Vušković: Mirovinski sustav privatizirati, a mirovine podići na 50 posto plaće

Pandemija koronavirusa je zbog svojeg utjecaja na gospodarstvo potakla otvaranje ekonomskih pitanja. Uz utjecaj pandemije, sada je aktualna teme rastuća inflacija, ali je i nakon objave rezultata popisa stanovništva prema kojem se broj stanovnika u Hrvatskoj u posljednjih 10 godina smanjio za 400 tisuća, otvoreno pitanja utjecaja pada broja stanovnika na mirovinski i zdravstveni sustav.

Hrvatski mirovinski sustav ima svoje specifičnosti koji se godinama nisu uspjele riješiti i na njega negativno utječu tri čimbenika koja nam je pojasnio ekonomski analitičar, dr. sc. Petar Vušković, iz Centra za javne politike i ekonomske analize.

To je, navodi, loša demografska slika koja uključuje negativni prirodni priraštaj od 5,2 posto (više umrlih nego rođenih) s kojom je Hrvatska duže vrijeme suočena i ona nije ništa novo. Kako nas je svake godine 20 tisuća manje, problem je činjenica da Hrvatska za 15 do 20 godina, kada bi današnja djeca trebala stasati radnike, neće imati taj radni kapital.

“Ne stvara se dovoljna ekonomska vrijednost, a to onda znači da ne možemo doseći niti dovoljan standard. Loša demografska slika dodatno pogoršava probleme u mirovinskom sustavu”, navodi naš sugovornik.

Velike emigracije stanovništva iz Hrvatske zamjetne su od njezina ulaska u Europsku uniju 2013. godine . Od tada se iselilo gotovo 300 tisuća stanovnika i to je drugi je čimbenik koji negativno utječe na mirovinski ustav. Vušković smatra da bi iseljene trebalo potaknuti na povratak jer je riječ o radnom stanovništvu: “Donijeli bi vrijedno iskustvo iz inozemstva, ali bi i kroz plaćanje doprinosa pomogli mirovinskom sustavu.”

Uz spomenuto, na mirovinski sustav značajno utječe i produljenje životnog vijeka osoba i potreba dužeg izdvajanja za isplatu njihovih mirovina.

Potrebno privatiziranje mirovinskog sustava

Uvjeren je kako nas u budućnosti čeka ili iz godine u godinu smanjenje mirovina ili će Vlada RH svake godine iz proračuna nadoknađivati sve više novaca u mirovinski sustav. Sve navodi na zaključak da je mirovinski sustav, ističe Vušković, potrebno radikalno reformirati i za to pronaći najbolje rješenje.

Naš ugovornik  zagovara privatiziranje mirovinskog sustava. Kada se promatraju postojeća dva fonda, solidarnosti i obavezne mirovinske štednje, naglašava ekonomski analitičar Vušković, samo je pitanje hoćete li sredstva prebacivati iz jednog u drugi fond. Dosadašnje kozmetičke izmjene u njima, ističe, nisu dovoljne i dugoročno ne funkcioniraju.

Zalaže se za osnivanje privatnog fonda, odnosno osnivanje svojevrsnog obaveznog “kapitalnog fonda mirovina” u koji bi trenutno radno aktivne osobe uplaćivale doprinose tijekom svojeg radnog vijeka, a iz kojeg bi im se prilikom odlaska u mirovinu isplaćivale mirovine na način da im se isplaćuje onoliko koliko su tijekom rada i uplaćivali.

Što s aktualnim umirovljenicima?

Činjenica da oko milijun i 234 tisuće umirovljenika koji sada primaju prosječnu mirovinu od oko 2.600 kuna koja iznosi tek 37 posto prosječne plaće, ukazuju na zaključak, pojašnjava Vušković, da sustav nije financijsku održiv.

“Veliki udio mirovina se isplaćuje iz proračuna, 42 milijarde kuna, što je 10,5 posto BDP-a. Tekućim doprinosima uspije se namiriti tek 56 posto mirovina. Za prvi stup se iz plaća izdvaja 15 posto, a kako se mirovine tek nešto više od polovice financiraju iz doprinosa za mirovinu, to znači da bismo za stvarno izdvajanje za mirovinu trebali davati 30 posto bruto plaće. Brojke upućuju na to da mirovinski sustav, gledano s financijskog aspekta, treba hitno mijenjati.”

Sadašnjim umirovljenicima, smatra, treba zajamčiti da će dobiti svoju mirovinu koju su višegodišnjim plaćanjem doprinosa i zaslužili. Da bi im se osigurao kakav takav životni standard prosječna mirovina bi treba biti barem 50 posto prosječne plaća zato naš sugovornik predlaže da se iznađe novac spajanjem dva mirovinska fonda, obavezne kapitalizirane mirovinske štednje i dobrovoljne mirovinske štednje.

“Time bi se isplatilo povećane mirovine, a novcem koji bi ostao isplaćivale bi se tzv. socijalne mirovine za one kategorije umirovljenika koji ju nisu stekli svojim radom. To bi bio svojevrstan nulti stup solidarnosti koji bi jamčio mirovinu onima koji nisu uplaćivali doprinose za svojeg radnog vijeka.”

No, kako bi u takvom modelu pravno riješilo pitanje osobnog vlasništva, da se iz drugog i trećeg mirovinskog stupa osobna ušteđevina prebaci u novi fond za takvih mirovina? “Prebacivanjem sredstava iz ta dva fonda u tzv. nulti stup solidarnosti, princip međugeneracijske solidarnosti se ne bi odbacio. Naravno da nije lako reći ljudima, koji su desetljećima uplaćivali u postojeći sustav očekujući mirovinu na kraju radnog vijeka, da se njihov novac usmjerava drugima. Bilo bi najpoštenije da im se vratiti ili vraća novac koji su u njega uplaćivali.”

Na takav način, trenutno radno aktivno stanovništvo koje bi svoja izdvajanja iz plaće usmjerili u spomenuti “kapitalni fond mirovina” imalo bi odlaskom u mirovinu, ističe Vušković, najmanje onoliko novca za mirovinu koliko je za svojeg radnog vijeka uplaćivao.

Država bi i dalje morala plaćati razliku

Naglašava da bi sve razlike koje bi u tom slučaju trebalo podmiriti trebalo osigurati iz državnog proračuna. Činjenica je da već sada država godišnje troši 42 milijarde kuna na mirovine koje mora namaknuti, većinom iz prihoda od PDV-a.

“Sadašnji sustav traži detaljnu reviziju, a novi model morao bi osigurati da aktualni umirovljenici imaju veće mirovine koje bi im omogućile dostojan život. Odnekuda je potrebno krenuti. Potrebno je napraviti rez.”

Mi smo do sada kroz reforme mirovinskog sustava radili kozmetička poboljšanja koja su mirovne možda povećale za nekoliko stotina kuna, ističe analitičar Vušković. Podsjeća da 270 tisuća umirovljenika prima tek 1.700 kuna: “Mogu li si s takvim primanjima, usred inflacije, osigurati si dostojanstven život? Država im mora, pa makar i iz proračuna osigurati da ono što su za svojeg radnog vijeka uplaćivali, bude vraćeno. Istovremeno i zaposleni koji trenutno izdvajaju za doprinose, zavređuju povrat najmanje onoliko koliko su uplatili, a to se može samo privatizacijom mirovina.”

Kada se podvuče crta, održivost mirovinskog sustava je, pojašnjava, financijski problem koji traži financijska rješenja. Zna se da novac dolazi iz proračuna i od uplata zaposlenika i od tuda treba krenuti. “Činjenica je da se omjer zaposleni-umirovljeni drastično srozao i da imamo jednog umirovljenika na 1.28 zaposlenih. Bismarckov model sustava generacijske solidarnosti pretpostavljao je najmanje 4 zaposlena na jednog umirovljenika. Jasno je da trenutni sustav naprosto nije održiv, a to nam je pokazala i posljednja situacija u pandemijskoj kriznoj godini kada smo financirali plaće poduzetnicima za očuvanje radnih mjesta.”

Vrlo je izgledno, upozorava, da u slučaju još jedne takve ekonomske krize umirovljenici neće dobiti svoje mirovine. Od privatizacije mirovinskog sustava ne treba zazirati, a u tome se, naglašava ekonomski analitičar,  može ugledati na promjere drugih država, primjerice Čile koji je takvu privatizaciju učinio 80-ih godina prošlog stoljeća.

Potrebna je financijska pismenost i edukacija

Trenutno se u javnom prostoru zagovara ili povećanje izdvajanja za drugi mirovinski stup nauštrb izdvajanja za prvi, generacijske solidarnosti.  Vušković smatra da to neće proći te da građani Vladi RH za to neće dati legitimitet. U situaciji kada je građanima drastično pao standard, dizanje bilo kakvih doprinosa neće polučiti poboljšanjima u sustavu, a izazvalo bi građanski nemir i neposluh.

Ono što je istovremeno važno mijenjati je i svijest da se o mirovini mora početi razmišljati već s prvim zaposlenjem, a ne godinu- dvije prije odlaska u mirovinu.

“Kod nas je prisutne niska financijska pismenost, nepoznavanje financija i mogućnosti da se kapitalizira mirovina. Zbog toga bi upravo osnivanje privatnog mirovinskog fonda pretpostavljalo obaveznu uloga svakog zaposlenog da rezervira svoja sredstva koja bi ga čekala na kraju njegova radog vijeka. Tu bi bila vrlo važna financijska disciplina i edukacija, usvajanje kojih nije kratkoročan proces. Za one koji nisu mogli pronaći posao ili nisu radili, ionako bi bili na teret državi.”

Sve što nam se po pitanju mirovinskog sustava događalo, ističe, problem je mentaliteta. Kada bi  o doprinosima koje sada uplaćujemo za mirovine našim umirovljenicima, samostalno odlučivali, taj bi se novcu puno brže i lakše kapitalizirao. Trenutne su ekonomske i društvene prilike takve da traže poduzimanje promjena koje bi dugoročno imale pozitivne i održive efekte, naglašava analitičar Vušković i dodaje kako ne smije prihvatiti činjenica da umirovljenicima iz godine u godinu mirovine opadaju. Moraju imati svoje pravo na mirovinu, koje ne smije iznositi tek 37 posto prosječne plaće.

Aktualni umirovljenici zavređuju dostojanstven život

“Ako ste propustili popraviti krov po sunčanom vremenu, morate to učiniti po kišnom.  Nažalost, ako dođemo u situaciju dublje ekonomske krize, umirovljenici će se naći u vrlo teškoj situaciji”, dodaje.

Prijedlog novog modela mirovinskog sustava, dodaje, su smjernice i rješenja kako u Hrvatskoj kroz reforme poboljšati javnu upravu i sustave. Na pitanje koliko su realne takve radikalne promjene, odgovara da kao i u svemu, i u ovome je slučaju izgledna politička anemičnost.

“No iz poštivanja prema umirovljenicima, treba napraviti radikalne rezove. To su naše majke i očevi, bake i djedovi i trebali bi  pokazati poštovanje za ono što su kroz radni vijek stvorili.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.