kroz smijeh. 

Taman kad su se ufurali u opušteni zagrebački ritam dogodili su se potres i korona pa se novopečenim umirovljenicima silom prilika zbog općeg lockdowna europske kulturne scene doma pridružila i kći, inače kazališna redateljica i spisateljica. Nedostajao je tek sin, koji je privatno i poslovno baziran u Švicarskoj. U sjeni spomenutih događaja, koji su kao i mnogima i supružnicima Žic presložili svakodnevicu i veća planiranja, gospođa Sanja uspjela je zadržati optimizam. U tome joj je pomogla i tehnologija, jer je zahvaljujući Zoom video-pozivima nastavila redovno druženje s prijateljicama iz Züricha u njihovom knjiškom klubu koje održavaju već osam godina.

Tijekom perioda zatvaranja najviše su joj nedostajali odlasci u kazalište. No s druge strane, nikad toliko vremena kao vjerojatno i drugi nije provela sa suprugom na svježem zraku, govori kroz smijeh. Pored druženja u zajedničkom krugu prijatelja i familije, svatko odvoji trenutke i za druge svoje interese. Gospođa Sanja nikad, veli, nije bila previše od sporta. Iako oduvijek brine o zdravlju, pa rekreaciju prakticira i u mirovini redovitim vježbanjem joge i pilatesa. 

“Treba hvaliti te nove, mlade generacije”

O povratku u Hrvatsku nakon umirovljenja i prilično vremena življenja u uređenoj zemlji poput Švicarske zaključit će da su se dobro adaptirali. Svo to vrijeme vrlo često su dolazili preko blagdana i ljetnog odmora, ali život u jednoj sredini i posjećivanje su ipak odvojene stvarnosti.

“Prilagodba je naravno sada bila potpuno drugačija. Jedna je priča kada netko mlad s djecom ode u strani svijet, gdje mu je sve novo i nema nikog’ svog i u ovim godinama. Mislim da smo se društveno i stručno dobro prilagodili i sada i tada. Djeca su završila dobre škole i danas su sjajni mladi ljudi. Uvijek sam stava da treba hvaliti te nove generacije.”

Priča o konačnom povratku bila je uvijek obiteljska tema, s jedinom razlikom da ju je možda lakše napraviti sa trideset nego šezdeset godina života, dodaje. 

“Ali evo, tu smo. Zagreb je naš grad. Bilo bi nam draže da je malo drukčiji nego što je zadnje dvije godine. Svašta smo prošli živeći na Marulićevom trgu. Naša kuća je srećom prošla dosta dobro kao skoro sve u tom našem bloku koji je iako stara gradnja solidno napravljen. Ali svejedno, dio smo ranjenog centra grada bez obzira što je zgrada statički izdržala. Mi smo morali mijenjati tek dio dimnjaka zbog uvođenja kondenzacijskih bojlera i popravka krova. Sve smo u ulazu izgurali vlastitim snagama. Nakon godinu dana dobili smo povrat dobrog dijela sredstava pa tu moram pohvaliti ministarstvo, što god se priča. Ali da, u ono prvo vrijeme bilo je važno odmah imati novac od pričuve. Sada krećemo u akciju ‘lift’ koja je stala prije dvije godine. To je i najveća mana tih starih zgrada u Donjem gradu koje su predivne, ali rijetke imaju lift. Tako da i nas naša zasada drži fit”, u šali završava Sanja Žic.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.