“Rapidno se povećava broj naših korisnika, invalida rada i invalida općenito, koji postaju korisnici socijalnih usluga i naknada. Tome svakako pridonosi ova ekonomska kriza i povećanje troškova života.” Kaže nam to Leke Sokolaj, izvršni direktor Hrvatskog saveza udruga invalida rada s kojim smo o problemima invalida rada razgovarali prije nešto više od godine dana.
Ističe kako se, na žalost, od tada nije puno promijenilo. Status i materijalni položaj invalida rada pokušava se promijeniti spomenutim zakonima na kojima rade radne skupine.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u Hrvatskoj je u prosincu prošle godine evidentirano oko 102 tisuće korisnika invalidskih mirovina s prosječnih 2.150 kuna mirovine te oko 80 tisuća korisnika starosne mirovine prevedenih iz invalidskih s prosječnom mirovinom od 2.500 kuna.
“U godini dana se nije puno promijenilo. Nedavno je nacrt Zakona o osobnom asistentu bio u javnom savjetovanju i na njega smo morali reagirati. Od resornog ministarstva smo tražili da se popravi radnopravna pozicija invalida rada i ostalih osoba s invaliditetom. Inzistirali smo da je poslodavac, kada dobije rješenje nadležnog tijela da je radniku smanjena radna sposobnost i da ju djelomično gubi, istom tom radniku dužan ponuditi radno mjesto koje odgovara njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti.”
U praksi se, pojašnjava nam Sokolaj, radniku nudi radno mjesto za nižu stručnu spremu s manjim koeficijentom plaće – što je diskriminatorno. “Tražili smo da se ta normativna diskriminacija ispravi na način da se to ugradi u Zakon o radu. Tražili smo i, kada je riječ o odredbi o skraćenom radnom vremenu u Zakonu o radu, da se za određene kategorije osoba s invaliditetom uvede mogućnost rada na pola ranog vremena uz ostvarenu punu plaću. Primjerice, za osobe oboljele od mišićne distrofije ili multiple skleroze s obzirom da je riječ o progresivnim bolestima.
Potreba invalida rada, a da bi mogli nastaviti biti u radnom odnosu, je mnogo. Hrvatski savez udruga invalida rada tražio je i uvođenje radnog asistenta. “Primjerice, profesorica kojoj je kasno utvrđena mišićna distrofija ima školski razred u kojem ima djece s posebnim potrebama. Problem je što je u određenim situacijama na svojem radnom mjestu ne može adekvatno reagirati kada je to potrebno djeci. Upravo smo zbog takvih slučajeva tražili uvođenje instituta radnog asistenta.”
Nakon inicijative Saveza, Zavod za profesionalnu rehabilitaciju napravio je pilot-projekt tijekom kojeg će se utvrditi potreba za navedenim asistentom.
Na zakonima se još uvijek radi
U godini dana, materijalni položaj invalida rada nije popravljen. Što se tiče mirovina, Savez je tražio izmjenu jedinstvenog postotka za usklađivanje mirovina. “To smatramo nepravednim, jer onima koji imaju jako niske mirovine, mirovine i dalje ostaju izrazito niske. Primjerice one najniže, među koje spadaju i invalidske, u posljednjih 30 godina povećale su se tek za 400 kuna, a one visoke, čak i do 4 tisuće kuna.”
Zbog to ga su udruge invalida, osim Zakona o osobnom asistentu tražili i Zakon o inkluzivnom dodatku. “To su veliki pomaci što se tiče zakonske regulative i primjene međunarodnih standarda koji se odnose na osobe s invaliditetom, međutim, sporo se donose. Očekujemo da će konačno u ovoj godini zakoni biti doneseni te u primjeni od iduće godine.”
Inkluzivni dodatak je dodatak za tešku invalidnost. On bi, pojašnjava naš sugovornik, trebao biti supstitut za povećane troškove života uzrokovan invaliditetom. Takav bi kompenzacijski novac osobama s invaliditetom omogućio lakše uključivanje u svakodnevni život zajednice. Donošenje zakona je odgađano.
“Tražimo da bude odvojen od imovinskog i dohodovnog cenzusa. Njegovim donošenjem ostvarili bi se veliki pomaci u kvaliteti života osoba s invaliditetom. Koji bi to bio iznos, u radu radne skupine još se pregovara, no u odnosu na dosadašnje naknade taj bi dodatak trebao biti osjetno materijalno poboljšanje.”
foto: Oxana Melis/ Unsplash
Prošlog je tjedna donesen Zakon o socijalnoj skrbi na kojeg je Savez imao, ističe Sokolaj, dosta kritika. Prvenstveno su se odnosile na vezanje invalidnine uz dohodovni cenzus prema kojem osoba koja bi imala dohodak iznad 4.000 kuna ne bi imala pravo na osobnu invalidninu. “Smatramo da osobna invalidnina mora biti naknada za prijelazno razdoblje do donošenja Zakona o inkluzivnom dodatku”, navodi Sokolaj. Zakonom je povećani iznos osobne invalidnine s 1.500 na 1.750 kuna, ali je nakon upućenih kritika, ukinut predloženi cenzus za ostvarivanje prava na osobnu invalidninu.
Osim obiteljskih, nužno prepoznati i invalidske mirovine
I dok se radi na poboljšanju materijalnog statusa korisnika obiteljskih mirovina kroz podizanje njihovih iznosa, nema naznaka da bi bilo ikakvih pomaka kada je riječ o invalidskim mirovinama, kaže Sokolaj. “Nadali smo se da bi se i one mogle uskladiti. U ovoj inflaciji i porastu troškova života, što invalid rada s povećanim potrebama može učiniti s dvije tisuće kuna? Nažalost, mnogi naši korisnici imaju čak i manje mirovine. Riječ je o osobama koje su umirovljene zbog ozljeda na radu i imaju relativno malo mirovinskog staža.”
Kao razliku u mogućnostima Sokolaj vidi i činjenicu što je korisnicima obiteljskih mirovina dana je mogućnost rada pola radnog vremena. “Osobama koje su invalidi rada, zbog zdravstvenog stanja, to nije opcija. Sustav je, kada su u pitanju invalidi rada, potpuno nepravedan. Možemo ovom prilikom uspoređivati njihovu situaciju i s mirovinama koje imaju invalidi branitelji iz Domovinskog rata.” Uspoređujući prosječne invalidske mirovine s prosječnim invalidskim mirovinama 55 tisuća korisnika koji su je ostvarili prema Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, “obične” invalidske mirovine su gotovo na jednoj trećini.
Zdravstvene usluge i dalje su nedovoljno dostupne
U pandemijsko se vrijeme, zbog pritiska na rad zdravstvenih ustanova, zdravstvene su usluge invalidima rada bile znatno manje dostupne. To se svakako, ističe izvršni direktor Saveza koji okuplja 33 temeljne udruge s više od 25 tisuće članova, jako odrazilo na njihovo ionako narušeno zdravstveno stanje koje zahtijeva povećanu zdravstvenu skrb i redovne specijalističke preglede.
“Pandemija nam je ukazala na potrebu da moramo u djelovanju i strateškim ciljevima predvidjeti i djelovanje u kriznim situacijama što do sada nismo imali. Na žalost učimo na ovim teškim i lošim posljedicama pandemije.”
Vještačenje invalidnosti ni dalje nije dobro
U tom smisli nismo zadovoljni ni radom Zavoda za vještačenje profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, ističe Sokolaj. “Nije toliko riječ o sporom rješavanju slučajeva, koliko je problem u nedovoljnim kapacitetima Zavoda za rad.”
Žale im se, pojašnjava, korisnici da dobivaju nalaze mišljenja u kojima im tijela vještačenja koja su u sastavu liječnika obiteljske medicine, psihologa i socijalnog radnik, liječnici obiteljske medicine ne priznaju anamnezu specijalista, npr. neurologa, fizijatra, oftamologa. “To smatramo neprihvatljivim. Zavod se treba ekipirati stručnjacima jer na ovaj način nije dobro obavljeno vještačenje osoba s invaliditetom. Ukoliko specijalist utvrdi određena zdravstvena stanja to se mišljenje i nalaz ne može pobijati.”
Savez je, podsjeća, iniciralo uspostavljanje jedinstvenog centra vještačenja. Do 2015. osobe s invaliditetom za ostvarenje svojih prava morale su proći razna vještačenja u 6 različitih resora, a temeljem 17 različitih propisa. Vještačenja od tada provodi spomenuti Zavod gdje se vrši postupak procjene razine oštećenja organizma i stupnja oštećenja funkcionalnih sposobnosti osobe, odnosno, to je postupak kojim se utvrđuje postoji li kod osobe invaliditet.
“Imali smo viziju da invalidi rada s jednim mišljenjem mogu ostvariti sva prava u svim sustavima; zdravstvenim, mirovinskim, socijalnim i sl. I dalje se rade posebna vještačenja za svaki sustav. To smatramo neprihvatljivim.”
Problema u sustavu zdravstva koji se odnose na invalide. Izvršni direktor Saveza tu ističe Pravilnik o ortopedskim pomagalima koji je zastarjeli, i koji, kaže, nudi rješenja koja su van pameti. “Primjerice, osoba ima pravo na jedan par posebnih ortopedskih cipela u dvije godine. Zar bi ih trebao nositi i ljeti i zimi iste? Problem je i prilikom novog ortopedskog pomagala, npr. kolica. Korisnici moraju prilikom dobivanja novih, stara vratiti. Osobe s invaliditetom u ta kolica ulažu kako bi ih prilagodili svojim potrebama, a nova kolica im nisu prilagođena. Ostala ortopedska pomagala koja su na listi su krajnje zastarjela.”
Problema je koja negativno i loše utječu na naše korisnike, zaključuje čelnik Hrvatskog saveza udruga invalida rada Leke Sokolaj, mnogo. Prilike za poboljšanja su posebnim zakonima o osobnom asistentu i inkluzivnom dodatku, za koje vjeruje da će zaživjeti iduće godine.
Podizanje društvene i radne aktivnosti osoba s invaliditetom i umirovljenika svakako su važni ne samo za njihov boljitak već i za društvo općenito. Određeni su standardi koji se odnose na ovu populaciju, među ostalim, određeni i međunarodnim dokumentima i konvencijama.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
