Ni u mirovini nema pravice: Umirovljenice su, uglavnom, siromašnije od umirovljenika

U isto vrijeme kada Hrvatska treba s kune prijeći na euro početkom 2023. godine, prema obećanjima vladajućih trebao bi krenuti i drugačiji način isplate obiteljskih mirovina. Kako će novi model točno izgledati, još se utvrđuje unutar radne skupine Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe.

Zakon bi trebao ugledati svjetlo dana do srpnja, najavio je nedavno u Saboru resorni ministar. Udovicama i udovcima omogućit će se izbor koji dosad nisu imali, uz vlastitu mirovinu dobivati i dio mirovine supružnika od 10 do 50 posto, ovisno o tome koliko je pokojna osoba bila u sustavu mirovinskog osiguranja. Ili zbog niskog iznosa vlastite odabrati mirovinu pokojnog supružnika koji bi se sa sadašnjih 70 povećao najviše na 80 posto.

U iščekivanju novog modela obiteljskih mirovina

Ostaje pričekati i vidjeti hoće li to i koliko olakšati budućnost tom dijelu umirovljenica, koje ionako prema statistikama, financijski zaostaju u odnosu prema muškarcima. Naime, razlika u mirovinama nastavlja se na onu među plaćama i u naravi znači čak 15 posto manja primanja. Ta je nejednakost dodatni uteg za same starije žene, koje su ionako i samim statusom ‘hrvatskog umirovljenika’ već izložene povećanom riziku od siromaštva. No rijetke će o svojoj teškoj situaciji otvoreno progovoriti, pa za njih to redovno čine i nadležne upozoravaju umirovljeničke aktivistkinje i udruge.

Ovom prilikom nam je za Mojevrijeme.hr više o samoj situaciji na terenu ispričala čelnica novozagrebačkog ogranka Matice umirovljenika Hrvatske, podružnice Botinec Štefanija Merkaš (76). 

Ona je nedavno ostala bez supruga koji je uslijed bolesti preminuo u 83. godini. S dvije mirovine njih dvoje su lijepo živjeli, napominje. No rastavila ih je bolest, što nitko ne može spriječiti. Pred sobom su imali još mnogo planova za budućnost, ali smrt je sve prekinula. Iako će gospođa Štefanija nadalje morati sama, zadovoljna je što će se moći osloniti samo na svoju mirovinu kad su u pitanju životni troškovi. Inače, u mirovini je već 21 godinu. A cijeli radni vijek, punih 38 godina provela je na poslu obračuna plaća u jednoj od najstarijih domaćih tvrtki Klara Zagreb s tradicijom duljom od 150 godina. 

U riziku od siromaštva većinom žene s radničkom mirovinom

“Radila sam na takvom poslu i rukovoditeljskoj poziciji tako da mogu lijepo živjeti. Za razliku od mnogih drugih umirovljenica s ovog našeg područja koje su suočene s puno težim socijalnim situacijama”, upozorava i odmah dodaje. Bez obzira jesu li poput nje također ostale udovice, žive li otprije u samačkom kućanstvu jer su se razišle sa životnim partnerom ili su, pak, umirovljeničke dane dočekale prinudno, zbog neke bolesti ili zdravstvenog stanja, pa su u invalidskoj mirovini. Okolnosti mogu biti različite, no općenito žene su u mirovini u vidno nepovoljnijem položaju, primjećuje naša sugovornica. 

Pri tom je činjenica da u botinečkom ogranku imaju dosta takvih slučajeva dodatni poticaj gospođi Štefaniji da se nastavi angažirati oko organiziranja aktivnosti kojima mogu animirati zajednicu i makar sadržajima pomoći najugroženijim članicama. U njezinu slučaju, razlika između vlastite i mirovine pokojnog supruga bila je 70 kuna. Zbog toga nije ni željela, niti u novim, samačkim okolnostima bila prisiljena odlučivati s kojim će primanjem dalje. 

S druge strane, mnoge kolegice u ogranku od ukupno stotinu članova, nažalost, nisu u takvoj poziciji i žive prilično teško, posvjedočila je.

“Družimo se već 12 godina i mogu vam reći da ima svakakvih sudbina. Negdje oko 80 posto naših žena je socijalno ugroženo. Ima nas tek dvadesetak da u ovim današnjim okolnostima možemo relativno dobro živjeti. A sada unatrag dvije godine, sve te naše članice pored financijskih imaju dodatnu poteškoću do koje ne bi došlo da nije ove nesretne pandemije korone. A to su psihološko stanje, usamljenost, prekinuti socijalni kontakti. Tako da sada preko Matice pokušavamo kroz edukaciju, uz savjete i pomoć patronažne sestre osvijestiti važnost brige za zdravlje. Idući tjedan će biti predavanje o dijabetesu i povišenom tlaku, da malo podsjetimo ljude na potrebno praćenje i mjerenje ako imaju te probleme.  Oko mirovina, nažalost, ionako sami ne možemo ništa.”

Većina članova Matičinog ogranka Novi Zagreb u mirovinu je otišla s radničkih plaća, sa srednjom ili nižom stručnom spremom, i to u razdoblju od 1997., 1998. godine. Kao što je poznato, prema do tada važećim uvjetima i zakonu, za izračun se uzimao prosjek plaće u deset najboljih uzastopnih godina. S novim zakonom nakon 1998. povećavao se broj godina koji se uzimao za osnovu izračuna, a postotak prosjeka se 2000. smanjio sa 85 posto na 75 nakon 2005. da bi spalo na aktualnih 37 do 39 posto prosjeka plaće. Takvo upravljanje i naša čuvena logika rezultirali su apsurdom – većim primanjima za manje staža, odnosno manjim mirovinama za dulji rad, unatoč usklađenjima s inflacijom i plaćama.  

“Zato su i te razlike u socijali velike. To više nitko ne može spasiti, jedino država promjenama zakona i subvencioniranjem tih razlika. Za što ne vjerujem da će doći za mog života, mislim da od toga ne bude ništa. Ali tu bi se dalo puno toga napraviti”, primjećuje gospođa Štefanija. 

Udovice većinom u ugroženoj socijalnoj skupini

Pandemija je svima otežala život pa tako i ovim umirovljenicima, pogotovo ženama koje žive same. “Nakon ove dvije godine, korone, cijepljenja i svega, željne su susreta i razgovora. Svakoj od njih koja nema svoj stan ili kuću, vlastite djece, supruga ili partnera, s mirovinom im je jako teško. Evo, jedna gospođa koja nam se danas trebala pridružiti na kreativnoj radionici, ali je bila spriječena, ima 1.670 kuna mjesečno. Žena živi sama, muž je otišao, napustio ju je još za vrijeme rata. Ima odraslu kćer koja ima svoju obitelj i život dalje od Zagreba. Povremeno dođe u posjet, tu i tamo joj donese nešto, koliko može. Ta je umirovljenica uvijek na popisu kad u ogranku tražimo nešto, neke pakete ili drugu pomoć kako bi odnijeli najugroženijima. Prije dvije, tri godine po kućama smo redovno nosili po petnaestak paketa što smo dobivali od grada. Sada toga nema. A ne možete samo tako ni u kuću ljudima zbog korone i svega.

“Bili smo k tome oštećeni i za članarinu. Ali dobro, ljudi su se tek sad malo probudili. Počeli su opet dolaziti na aktivnosti koje organiziramo; od nordijskog hodanja, šaha do zbora, a i članarine su krenule. Mirovinu im ne možemo popraviti, ali nešto ipak zajedno možemo”, navodi naša sugovornica. Ova baka četvero već velikih unuka apelira na vršnjake da se ne predaju. Iako je situacija u kojoj jedan supružnik ostane bez drugog, reći će, katastrofa. Ne čude stoga velika iščekivanja promjene u načinu isplati obiteljske mirovine. U tom su dijelu žene u pravilu zakinutije, dok se istovremeno kroz godine povećava razlika između prosječnih “ženskih” i “muških” mirovina, taj je jaz dosegnuo čak 15 posto 2020.

“Bila sam na jednom od sastanaka umirovljenika oko toga i apelirala da trebamo preuzeti zapadnjački model odnosno omogućimo taj određeni dodatak iza pokojnog supružnika. Prva katastrofa je samoća, a kad se otkine i polovina primanja kućanstvu koje je recimo imalo ukupno tek četiri tisuće kuna, to je dodatni udar. A taj postotak na vlastitu mirovinu ženi je u toj situaciji, kao i muškome naravno, dušu dalo da uopće nekako preživi. Inače čovjek stane. Sad imamo jedan takav slučaj, gospodin je umro, a supruga kaže, ne zna što će dalje. Radila je u tekstilnoj industriji Vesna, mirovina je oko 2.600 kuna. Samo režije su joj 1.700 kuna tako da se pitam kako će ona s tim živjeti. Ali to je neminovno, prema važećem zakonu to je žalosna hrvatska stvarnost. Jedini mogući izbor sada je 70 posto supružnikove mirovine, ako je bila veća. U slučaju da su bile podjednake ženama se u konačnici to ne isplati”, objašnjava Merkaš. I podsjeća da manje od oko 170 tisuća umirovljenika u Hrvatskoj mjesečno živi s primanjem iznad 4.000 kuna. 

Ranjiva skupina također rastavljene i žene u invalidskoj mirovini

Sve je krenulo nizbrdo još s pretvorbom, zaključuje Selma Tomić (61). U prijevremenu mirovinu ova je rastavljena majka dviju odraslih kćeri otišla prije četiri godine. Zadnji posao bio je onaj spremačice, a većinu radnog vijeka do promjene društvenog modela u javno-privatni provela je u ugostiteljstvu. Priučena za trgovkinju, to nikada nije radila. Nakon godina posluživanja za šankom, premještena je u kuhinju s objašnjenjem da “nitko u lokalu ne želi staru konobaricu”. Plaća je i tada ovisila o tome koliko i gdje ima posla, a s privatizacijom je, kaže, sve otišlo k vragu pa tako i desetak lokala u Zagrebu u sklopu ugostiteljskog poduzeća u kojem je bila zaposlena.

“Mijenjale su se firme i radiš što ima, a što si stariji, sve je teže naći posao u struci. Radila sam u kuhinji Izbor je sve manji i kada dođete u određene godine, izrađeni ste”, podsjeća gospođa Selma. ‘’Radite što ima samo da dogurate do mirovine, starosne, prijevremene, kako tko može izdržati. Ja sam otišla ranije zbog zdravlja. Kičma ne podnosi dugotrajno stajanje. Nakon 36 godina radnog staža bole ruke, noge, sve i nemaš kuda. Ugostiteljstvo je lijepo zanimanje, ali u nekim godinama jednostavno više ne možete.”

Ova baka četvero unuka mjesec važe prema odresku mirovine, s ovom posljednjom povišicom prima 1.965 kuna. Uz otkup stana koji još uvijek otplaćuje, sa životnim troškovima i njezin se mjesec uglavnom rasteže. Od kulturnih događanja sve se svodi na izložbe, zborske nastupe i kreativne radionice koje organiziraju u botinečkoj podružnici MUH-a. Kino, kazalište, sportske priredbe već su priličan izdatak.

“Jednostavno, puno toga ne možete si priuštiti. Recimo, ovaj mjesec došla je razlika struje. Odluka je jasna ili se smrzavaš ili se griješ, a ako se griješ, onda to i platiš. A grijanje je na struju i kaj da vam velim.” Kao i ostaloj 721 tisući umirovljenika s mirovinama do 4.000 kuna i njoj bi kakvo takvo olakšanje trebao biti jednokratni energetski dodatak, od 400 do 1.200 kuna ovisno u kojoj su od četiri financijske kategorije.

Zbog narušenog zdravlja u mirovini, ali onoj invalidskoj je i Marija Galjuf (41). Njezin, spram hrvatskog prosjeka kratak radni vijek pokazuje još jednu boljku tržišta rada, a posljedično onda i iznosa mirovina. 

“Da mi se upisao sav staž, imala bih puno više od 15 godina. No, većinom sam radila neprijavljena, na crno, to se bolje plaćalo pošto se nisu plaćali doprinosi, dopunsko i automatski se dobila veća plaća. A raditi sam počela kak’ sam završila osnovnu školu, od svoje 13 godine.”

Razlog početku rada u maloljetničkoj dobi bile su mučne obiteljske okolnosti. Nakon tragičnog gubitka oca, majka je odredila Mariji da financijski pomogne oko dvoje mlađih, sestre i brata. “Iskreno ne znam što to znači uživati. Radila sam još kao dijete, u životu nisam bila u disku. Sa 16 sam radila u kafiću, gdje sam skoro dobila metak u glavu od jednog gosta.”

S tog radnog mjesta otišla je dalje i na preporuke radila najviše poslove na građevini. Mirovina joj se sad popela na 1.205 kuna. “Nas je četvero doma. Sin i suprug rade na dostavi hrane, prvoga dobiju pola plaće. Kćer je zadnja godina medicinske škole, razmišlja nastaviti dalje. A kaj si s ovom mojom mirovinom u svemu tome ja mogu priuštiti, možete si misliti. Ništa!” zaključuje gospođa Marija.   

Tu su i dva kredita pozajmice za kupovinu automobila da sin koji je po struci kuhar također sa zdravstvenim problemima može raditi dodatnu dostavu. No, vozilo je starijeg datuma, nedavno se pokvarilo, a za popravak trenutno nemaju novca. U zdravstvenom kartonu Marija ima nekoliko dijagnoza, između ostalih PTSP-a i teške depresije kao posljedica djetinjstva kojeg u pravom smislu zapravo nije imala. Doista, snažniju metaforu od ove za generalni opis umirovljeničke realnosti u Hrvatskoj ne možemo zamisliti.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.