Branka Batinić bila je 22 puta prvakinja Jugoslavije, a i danas igra stolni tenis

Otkad je 1966. prvi put u ruke primila reket, za Branku Batinić stolni tenis je sve, a bogata sportska karijera nedavno je zaokružena nagradom HOO-a “Matija Ljubek” koja se sportašima dodjeljuje za životno djelo. No ta iznimna 56 godina duga karijera traje i dalje jer gospođa Branka sada trenira hrvatske stolnoteniske juniorke i kadetkinje te i sama sudjeluje na prvenstvima u svojoj dobnoj kategoriji.

Razgovarali smo s gospođom Brankom na zagrebačkom Jarunu, nedaleko njezina doma, ali i nedaleko njezine Mladosti koja joj je obilježila sportsku karijeru.

“Surađujem sa Stolnoteniskim savezom Hrvatske i imamo plejadu talentiranih curica koje se natječu kao minikadetkinje, kadetkinje i juniorke za hrvatsku reprezentaciju. Treniram ih tu na Mladosti, zajedno s kolegom Darkom Arapovićem, jedan na jedan. Radim i u Samoboru gdje također ima nekoliko vrlo talentiranej djece. Kći od kolege Arapovića, Hana, jako je talentirana i ima tu fizičku i psihičku izdržljivost. Ta psihička, zapravo mentalna izdržljivost jako je važna u našem sportu. Treba izdržati sva ta natjecanja, borbe, rezultate, onda paziti na taktiku i strategiju igre. Treba tu doista puno mentalne izdržljivosti. Kad jednom dostignete tehnički nivo, onda je ta mentalna izdržljivost jako važna. A Hana je među 10 najboljih juniorki svijeta, ide i na pripreme vani što je jako dobro. Ove će se godine održati prvenstvo u Novom Sadu pa se nadamo da imamo šanse i za medalju. Jako dobro rade Rumunji, Portugal također, Ruskinje, Bjeloruskinje… To su nam protivnici”, govori Branka o onome čime se trenutno bavi.

Brankina duga i iznimno uspješna karijera za mlade je igračice koje trenira prava blagodat jer im može dati savjet kao trenerica, ali i kao igračica koja je u više navrata pobjeđivala i kineske igračice, inače smatrane nepobjedivima. A sve je počelo sada već davne 1966. u Brankinim rodnim Vinkovcima.

“Rođena sam u Vinkovcima 1958. godine. Igrala sam nogomet i rukomet, no za tenis sam bila preniska, pa je tada izbor pao na stolni tenis i to je tada postao moj sport. Stanovali smo blizu stolnoteniske dvorane. Klub Lokomotiva je tada bio jako važan. Jednom su moji treneri Herman Vukušić i Ljubinko Jole Skakić gledali kako igramo nogomet. Gledali su me kako se krećem i odlučili pitati moje roditelje bih li došla na stolni tenis. Tako je krenulo. I rezultati su došli brzo tako da je bilo i veselja. U mojoj generaciji je bilo još dobrih igrača i Vinkovci su bili pravi stolnoteniski grad čiji smo izdanci ja i Zoran Primorac“, kaže Branka.

U bogatoj sportskoj karijeri Branka je bila 22 puta prvakinja Jugoslavije, 16 puta prvakinja Balkana, 42 puta prvakinja Hrvatske, najbolja sportašica Jugoslavije 1975., najbolja sportašica Hrvatske 1975. i 1984., osvajačica 7 medalja sa svjetskih i europskih prvenstava za vrijeme aktivnog igranja, 7 puta veteranska prvakinja Europe i 2 puta prvakinja Svijeta. Uz to je i jedina žena u povijesti europskog ženskog stolnog tenisa koja je na dva međunarodna natjecanja pobijedila Kineskinje u četvrtfinalu, polufinalu i finalu.

Putovanja, putovanja…

Branka je uz stolnoteniski reket proputovala gotovo čitav svijet. “Svoja bih putovanja podijelila na dva dijela: prvo kad sam bila profesionalna igračica i kad sam se morala jako koncentrirati na igru, učiti, gledati kako drugi igraju. Tad nisam puno švrljala okolo, uglavnom se išlo iz hotela u dvoranu i natrag. Drugi dio je kad sam se počela baviti stolnim tenisom kao trenerica, pogotovo jer nema puno ženskih trenera. Također, nije svaki vrhunski sportaš i dobar trener. Ti tu moraš biti i dobar psiholog.”

“Također, neki moji kolege nisu željeli ići na neka mjesta, na primjer u Afriku, ili Trinidad i Tobago, a ja sam u te egzotične zemlje htjela ići jer sam željela doista živjeti stolni tenis i raditi na tome da se igra što je moguće više proširi. Na tim putovanjima shvatite da se stolni tenis doista igra u svakom kutku svijeta. To je bilo jedno drugo iskustvo, drugačiji tempo, pa sam mogla vidjeti i neke znamenitosti i upoznati se s kulturom neke zemlje. To se i sada tako nastavlja’, kaže Branka koja se upravo vratila iz Švedske.

“Radila sam na razvoju stolnog tenisa u arapskim zemljama gdje je morao biti ženski trener, naravno. Išla sam tako u Ujedinjene arapske emirate, Katar, Bahrein… Učila sam puno o tim zemlja, o njihovoj religiji, o načinu života, kako ću i što predavati. Jer oni su u stolnom tenisu bili totalni početnici”, prisjeća se Branka.

“Ali otići u Kinu ili Koreju – to je apsolutno vrhunski nivo. Jedno od putovanja koje pamtim je i ono u Pjongjang u Sjevernoj Koreji. Drago mi je što sam mogla vidjeti taj grad, k tome još i u ono doba da smo mogli reći da smo prešli 38. paralelu. To je isto bila jedna politička posjeta koje će mi ostati u sjećanju”, kaže.

Ping-pong diplomacija

No među svim Brankinim putovanjima u sportskom su smislu možda najznačajnija ona u Kinu kad je sudjelovala i u onome što se kasnije nazivalo “ping-pong diplomacijom”. Naime, upravo su naši stolnotenisači prvi put posjetili tu zemlju i utrli put kasnijim dobrim političkim i gospodarskim odnosima Kine i tadašnje Jugoslavije.

“Moram priznati da neke stvari u kojima sam sudjelovala i koje su se događale, tek sada u potpunosti shvaćam. Kinezima smo bili zanimljivi Dragutin Šurbek i ja. Pogotovo nakon te moje Ljubljane 1975. godine (kad je prvi put postala prvakinja Jugoslavije op.a.) kad sam pobijedila Kineskinje – to je bio šok! Šurba je bio svjetsko ime i prvak, tu je bio i Anton Stipančić, i naša muška reprezentacija se dobro suprotstavljala Kinezima, no među našim curama i Kineskinjama je bila ogromna razlika. I kad se dogodilo da pobijedim Kineskinju, Kinezi su počeli snimati, analizirati što i kako radimo i onda u Kini počeli raditi takve igrače kakvi smo bili mi. A njih ima milijardu i nije im bilo teško napravit tisuću kopija Šurbeka ili Branke Batinić. Uvijek je bila ta borba između Kine i Europe. Kad god sam igrala, nisam igrala samo za Hrvatsku, nego sam predstavljala i Europu protiv Azije. Tako i ja danas svoje igrače učim da ‘tabaju’ Azijate. To je vječno rivalstvo koje se proteže kroz moj cijeli život”, kaže Branka.

“1975. godine su Kinezi već počeli organizirati te prijateljske susrete u različitim zemljama. To su u ono doba bili jako interesantni mečevi s po 10.000 gledatelja. Mi smo uglavnom uvijek gubili od njih”, kaže naša sugovornica prisjećajući se se susreta s Kinezima na prijateljskim turnirima u Europi. Tamo su prikupljali iskustva koja su potom primjenjivali na svjetskim prvenstvima.

“Primjenjivali su sve što su vidjeli. No oni doista jesu na jednom drugom nivou pogotovo što se tiče te mentalne snage. Kažu da je sve strategija. Sve je u taktici. Kad i pokažete tehnički nivo i da ste im dostojan protivnik, ne izdrže svi tu mentalnu torturu. Ta strategija – to je Kina. No kad ih je netko od Europljana počeo ‘tabati’ – Šveđani, naši dečki, tu i tamo Francuzi i Mađari, i cure – to je bio šok. To nije samo značilo da smo ih pobijedili u stolnom tenisu, nego znači da smo ih nadigrali u toj strategiji. Takvi su i danas, iako se i tu puno promijelilo”, kaže Branka.

Gospođa Batinić se prisjeća i nekoliko neobičnih susreta na neobičnim mjestima, recimo u Ulan Batoru. “Držala sam desetodnevni kamp u Mongoliji u Ulan Batoru, gdje me poslala Internacionalna stolnoteniska federacija. Prvo edukacija i onda kamp. I stigne mi poziv da me na večeru zove gospodin Zlatko Mateša. A ja pitam: ‘U Zagrebu?’ A njegov izaslanik kaže: ‘Ne, Mateša je također u Ulan Batoru’. Pomislila sam da je 1. april. No Mateša je tada bio predsjednik HOO, ali ja nisam znala da je on bio i honorarni ambasador Hrvatske za Mongoliju. Na toj večeri je bila i cijela politička delegacija i naša ekipa. Izbezumila sam se od sreće što napokon tamo vidim Hrvate i k tome još predsjednika HOO-a. Pitao me mogu li sutra organizirati trening na otvaranju ambasade što smo, naravno, i napravili. To mi je jedno od zanimljivijih sjećanja”, prisjeća se Branka.

Zanimljiv i kompliciran sport

Stolni tenis je, opisuje nam gospođa Batinić, silno zanimljiv i kompliciran sport. “”U jednom trenu treba paziti na brzinu, plasman, rotaciju, kut reketa i to sve u isto vrijeme. Sada radim s tim djevojčicama i učim ih finese igre. Meni je zadovoljstvo raditi s kadetskim reprezentativkama 2-3 puta tjedno ovdje na Mladosti, a 3 puta navečer u Samoboru”, kaže Branka.

Kad ima slobodnog vremena, često šeće po Jarunu i gleda dečke koji ondje igraju stolni tenis. Vezano uz to, ispričala nam je i jednu anegdotu.

“Ima dečki koji izvrsno igraju, unatoč tome što su tamo betonski, ‘smrdani’ stolovi, a ja sam navikla na sve lijepo i idealne uvjete. A to su sve mladi dečki od 30-40 godine. Upoznala sam tamo i ta dva brata koji odlično igraju. I ja ih gledam i koji put zaplješćem i pozdravim dobar poen. I pitam mogu li prebacit koju loptu, a jedan od njih mi veli da mogu, samo da pazim jer je dosta brz reket. I ja kažem: ‘Znam.’ I on me pita jesam li igrala prije u životu, a ja mu kažem: ‘Ma malo tak, bezveze.’ No kad sam zaigrala, ostali su u čudu. Nakon nekog vremena je jedan od njih vidio moju sliku u Sportskim novostima pa se tako otkrilo tko sam zapravo”, kaže Branka.

Još uvijek aktivno igra na susretima svoje generacije

Do prije sedam godina Branka je aktivno igrala u njemačkoj ligi, a kad se vratila u Hrvatsku počela je igrati za seniorsku reprezentaciju. “Igrala sam četiri puta i četiri puta bila prvakinja Europe. I sad mi je želja da i obranim tu titulu, ali bit će teško jer je jako velike konkurencija. Ima dosta naturaliziranih Kineskinja koje su prvo igrale u Kini, recimo gospođa Wang iz Švedske. Ljevakinja. Ona je četiri godine mlađa od mene, a to isto dosta znači. Pripremam se za to i u isto vrijeme nastojim pomoći ovim mojim curicama”, kaže Branka.

Stolni tenis se dugo može igrati zato je i karijera gospođe Batinić tako duga. “Ja sam u stolnom tenisu skoro 58 godina. To je moj život i zaista uživam. Naučila sam na stotine ljudi po svijetu igrati stolni tenis – što kao trener, što kao edukator koji uči trenere. Sad ponovno na turnirima susrećem svoju generaciju jer, srećom, taj sport dopušta da se njime toliko dugo bavim.”

Dodaje da je na prvenstvu Europe igrala četiri puta u različitim kategorijama: od 40-50 godina, dva puta u kategoriji od 50-60, te od 60-65, a uskoro ju čeka i kategorija od 65-70 godina.

“Jedan od najboljih kampova koje pamtim je onaj u Njemačkoj za kategoriju 70 plus. Mi smo se tako dobro razumjeli. A na prvenstvima se uvijek najburnije pozdravlja kategorija 80 plus. Kad ti igrači izađu na teren, dvorana je oduševljena. Ja se divim tim ljudima koji tako dobro igraju i u visokoj dobi”, kaže Branka Batinić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.