“Moram ići pisati zadaću, na tečaju su svi triput mlađi od mene, ne želim se osramotiti”, rekao nam je kroz smijeh gospodin Zvonko Muža. Ozbiljno se, kaže, primio učenja, jer ima veliku želju još barem jednom putovati Transsibirskom željeznicom od Moskve do Vladivostoka.
“Bio sam jednom, još osamdesetih i to je bilo moje najljepše putovanje, zato ga i želim ponoviti. U školi stranih jezika sam pri kraju prvog semestra, želim proći svih šest i dobro naučiti ruski – do tada ću, nadam se, smisliti i financijsku konstrukciju što se tiče realizacije puta”, govori nam 70-godišnji umirovljenik koji je odrastao u Splitu, a kako mu je otac bio vojno lice, obitelj je kratko živjela i u Nišu, te Skopju. “U Splitu sam išao u osnovnu i srednju školu, a nakon fakulteta ostao sam u Zagrebu. Povremeno još uvijek volim odlaziti u Split gdje imam nekolicinu prijatelja”, govori nam.
“Eh, da mi je samo malo veća mirovina”
Gospodin Zvonko diplomirao je na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i radio kao novinar, redaktor i lektor u Vjesniku, Sportskim novostima, Areni, Večernjem listu, potom u Poslovnom dnevniku i naposljetku u Jutarnjem listu. “Nisam još htio u mirovinu iako sam već imao 65 godina, ali nisam imao izbora, morao sam. No, sad sam zadovoljan svojim umirovljeničkim životom. Eh, samo bih volio da mi je još barem malo veća penzija”, rekao nam je.
Njegovi prvi dani u mirovini razlikovali su se od današnjih. “U početku sam imao potrebu odlaziti u knjižnicu, tu bih se služio računalom, satima čitao svu moguću dnevnu i tjednu štampu, knjige. Nerijetko sam se zadržao i duže od pola dana, da ne osjetim prazninu nakon prestanka rada. No, poslije sam polako pronalazio nove zanimacije. Počeo sam intenzivnije hodati, vikendima planinariti, povremeno i putovati, a sve sam više vremena provodio i s prijateljicom Katarinom.”
“Moja Keti i ja već smo dvadeset godina stalni suputnici – iako svatko živi na svojoj adresi, viđamo se nekoliko puta u tjednu, nekad i ostanemo po par dana jedno kod drugog. Ona je udovica i ima kćer Romanu, kao i unuku Mašu čije sam odrastanje pratio od prvoga dana”, povjerio nam je gospodin Zvonko i dodao da je unuka napunila 18 godina. “Ovih dana sam baš sretan zbog nje, položila je vozački ispit”, otkrio nam je.
Kino kao vrhunac svakog dana
A vrhunac njegova gotovo svakog dana su večernje kino projekcije. “U vrijeme kad sam otišao u mirovinu, umirovljenici smo u kinu Tuškanac mogli platiti 200 kuna i cijelu godinu neograničeno gledati predstave. Rijetko sam koju predstavu propustio. Prije nekoliko godina su to promijenili, i tada su za članove kina osigurali karte po 10 kuna. To mi je i dalje bilo podnošljivo. No, prije nekoliko mjeseci i to su ukinuli i karta je 25 kuna pa sam odlaske sveo na dvaput tjedno za iste novce za koje sam prije išao pet puta”, ispričao nam je gospodin Muža.
Karte su sada, kaže, najpovoljnije u KIC-u, cjelogodišnja pretplata iznosi 150 kuna i za to možete pogledati sve filmove. “Ja ih tu pogledam oko 70 godišnje, volim njihove dokumentarce”, govori.
Voli ići i u Kinoteku, no i tamo je karta 25 kuna pa ode samo ako ga nešto posebno zanima. U velika multiplex kina ide rijetko, iako u nekima kao senior plaća pola karte. “Jednostavno više volim mala kina na koja sam navikao”, napominje.
Dogodi mu se u kinu, priznao nam je, i kakva suluda avantura. “Obožavam dokumentarce. Jednom sam na DOC film festivalu u Kaptol centru 12 sati gledao dokumentarce. Jednako tako, pola dana sam bez prestanka u Tuškancu pogledao jednu seriju austrijske proizvodnje, ‘Berlin Babilon’. Sjećam se da je tad prvi put prikazana, čak prije nego u Austriji, i nisam mogao prestati gledati”, povjerio nam je.
Zvonko Muža (foto: Boris Igrec)
“Jednom sam planinario po Samoborskom gorju i kad sam se spustio s brda, taman je počinjala predstava, brže bolje sam štapove sakrio u grmlje i hop u kino”, rekao je kroz smijeh. Ljeti, kaže, ide i na Ljetno kino Gradec, na otvornom, i sjedi u jednom od prva tri reda jer se ta mjesta ne naplaćuju. “Znao sam tamo cijeli film pogledati na kiši”, priznaje naš filmofil. Godinama je u kinu dočekivao i Novu godinu, gdje bi bio upriličen red filmova, pa svečani domjenak, pa do 3 u noći opet filmovi… Otkrio nam je i da je posljednji film koji je pogledao bio “Zbornica”, hrvatske redateljice Sonje Tarokić.
Voli, kaže, i kazališnu umjetnost, prije pandemije išao je tu i tamo, ali sada ide rjeđe. “Osobito volim ZKM, Gavellu i &TD. Nisam bio neko vrijeme zbog korone, bojim se. Ali volio bih opet krenuti, i godi 50 posto niža cijena umirovljeničkih karata u svim kazalištima”, govori.
Zaljubljen u putovanja
Veliki je zaljubljenik u putovanja, no rijetko si ih može priuštiti s obzirom na hrvatsku penziju s kojom se ne može pohvaliti. Ipak, otputuje makar i na 12 rata, pa je posjetio Poljsku, a nedavno na pet dana i Toskanu. Odabire i hodočasničke izlete jer su ipak nešto povoljniji – tako je išao u Rim, Padovu i Svetu zemlju. “I moram vam reći, zbog te želje da naučim ruski redovito si, ma gdje bio, kupim vodič na ruskom”, priznaje.
Problemi sa srcem
Od rane mladosti bavio se orijentacijskim trčanjem, čak se i natjecao u toj disciplini. “Kad je počeo rat, prijavio sam se za orijentacijskog instruktora u sklopu specijalne obuke Gorski zdrug. Tu sam surađivao s planinarskim vodičima i nakon rata se upisao u planinarsko društvo te završio planinarsku školu pa sam i vodič. Sve do prije 10 godina kad sam obolio na srce, bio sam stalno na planinama, na Velebitu sam i Keti upoznao. Sada više ne mogu na zahtjevne rute, vikendima odem na neke kraće i blaže puteve po Medvednici, Samoborskom gorju, po Zagorju, odemo i do Slovenije. Aktivan sam i preko tjedna po gradu, odem na nasip ili Jarun gotovo svaki drugi dan, često i sam”, ispričao je.
“Najprije sam, što se tiče težine staza, bio u grupi A, pa B, sada sam već u C. Svaka tri mjeseca sam na kontrolama kod kardiologa, a i šećer mjerim svaki dan, bio mi je nešto povišen”, povjerio nam je. Otkako je zavladala pandemija bolesti COVID-19, kloni se i planinarskih putovanja autobusom. “Jednom je zbog jednog oboljelog cijeli autobus od gotovo 50 ljudi završio u samoizolaciji. Ne da mi se riskirati”, rekao je.
Čita publicistiku i veliki je ljubitelj – šamšnita
Kad ostane u miru svog doma u tzv. raketi na Vrbiku, čita publicistiku. Upravo čitam Ivanu Šojat i njezinu knjigu ‘Jom Kipur’. Čitao sam nedavno i ‘Imperij’ autora Ryszarda Kapuscinskog o Sovjetskom savezu i republikama pod diktaturom. I po 500 stranica sabranih djela mi je užitak čitati”, govori naš sugovornik.
Zvonko Muža (foto: Boris Igrec)
Sluša rock, a od domaćih bendova omiljeni su mu Silente i Elemental. Dvaput mjesečno, kaže, ide kod frizera i pedikera, a priušti si, ako može, i masažu. “To pomaže mom zdravlju, poslije se izvrsno osjećam”, rekao je gospodin Zvonko koji voli i stare zagrebačke slastičarne i njihove kolače pa nas je u jednu i pozvao: “Hajdemo na kolače u slastičarnu Ilica. Imaju izvrsne kremšnite, šamšnite, urmašice, figaro, baklave – to su moji omiljeni kolači, a vi birajte.”
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”
