Gospodin Stanko u mirovini ostvaruje želju iz mladosti: ‘Konačno sam i to dočekao!’

Čovjek uči i raste dok je živ, a gdje ima volje ima i načina. Tom se mišlju vodio i gospodin Stanko Galant (68) prilikom nedavne odluke da poradi na svom afinitetu prema slikarstvu. Malo se raspitao i na zagrebačkom Črnomercu u prostoru privatne gimnazije pronašao novu zanimaciju. Priključio se polaznicima Tečaja crtanja i slikanja koji već šestu godinu zaredom organizira i vodi magistra likovne umjetnosti Vlasta Pastuović Aleksić. 

Zbog slikanja nije problem putovati na drugi dio grada

Jednom tjedno, u večernjem terminu srijedom, gospodin Stanko uroni u svijet oblika i boja i puna dva sata studiozno razvija svoju mladenačku ambiciju – slikanje. Zbog novog hobija nije mu nikakav problem potegnuti s jednog na drugi kraj grada, popularnom “jedanaesticom” od Maksimira komotno i brzo stigne do Črnomerca.

Od upisa na tečaj prošlo je nekih dva mjeseca, a Stanko je, kaže, zadovoljan dosadašnjim napretkom kao i ostatak grupe. Prilikom našeg posjeta bio je zabavljen koloritom za klasičan likovni motiv, mrtvu prirodu. Na platnu je u nekoliko poteza kistom spretno i živopisno prenio obrise voća u posudi s predloška kojim se na početnoj razini ravnaju svi polaznici tečaja.

“Brzo napredujemo, imamo kvalitetno vodstvo i baš je dobro. Evo, trenutno radimo tu mrtvu prirodu u temperi. Pokušavamo naći nekakve boje koje imaju smisla. Pa sad, nekad vam to ispadne bolje, nekad lošije. Ali trudimo se”, komentira naš sugovornik ispod glasa da ostalima previše ne ometamo kreativni proces. U ugodnom ambijentu uz glazbeni instrumental u pozadini, svatko je u svom vizualnom svemiru. Za štafelajem ili radnim stolom, pribor, šablona, entuzijazam i malo mašte su sve što je likovnim početnicima potrebno.

Od djetinjstva čekao da želja bude ispunjena

Gospodin Stanko otkriva kako je cijeli život čekao da počne slikati. “Sad sam konačno i dočekao, a uz malo podrške stručne voditeljice onda to mora krenuti. Crtao sam nešto malo kao klinac, davno prije pedesetak godina. Želja je tinjala još u školi, bilo je čak i mogućnosti da se razvijem na tom polju, ali život vam krene u nekom drugom smjeru. Vrijeme je brzo prošlo i eto, ispunjavam ju tek sad, u ovim godinama.”

Od najranijih mladenačkih dana ovaj je umirovljeni Zagrepčanin kulturno navudren, kako se nekad znalo reći za duše sklone umjetnosti. Glazbeni talent razvijao je još od svoje šeste godine. Note je Stanko znao prije nego slova, ističe ponosno. I danas svira harmoniku, kontru i gitaru. Profesionalno se bavio glazbom dio života da bi punih trideset godina proveo u Hrvatskom narodnom kazalištu na tehničkim poslovima, od održavanja do scenografije. Nakon glazbe i tehnike, sada je došao trenutak da se i likovno izrazi, dodaje kroz smijeh. 

Protiv rutine i redovnom rekreacijom

U mirovini je nastavio i sa sportskim aktivnostima. Za dečka s Maksimira naravno ne može bez malo nogometnog hakla, pa biciklizma i planinarenja s društvom. Nema čega nema, vrijeme mu je kvalitetno ispunjeno, govori. Tečaj crtanja i slikanja dobrodošlo je osvježenje. 

“Dolazimo ovdje na dva sata i imamo dovoljno vremena da se iživimo s bojama, da ih izmaltretiramo. Preporučio bih svakome tko ima slične neiživljene ambicije. Neka dođe, jednostavno da se igra. Pogotovo ako su u mirovini. Ljudima je danas najveći problem kako kvalitetno iskoristiti vrijeme. Neki to dobro znaju, a neki baš i ne. Doma nemate uvijek što puno raditi. Nećete se, recimo, stalno baviti malanjem ili brušenjem parketa. Nemrete ni stalno čitati knjige ili hodati naokolo i vozikat se biciklom. Tako da je ovo odlično rješenje. Najgora je stvar kad se čovjek u penziji uvali pred televizor i tako provodi dane.”

Osim spajanja ugodnog s korisnim kroz učenje nove vještine, gospodin Stanko nema odveć ambiciozna očekivanja od istraživanja svoje slikarske crte. Za te, samo njegove trenutke, trenutno ima dovoljno vremena. Kaže, unuka još nema, nakon kćeri i sin se polako sprema za vjenčanje, pa im možda zahvaljujući tečaju priredi i kakvo likovno iznenađenje. Nešto ćemo smisliti, napravit ću tortu od deset katova, dodaje u šali. Od dosad iskušanih slikarskih tehnika svidio mu se rad koji je napravio u ugljenu, a nekako osjeća da će mu najbolje “sjesti” akvarel u kojem tek trebaju slikati.

“Prvo trebate svladati tehniku, a onda tek čovjek može sam zaploviti dalje. Da ne čarate bez veze. Mislim da je to ispravan put da se nešto postigne. Svaki zanat ima svoje zakonitosti, tako i ovaj slikarski. Evo, olovkom si onda ovako napravite osnovnu skicu, da kasnije previše ne lutate.”

Tečaj koji spaja generacije

Što je sve Stanko dosad naučio pod stručnim mentorstvom gospođe Vlaste, osim najuže obitelji mogli su već vidjeti i posjetitelji nedavne virtualne izložbe radova odraslih polaznika na službenoj Facebook stranici tečaja crtanja i slikanja. Voditeljica ove kreativne priče otkriva nam da su u proteklih nekoliko godina u svijet likovnog stvaralaštva kroz poduku zakoračili deseci polaznika svih uzrasta. Umirovljenici su među njima podjednako zastupljeni, a jedna od pogodnosti za tu dobnu skupinu je i dvadeset posto niži iznos od uobičajene mjesečne članarine. 

U opuštenoj atmosferi likovne radionice nad platnom i bojama posve zaokupljeni bili su i Enes i Ivan. Ovi tridesetogodišnjaci s intelektualnim poteškoćama inače su cimeri u jednoj od stambenih zajednica u zapadnom dijelu grada. Mladići zajedno dolaze i na tečaj na kojem ne čase časka. Odlično im ide i šibaju slike kao na traci, hvali ih mentorica Pastuović Aleksić. “Rado dolazimo ovdje, to nam je neko ispunjavanje želja. Ovdje provodimo vrijeme u crtanju, a odlazimo inače i u radionu šivanja. Tamo isto slikamo, ali na tkanini. Od drugih aktivnosti još se bavimo nogometom i tenisom.”

Roditeljima mladića ostalo je još prilično godina za odraditi do odlaska u mirovinu o kojoj gospođa Vlasta uopće ne razmišlja. Otkako je prije sedam godina bila primljena na privatnu likovnu akademiju u Ljubljani, dobila je krila zahvaljujući kojima danas vodi vlastiti obrt i pojedince zainteresirane za otkrivanje stvaralačkih vidika. Strast i želja koji su je pratili još od djetinjstva odveli su je na njen pravi put, nakon dugo godina i prvotnog smjera srednje Upravne škole pa uredskog posla u jednoj od danas stečajem ugašene podružnice Hrvatskih željeznica.

Prijašnje iskustvo rada s djecom, pa onda i odraslima, objedinila je u nastavku obrazovanja tijekom razdoblja provedenog na zavodu za zapošljavanje. Prvo u području menadžmenta, zatim i na Učiteljskom fakultetu za likovnog pedagoga.

Ljubav prema umjetnosti bila je jača od Prava

Da je slušala isključivo oca, vjerojatno bi dogurala do kraja Pravni fakultet na kojem je stala prije zadnje godine. No za tu profesiju jednostavno nije imala afiniteta. Svijet likovnih umjetnosti uvijek joj je bio privlačniji pa je nekad najdraži hobi – crtanje, slikanje, izradu nakita, uspjela pretvoriti u samostalni posao. 

“S obzirom da sam 1963. godište, do mirovine imam još puno (smijeh). Kod kuće držim individualne privatne poduke s djecom, srijedom je ovaj tečaj na Črnomercu i to me potpuno ispunjava. A u ikakvu mirovinu uopće ne želim ići. Nisam onaj neki tip klasičnog uredskog djelatnika ili ljudi koji rade noćne smjene, recimo kao zdravstveni radnici, pa su uništeni od teškog posla i jedva čekaju odlazak u mirovinu. Ja da, ne daj bože, odem, to znači da sam stala. U šali znam za sebe reći da ću početi stariti onog momenta kad prestanem učiti. I zaista se toga držim. Dok sam god fit i svaki dan radim, čitam i stalno se educiram, bit ću mlada. Tako da slobodno možete ugasiti portal”, našalila se gospođa Vlasta za Mojevrijeme.hr.

Iako joj je otac uporno govorio da je pravo jako dobro zanimanje za ženu, ta činjenica ipak nije bila primjenjiva u njezinu slučaju, smije se naša sugovornica. “To biflanje napamet me ubilo, prekinula sam studij na trećoj godini i iz nekog protesta valjda otišla u Englesku. Tamo sam radila i učila jezik godinu dana, a po povratku sam se zaposlila u HŽ-u kao poslovna tajnica. Pokušala sam izvanredno završiti fakultet, po principu kad nešto počneš moraš i završiti, ali jednostavno nije išlo. To nije bila moja sudbina. Kad sam još prije srednje rekla da bih išla u Umjetničku školu, tatin odgovor je bio: ‘Kaj buš slike po cesti prodavala’ i tu je razgovor bio završen.”

Splet životnih okolnosti ipak ju je odveo na put o kojem je sanjala još kao dijete pa s puno žara Vlasta taj kreativni zanos prenosi i na polaznike njenih poduka. “Stalno je to tinjalo u meni da to ne smijem pustiti, jer to sam ja. Učila sam keramiku i slikarstvo, crtanje, da sve ne nabrajam. I u tom likovnom radu s ljudima neizmjerno uživam.”

Tu vrstu posvećenosti prepoznaju mnogi privučeni umjetnosti, iako će Vlasta Pastuović Aleksić naglasiti da polaznike prvenstveno podučava osnovama likovnog izraza i tehnike. Tečaj u prostorijama u Gjure Szabe 4 na Črnomercu ponovo se ‘zalaufao’ nakon stanke od skoro godinu dana zbog situacije s koronom. Interes su osim mlađih opet pokazali i stariji sugrađani, iako su neki privremeno spriječeni iz zdravstvenih razloga. No zbog novih upita, voditeljica uskoro planira otvoriti i drugi dvosatni termin, ponedjeljkom.

Više detalja može se pronaći na stranici Škole crtanja i slikanja. A druženje uživo planirano je krajem veljače u knjižnici Antuna Kovačića u Zaprešiću. Bez obzira kojoj generaciji pripadali, svojedobni primjer triju polaznica iz iste obitelji, bake, kćerke i unuke, potvrđuje da za ispunjavanje zaboravljenih želja i snove nikad nije kasno.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.