Premda s romantikom nemaju previše veze, osobito u mladim godinama, predbračni ugovori u starijoj životnoj dobi, sačinjeni u dobroj namjeri i vjeri, mogu biti temelj otvorenijoj i kvalitetnijoj budućnosti. Osobito jer ni Hrvatska danas nije iznimka svjetskog trenda razvoda u trećoj životnoj dobi koje još nazivamo i sivim, sijedim ili silver razvodima. Starije generacije ovdje su većinom sklone ustrajati u braku kao tradicionalnom obliku zajedničkog partnerskog odnosa. Što je glavni oslonac toj životnoj sponi; ljubav, navika ili možda skromnije financije, najčešće ostaje znano samo paru unutar njihova četiri zida.
Kojim smjerom život može otići, pokazalo se u Italiji 2015. godine kada je skočio trend zatraženih razvoda u 65 i plus godinama. Trend se zakotrljao nakon što je tada 99-godišnji Antonio slučajno otkrio da mu 96-godišnja Rosa nije bila posve vjerna. Ogorčen spoznajom tražio je raskid nakon više od 70 godina braka. Što se u tih više desetljeća sakupilo od imovine, pa zatim dijelilo, lokalno je poznato. U svjetskim okvirima par je ponio neslavnu titulu najstarijih ikad koji su odlučili “reći zbogom”.
Kad zajednica nekim sličnim razlogom zapne pa onda i pukne, “vlastito” i “zajedničko” gleda se odjednom u izračunljivom, materijalnom svjetlu. Tko je što “donio” u odnos u tim okolnostima pojednostaviti mogu predbračni ugovori. I prilično olakšati potencijalno toksična povlačenja po sudovima, kako za bivše partnere i svu njihovu djecu, kao i neminovne ostavinske raspodjele.
Ljubav nije matematika, reći će možda neki kao u pop stihovima Letećeg odreda, a nešto stariji i oprezniji svejedno pridodati, sve dok se zaljeva i cvjeta. No život je i tu nepredvidiv, pa ako se ipak dogodi da ista pukne, predbračni ugovori tada su dostupan mogući lijek za bezbolniji razlaz. Barem kad je u pitanju rješavanje imovinskopravnih odnosa.
Što je predbračni ugovor?
Pravni institut kojim bračni drugovi mogu urediti imovinske odnose ako je svaki od njih prije braka stekao značajnu vlastitu imovinu ili primjerice naslijedio veliki broj nekretnina. Njime se mogu urediti odnosi kako na postojećoj, tako i na budućoj imovini. Valjani su samo ako su sklopljeni u pisanom obliku i s ovjerenim potpisom ugovornih stranaka kod javnog bilježnika. Pravo da na taj način urede svoje odnose također imaju izvanbračni drugovi i životni partneri istog spola.
U vremenima bivše zajedničke države, za razliku od kolega na zapadu, i ovdašnji poznati i slavni uglavnom su svoje privatno “rublje” poput ostalih smrtnika nastojali držati podalje od očiju javnosti, tek su malobrojni na razlazu s njome podijelili nabrajanja bundi, veša i ostalih darova. Kako u slučaju “običnih” građana izgledaju aktualna praksa i predbračni ugovori o kojima se u društvu rijetko govori, za Mojevrijeme.hr pobliže su nam opisali upućeni odvjetnici.
U Hrvatskoj se predbračni ugovor i bračni ugovor često koriste kako bi se ujednačile nejednakosti između partnera. To je slučaj kad jedan bračni drug puno zarađuje, a drugi ne radi, ali ima prihode od imovine koju je naslijedio od svoje obitelji. Po strogim pravilima o bračnoj stečevini koja vrijede u Hrvatskoj, sve što je nastalo od rada se dijeli na pola i tu nema iznimke. A sve što je bračni drug naslijedio ili dobio na dar od svoje izvorne obitelji, ostaje mu zauvijek, pojašnjavaju odvjetnici.
Vlastita imovina i bračna stečevina
Često se događa da partneri u bračnu zajednicu unesu nasljedstvo, primjerice nekretnine koje se iznajmljuju i donose veliki prihod vlasniku. Taj novac i te nekretnine pripadaju samo tom jednom vlasniku, i ništa od te imovine ili najma koji se dobiva od te imovine, ne ulazi u bračnu stečevinu.
“U praksi smo, recimo, mogli vidjeti kako jedan partner zarađuje od rada i cijeli kredit za stan se financira iz njegove plaće, dok drugi partner uopće ne radi, nego ima solidne prihode od iznajmljivanja apartmana koje je naslijedio u Dalmaciji. U tim situacijama dolazi do velike nejednakosti, jer se samo imovina stečena radom i iz rada za vrijeme trajanja bračne zajednice smatra bračnom stečevinom koja se dijeli između partnera na jednake dijelove”.
Prije devedesetih godina je bračna stečevina obuhvaćala isto što i danas, ali s tom razlikom da se nije radilo o suvlasništvu na pola, nego o takozvanoj zajedničkoj imovini. Razlika je u tome što kod zajedničke imovine nije poznato koji dio imovine pripada kojem bračnom drugu pa se je u sudskim sporovima za podjelu imovine zapravo ispitivalo tko je na koji način doprinosio stvaranju te imovine i kako.
Žene danas imovinski ipak sigurnije nego nekad
Tako su obično žene koje su ili manje zarađivale ili uopće nisu radile, morale dokazivati da su prale i peglale i odgajale djecu, kako bi se vrednovao njihov rad i doprinos stvaranju imovine. U suvremenoj Hrvatskoj je taj koncept napušten i sve što je bračna stečevina se dijeli na pola.
U američkim filmovima često vidimo kako se prije sklapanja braka potpisuje predbračni ugovor. Taj se ugovor, napominju odvjetnici, češće sklapa u Americi nego kod nas, jer kod njih se kod razvoda braka ispituje i koji je razlog iza toga, tko je kriv za razvod pa se onog bračnog druga koji je “skrivio” razvod, kažnjava i tako da se dio njegove imovine daje drugom bračnom drugu. Odatle i često korištenje privatnih detektiva i raspravljanje o tome tko je koga prevario, dok je sve to kod nas odavno napušteno.
“U Hrvatskoj sud uvijek razvodi brak na zahtjev bilo kojeg partnera, a u anglosaksonskom pravnom sistemu je načelo krivnje bitno jer u slučaju primjerice bračne nevjere, partner koji je prekršio ugovor i bio nelojalan u nekom smislu zapravo biva kažnjavan na način da mu pripadne manje imovine ili gubi imovinu u slučaju razvoda”, objašnjavaju sugovornici.
Sam naziv ugovora ovisi kad se potpisuje
U Hrvatskoj se takav ugovor najčešće sklapa nakon razvoda braka, i to da bi se imovina koja je bračna stečevina, uspješno i dogovorno podijelila među bivšim bračnim drugovima. Kod nas je stanje takvo da sam razvod braka nema nikakve veze sa sklapanjem bračnog ugovora pa se bračni ugovor može sklopiti prije sklapanja braka, i tada se naziva predbračni ugovor, ili za vrijeme trajanja braka ili nakon razvoda, tumače.
Kako bi se izbjeglo vođenje sporova i izlaganje javnosti privatnih odnosa, predbračni ugovor može se sklopiti na način da, bez obzira na razloge razvoda, na primjer supruga dobiva stan i neki novac koji odgovara polovici buduće bračne stečevine. Dakle, sve ono što bi dobila da vodi sudski spor. U židovskom pravu takav pravni aranžman zove se ketuba i predstavlja oblik zaštite žena kao slabije strane u prošlosti.
Predbračni ugovori najčešći kod vanbračnih zajednica
Kod nas predbračne ugovore najčešće sklapaju parovi koji svoju zajednicu ne registriraju formalno pa uređuju svoje imovinske odnose kako bi ih uredili prema svojim željama, dogovorima i potrebama. Time žele riješiti pitanje nasljeđivanja imovine stečene u zajednici, odnosno unesene u zajednicu koja funkcionira kao brak, ali je “bez papira”. Koncept predbračnog ugovora se odnosi i na istospolne parove, jer i kod njih može doći do podjele imovine po uzoru na bračnu stečevinu, otkrivaju iz aktualne prakse naši sugovornici.
Ima međutim i drugačijih slučajeva. Primjerice kada sama obitelj jednog bračnog druga traži sklapanje predbračnog ugovora. Konkretno, kad je u pitanju zajednički život mladog para u obiteljskoj kući ili stanu koji je, primjerice, obitelj darovala svojoj kćeri, a kako kod razvoda ne bi bilo problema s podjelom imovine, dodaju.
Predbračni ugovori postoje i kod onih parova koji ulaze u nove brakove, jer je tada često slučaj da raspolažu s više imovine, k tome i više obveza i međusobno spajaju djecu iz prijašnjih brakova.
A pored preciznog utvrđivanja i uputa o raspolaganju i uživanju u imovini, odvjetnici otkrivaju kako u praksi često postoje i problemi druge prirode, ”žive” strane zajedništva. I to u slučajevima kad partneri imaju kućne ljubimce koji se kod nas smatraju stvarima pa se u predbračnim ugovorima često dogovara i kolokvijalno zvano skrbništvo nad zajedničkom životinjom.
Na Zapadu su žene podjednako za “čist ljubavni račun”
Kad je spomenuti Zapad u pitanju, neke statistike o iniciranju sklapanja predbračnih ugovora otkriva jednu zanimljivost. Unatoč nekoj raširenoj predrasudi da je muškarac uglavnom taj koji želi popisom detalja urediti budući odnos, “crno na bijelo” prije vjenčanja traži 46 posto žena. Ukratko, predbračni ugovor je pravo, odnosno zakonska, mogućnost, ne i obaveza, sve ovisno o željama i razmišljanju samih partnera u nekoj od životnih zajednica.
U svakom slučaju, domaća sudska praksa ukazuje da je to posredno i jedan od mogućih osigurača pred danas-sutra neizbježnu ostavinsku raspodjelu imovine. Jedno od pitanja oko koje se ona zna zakomplicirati je upravo bračna stečevina i bilo bi dobro precizirati što u nju ulazi i ostaje nasljednicima iza pojedinog bračnog druga. A sve kako bi se izbjeglo višegodišnje parničenje do pravomoćnosti postupka da bi se razjašnjavanje zajedno stečene imovine uopće vratilo na pitanje nasljeđivanja.
U pravilu, ostavina uvijek zaiskri oko nekretnine pa da bi se izbjeglo sporenje, inače učestalo između udovice odnosno udovca te prvenstveno zajedničke i/ii djece iz prijašnjih brakova, odvjetnička preporuka je urediti pitanje vlasničkih odnosa u zajedničkoj imovini u zemljišnim knjigama.
Spomenimo i to da se na predbračni ugovor se iz jedne drugačije, duhovne perspektive, kod praktičnih katolika po crkvenim uputama ne gleda blagonaklono jer u startu otvara sumnju u obećanje i ufanje “dok nas smrt ne rastavi”. U svjetlu suvremenih stopa razvoda, 30 posto u slučaju prvog braka i 40 posto drugog, zasigurno je tema o kojoj se može razmisliti kao o svojevrsnoj polici osiguranja koju je dobro imati ako se dogodi neprilika na koju u početnom romantičnom zanosu rijetki pomišljaju.
Kako se na predbračni ugovor gleda u Hrvatskoj
Starije generacije većinom su sklone braku kao tradicionalnom obliku zajedničkog partnerskog odnosa. Zanimljiv uvid u stavove “za i protiv” predbračnih ugovora svojedobno je dala živopisna rasprava na forum.hr. Pristalice su između ostalog naveli da “ljubav nije trajna kategorija, prave i iskrene su jako rijetke, da se ljudi s vremenom mijenjaju i u braku kao društveno nametnutoj kategoriji s vremenom pokažu pravo lice”.
Jedni su bili “za” smatrajući ih elegantnim skidanjem imovinskih tema s bračnog reda, ujedno zdravih i za buduće odnose ako do razvoda ipak dođe. Oni “protiv” predbračnih su, pak, uz postojeće jasne regule o podjeli bračne stečevine, mahom isticali “posebnu dimenziju odnosa iz ljubavi koja se ne može mjeriti novcem”. Zaključivši da su osobna odluka, a ne papir, osnova da se zajednica proživi do kraja, bez fige u džepu. Ili kako je jedan komentator lirski poentirao: Povjerenje nije jamstvo sretnog i uspješnog braka, ali nepovjerenje je sigurno jamstvo nesretnog.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
