U petak navečer u velikoj dvorani mjesnog odbora na zagrebačkoj Knežiji vrlo je živo. Ekipa se okuplja, navlače se plesne cipele jer počinje tečaj plesa za umirovljenike. Vodi ih Milka Čamdžić, iskusna plesačica i voditeljica plesne škole Harmony, a nakon početnog zagrijavanja kreće ča-ča-ča. “Idemo, tri, dva, ča-ča-ča, prati ritam”, govori polaznicima voditeljica Milka, no njima pomoć gotovo da i ne treba. Svi su iskusni plesači.
“Učim plesati već 5-6 godina. Ma zapravo, nemate vi tu što toliko učiti, ali najvažnije je društvo. Evo, recimo mi sad odavde odmah idemo na plesnjak u Albaharijevu. Već nam je stol rezerviran i muzika je počela”, kaže nam u pauzi gospođa Nevenka i otkriva da joj je upravo ča-ča-ča najdraži ples.
“A meni je ča-ča-ča najgori”, ubacuje se njezin plesni partner Kruno. “Ne znam zašto. Noge, jednostavno, ne idu”. No bez obzira na njegove riječi, ča-ča-ča im sasvim dobro ide. Nevenka i Kruno su prijatelji i plesni partneri.
“Puno je lakše kad se navikneš na svog partnera i kad se već dobro poznajete. Evo, recimo Kruno i ja se obavezno na plesu posvadimo barem dva-tri puta, ali dobro i plešemo”, kaže nam Nevenka. “Ona hoće bit gazda, a i ja hoću bit gazda. A ne ide to tako. Ja bi trebao voditi, ali kad ona neće slušati. Tvrdoglava je”, uz smijeh objašnjava Kruno.
“Kad sam tek došla u školu plesa, imala sam partnera koji je bio… neću reći mutav, ali malo premiran za mene pa sam onda ja vodila. I onda je to naša voditeljica primijetila i rekla da će iduća tri-četiri sata žene imati povez preko očiju da ih partner vodi. Jer prije mi je uvijek govorila: ‘Neno, Neno, nisi ti muško!’ A ja joj kažem: ‘Ali moram biti!’ No poslije toga sam naučila kako se opustiti da me partner vodi. Ali i taj partner mora znat voditi. Ako ne zna voditi, onda je to muka i katastrofa”, kaže Nevenka.
“Ali nije lako ni voditi. Evo ja sam prošli puta plesao s jednom ženom koja je bila kao drvo. Lakše manipuliraš s balvanom nego s njom”, dodaje Kruno.
Na ples i do četiri puta tjedno
Rasplesana ekipa nam otkriva da u Zagrebu doista ima puno plesnjaka, a oni na ples idu i do četiri puta tjedno. “Imate Puls u Chromosovom neboderu, Boogaloo i Big Mamma. Tamo su ovakvi, društveni plesovi: ča-ča-ča, valcer, tango… A ovo što mi zovemo penzionerske zabave, toga ima po mjesnim zajednicama i to po svim kvartovima po Zagrebu. Uglavnom to bude preko vikenda. Najveći je problem što sad svi sad moraju biti cijepljeni i imati potvrde, a neki se ne žele cijepiti pa ne idu na ples. Da sad ne ulazim u tu temu. Ali sve to pomalo počinje hodati”, kaže nam Kruno.
I gospođa Vesna koja se nešto kasnije pridružila obožava plesati, ali na plesnjake baš i ne ide jer nema partnera. “To je dosta veliki problem. Ja ni tu nemam plesnog partnera nego svaki put plešem s nekim drugim. Trebalo pozvati više muškaraca jer ih u pravilu uvijek ima manje. Tako da pozivam sve muške da nam se pridruže jer ćemo ih objeručke primiti”, kaže Vesna. “Znate, važno je i znati plesati, ali i mati pravog partnera. Ako se to dvoje poklopi, onda je to predivno. Neki si plesači međusobno jako dobo sjednu i sve bude prekrasno, a isti ti plesači s nekim drugim možda neće moći tako lijepo plesati.”
Ples, kažu, vole jer je to kombinacija pokreta i glazbe. “Glazba meni znači jednako kao i ples. Nije isto plesati i vježbati u teretani. Na koncu konca, tu je i interakcija s drugim plesačima, muzika te ponese i ti dobiješ ritam hoćeš-nećeš i krećeš se. Nekakav thai-chi ili nešto slično meni nisu toliko posebni. To mi ne bi leglo. Ali ples, taj pokret uz glazbu – e to je nešto drugo!” kaže Vesna.
foto: Silvija Novak
Nevenka dodaje i kako je prava šteta što ljudi gube vrijeme pred televizorom umjesto da pokušaju plesati. “Vrijeme pred televizorom je izgubljeno vrijeme! Nije da ti gledaš televiziju i da ulaziš u taj svijet. Nije to to! Ti se moraš kretati i moraš izaći. To te pokrene, daje ti energiju, daje ti pogled u svijet. Ples je jedna divna rekreacija i nezamjenjiv je”, kaže Nevenka.
“Meni to jako puno znači i u fizičkom, ali i u psihičkom smislu. Ma kakav doktor i fizikalna terapija! Ja sam friško u mirovini, tek godinu dana. Prije smo mi znali do 3-4 u noći plesati i skakati i onda ujutro odmah na posao. Ništa mi nije bilo”, kaže Kruno.
Ples pod budnim okom stručnjaka
Milka Čamdžić, voditeljica plesne škole Harmony u sklopu koje je organiziran i ovaj tečaj za umirovljenike, dobro zna sve dobrobiti plesa. Kako i ne bi jer ona i njezin suprug Ismet Čamdžić trostruki su prvaci hrvatske u standardnim i latinskoameričkim plesovima. Osim toga, gospodin Ismet je nedavno dobio i nagradu za životno djelo što je kruna njihovog tridesetogodišnjeg rada, pa se doista može reći da je ples njihov čitav život.
Osim što ples blagotvorno djeluje i na tijelo i na duh, gospođa Milka ističe kako je umirovljenicima dolazak na ples i prilika za prijeko potrebno druženje. “Oni se druže i privatno, skompali su se ovdje na plesu i druže se i kasnije. Pleše se uglavnom po mjesnim odborima i svi su dosta aktivni”, kaže Milka i dodaje kako polaznici njezina tečaja najviše vole plesati na domaće pjesme.
“To im je poznato. Najveći je problem kad ljudi uče plesati u plesnoj školi i onda izađu negdje van na ples pa ne znaju što bi plesali na koju muziku. Ne znaju prepoznati koji je koji ples. Neki su plesovi prepoznatljivi. Recimo, bečki valcer vi ne možete fulati jer ima baš svoj specifični ritam. Ali kod ovih nekih drugih plesova se malo dvoume što bi to moglo biti, onda malo broje i tako. A najbolji su kad se muž i žena prepiru oko toga koji je ples u pitanju. To zna biti jako zabavno”, kaže Milka.
Plesna škola Harmony, kaže, postoji od 1998. kad su osnovani. No prije toga su bili plesna škola Mađarac, poznata stara škola koja je imala svoje prostorije u Radićevoj na Gornjem gradu. Poslije toga je osnovan Fredi, a kad su se nakon šest godina razišli s menadžerom, odlučili su krenuti od nule i otvoriti plesnu školu Harmony.
“Mi smo prvenstveno orijentirani na sportski ples, međutim u ovoj situaciji s koronom jako puno ljudi i djece odustaje. To su uglavnom plesovi u paru, a ljudi su po izolacijama, pa su bolesni, tako da je malo problematično održati sat. No penzioneri, koji su i najkritičnija populacija, zapravo sada i najviše dolaze. Oni su i 99 posto cijepljeni, tako da je sada puno lakše”, kaže Milka te dodaje kako je velika dvorana škole, zapravo, u Albaharijevoj ulici gdje se nalazi i jedan prostor gdje se održavaju zabave pa mnogi odmah nakon tečaja odlaze tamo na ples pokazati što su naučili.
S grupama umirovljenika su krenuli, kaže, nedugo nakon otvaranja škole. “Prvo smo bili usredotočeni na djecu jer djeca što ranije počnu, to bolje nauče i prije stignu rezultati. No onda smo krenuli na tečajeve za odrasle i umirovljenike. Naša je ideja da i umirovljenike uvučemo u sportski ples.”
Milka Čamdžić (foto: Silvija Novak)
“Da nije korone, sigurno bismo neke parove nagovorili da se dođu natjecati. Ljudi možda ne znaju, ali na natjecanjima postoje i parovi umirovljenika. Mi smo deset godina organizirali natjecanje umirovljenika iznad 60 godina za sve korisnike domova umirovljenika u Zagrebu. To je bilo i dosta medijski popraćeno. Umirovljenici su se po raznim plesnim školama pripremali za to natjecanje, a prijatelji su ih dolazili gledati.”
Prilika za upoznavanja i nove ljubavi
Polaznici tečaja za umirovljenike vole sve plesove, no neki su im ipak malo draži. “Najviše vole disco-fox i fox-trot – to je dvokorak i trokorak što mi kažemo u žargonu. Vole i rokenrol. Vole i valcer, ali u tome se malo previše umore. Vole sve plesove. I latinskoameričke, a posebno tango koji im je stvarno nešto posebno, nešto emotivno. Tango gledaju u tim nekim filmovima pa im se zato dopao. Ali to je relativno – neki vole ča-ča-ča, neki nešto drugo. Generalno, najviše vole plesati one plesove koji su najčešći po tim plesnjacima. Taj disco-fox je ples koji nema neke prevelike tehnike, a možete izvesti jako puno figura. Onda im je pokažem neku figuru u kojoj spuste malo partnericu dolje pa svi budu oduševljeni. Svi budu euforični jer će biti glavni na podiju”, kaže Milka i dodaje da su mnogi polaznici ili udovci ili rastavljeni pa mnogi dolaze upoznati partnera.
Osim plesa, to je jako važno i to druženje. Imamo tih nekoliko parova koji i putuju okolo na plesnjake, odu i do Osijeka i slično. Imaju zajednička druženja, branje grožđa i slično, a poslije bude i plesnjak pa mi šalju fotografije. Druženje je, zapravo, u cijeloj priči najbitnije. A poslije plesa se uvijek ide na piće.
Nekome tko želi naučiti plesati, ali se boji da neće znati, gospođa Milka poručuje neka samo dođe i proba. “Mislim da naučiti plesati može svatko, ali ključna riječ je ambicija. Što se tiče osnovnih koraka, ja još nikada nisam upoznala osobu koja to nije mogla naučiti. Ali nekima ide slabije, a nekima malo bolje. To je kao i sve drugo. Ima ljudi koji zaista nisu talentirani i kojima treba duže. No ima onih koji iako nisu jako talentirani, jako su uporni pa i oni nešto naprave. No, ja kao profesionalna plesačica, mogu reći da je stvar uvijek više u trudu nego u talentu. Od talenta nema ništa. Mislim, to je prednost na početku, ali kasnije opstaju samo oni koji se trude.”
S obzirom da je dugo u plesu, gospođa Milka je puno radila i s djecom i s umirovljenicima i oboje je zanimljivo na svoj način. “I jedno i drugo je jako zabavno. Djeca su vrlo neposredna i spontana, ‘što na umu – to na drumu’. A penzići su odradili svoje i jako se dobro zabavljaju. Ne mogu reći da mi je s nekom grupom bolje raditi”, kaže Milka i dodaje da se na tečaju se pleše onoliko koliko se može, a ako je nekome potreban odmor uvijek može malo stati.
“Mi se uvijek na početku malo zagrijavamo. To su neke vježbe izlolacije, čisto da se malopokrenemo 15 minuta. No to i nisu neke zahtjevne koreografije. Ali sportski plesači nikako ne mogu proći bez jako dobrog zagrijavanja. Ozljede su također, teoretski, moguće no u ovakvom rekreativnom plesu se ne događaju baš često. Stoga zaista nema razloga ne doći ne probati”, kaže Milka Čamdžić.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
